Juriš

Vatromet emocija

Bernard Jurišić • utorak, 30.12.2008.
Vatromet emocija
Foto: Yasuyuki Nagatsuka

2008. godina je za hrvatsku nogometnu reprezentaciju bila uistinu jedinstvena. Najpopularnija hrvatska sportska družina izmamila je svu silu emocija nacije koja se s njom poistovjećuje. Po hrvatskom običaju - amplitude su išle od donjeg do gornjeg maksimuma i vjerojatno nikad dosad u 365 dana nismo iskusili toliko radosti i toliko nesreće...

MOĆ

U 2008. godinu ušli smo kao ljubimci čitavog svijeta. Pobjeda na Wembleyu i pretvaranje engleskih lavova u miševe izazvalo je gomilu radosti i daleko izvan granica Lijepe naše. Bili smo moćni, nos nam je parao oblake, a ponos ispunio pluća golemom energijom. Zasluženo, nitko nam ništa nije smio prigovoriti. Ispisali smo povijest. Našu. Englesku. Svjetsku.

PONIŽENJE

Za prvi dvoboj u 2008. izabrali smo valjda najneugodnijeg mogućeg protivnika. Nizozemska nam je u Splitu očitala lekciju i spustila nas nekoliko kilometara niže iz bestežinskog prostora u kojemu smo egzistirali od Wembleya. Iako je to bila samo prijateljska utakmica u kakvima se često događaju čudni rezultati, 0:3 kod kuće nikad ne zvuči lijepo. Pokazali smo još jednom da nismo majstori prijateljskih utakmica, što baš i nije tako loše. Kad treba - onda smo pravi. Prijateljski fond ipak smo malo poboljšali remijima u Glasgowu i Budimpešti, te domaćom pobjedom protiv Moldavije.

BIJES

Kad je izvjesni Martin Taylor polomio gležanj našem dotad ponajboljem igraču Eduardu da Silvi, nije bilo Hrvata koji nije poželio barem pet minuta nasamo s netalentiranim "mesarom". Dudu je zbog neopreznog starta izgubio cijelu godinu i to u trenucima kad se počeo promicati u prvo ime Arsenalove momčadi. Bijes je povremeno izazivalo i neobjašnjivo oklijevanje vodstva HNS-a glede produživanja ugovora izborniku Biliću. Do te mjere čudno da je Bilić došao u situaciju objašnjavati kako nije "prodavač ručno rađenih balota od vrata do vrata", nego izbornik reprezentacije koja je ponos nacije.

PONOS

Beč je osvojen. Oko 50.000 crveno-bijelih kvadratića preplavilo je centar austrijske metropole, od čega je oko 15.000 imalo ulaznicu za prvi susret Eura protiv domaćina. Hrvati su domaćine nadglasali na tribinama i nadigrali na travnjaku. Startali smo s tri boda i ponosno vrtjeli prekrasne događaje i doživljaje iz Beča, spremajući se za Klagenfurt i Njemačku.

EKSTAZA

Nijemce smo "samljeli", začepili usta njihovim arogantnim najavama i pokazali da smo i mentalno i tjelesno i kvalitetom jači od njih. Hrvatska je bila u ekstazi, dvije pobjede na startu Eura, šest bodova je bilo dovoljno za prolaz u drugi krug. Prvi nakon 10 godina. A kad je Vastić realizirao jedanaesterac u 94. minuti utakmice Austrija - Poljska i teoretski nas pogurao u četvrtfinale s prvog mjesta, nije bilo ni volje ni vremena za spavanje. Hrvatska je u tim satima i danima živjela samo za jednu stvar.

POŠTOVANJE

Iako smo osigurali prvo mjesto, pobjeda naših "pričuvnih snaga" protiv kompletnih Poljaka pojačala je poštovanje koje je cijela Europa imla prema našoj reprezentaciji. Uživali smo u danima ponosa i slave, ruke su nam otekle od čestitiki koje smo primali sa svih strana. Osim igrača, ponosili smo se i našim navijačima, koji su nagrađeni neslužbenom titulom najboljih i najbrojnijih navijača u austrijskom dijelu Eura.

ŠOK

Nova kolektivna ekstaza trajala je samo dvije minute. Klasnićev pogodak Turcima u 119. minuti izazvao je erupciju slavlja, koje se samo dvije minute kasnije pretvorilo u šok. Šok koji ima ime i prezime - Semih Sentürk. Dok smo raskolačenih očiju gledali i pokušavali shvatiti da su Turci izjednačili, završili su i jedanaesterci u kojima jednostavno nismo imali šanse.

DEPRESIJA

Depresija je slaba riječ za ono što smo osjećali dan, dva, tri nakon povratka iz Beča. Teško je bilo prihvatiti da nismo prošli u polufinale, iako nismo izgubili ni jednu utakmicu u Austriji. Malo je onih koji su imali snage gledati polufinale između Nijemaca i Turaka. Jednih koje smo pregazili i drugih koje smo nadigrali. Trebalo je proći dosta besanih noći i teških jutara da uspijemo skupiti dovoljno snage za podignuti glavu i pogledati unaprijed.

TUGA

Nakon što smo isprašili Slovence i Kazahstance, čekao nas je novi megdan s Englezima. Još uvijek svježih sjećanja na Wembley, ali i svježih rana s Eura, doživjeli smo težak poraz, prvi domaći u kvalifikacijama u povijesti. Englezi su nas htjeli i pobijediti i poniziti i djelomično u tome i uspjeli. Međutim, više od engleskih rana pekla je ona turska, pa poraz od "nove Engleske" s potpisom Fabija Capella nije izazvao teže potrese. Imamo dovoljno vremena da im vratimo ili se kroz dodatne kvalifikacije probijemo na svoje sedmo veliko natjecanje u 14 godina. Bili smo tužni, ali i svjesni da nije moguće Engleze vječno "prašiti po stražnjici".

VJERA

Prave navijače poraz od Engleske nije uzdrmao. Vjera nije poljuljana, a da smo i dalje uz Engleze najbolja momčad naše skupine dokazali smo nadigravši Ukrajinu u Harkivu. Nesreća i nepreciznost krivci su što nismo već u Ukrajini riješili pitanje drugog mjesta, ali dobra partija i dominacija naše momčadi učvrstile su vjeru da će nam 2009. donijeti nove radosti u produkciji najpopularnije hrvatske sportske momčadi.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!