Kruni jedini izlaz - kruna

Nije lako biti trener, pa vjerojatno ni igrač Dinama, jer je pritisak u Zagrebu zaista neobično velik. Šest pobjeda, jedan remi, niti jedan poraz, prvo mjesto na ljestvici - i nitko nije zadovoljan. Opravdano?

Ovoga puta možda čak i da.

Jurčićev Dinamo igra loše, slabo i neinventivno, bez kreacije i bez ideje. Poslije gotovo svake utakmice govori se o "pristupu", što zaista ne bi smio biti slučaj usred ovakve bitke za naslov. Dinamo je imao priliku vratiti navijače na stadion nakon čudesnog ogleda s Cibalijom, no predstavama protiv Intera i Zadra otjerao je od sebe i najveće mazohiste. Više akcije ima čak i na Farmi.

Iz nekog razloga, možda zato jer je član mlade garde ili možda zato jer djeluje energično i entuzijastično u svojim istupima pred kamerama ili na terenu, Jurčić dobiva puno veće povjerenje kluba i medija nego njegovi prethodnici.

Za testiranje te teze dovoljno je prisjetiti se kako je Branko Ivanković dobio otkaz upravo nakon pobjede protiv Zadra od 2:0, gdje je Dinamo igrao otprilike jednako (ne)kvalitetan nogomet. Profesoru otkaz, Jurčiću - povjerenje.

Marijan Vlak je otkaz dobio zbog "neatraktivne igre", iako njegov Dinamo nije bio ništa lošiji, dapače, od ovog sadašnjeg. Realno, ako se Jurčiću sudi po razlozima zbog kojih je doveden - da stvori igru koja će vratiti gledatelje na tribine - u potpunosti je podbacio.

Istina, Jurčić je od samoga početka jasno objasnio da je njegov cilj "kontrolirani nogomet". Dinamo tako i igra, a Jurčić se ponaša kao da vodi Sampdoriju u borbi za deseto mjesto Serie A. U tome ne bi bilo ništa loše da uistinu vodi Sampdoriju, no Jurčić vodi Dinamo, a zahtjevi su u Maksimiru drugačiji nego u Puli, Koprivnici ili Genoi.

Dvoboj sa Zadrom oslikao je Jurčićevu viziju Dinama. Krenuo je relativno bojažljivo, četvorica stopera čuvala su Terkeša, Tomečak je krenuo kao krilo. Kada je na poluvremenu voda došla do grla jer je Dinamo ostao bez izrađene akcije u prvom dijelu, Jurčić je uveo napadača umjesto stopera i tako zaradio pogodak.

Ono što je uslijedilo, međutim, ne veseli Dinamovog navijača niti će ga dovesti na Maksimir. Čim je Bišćan postigao gol, Jurčić je vratio Tomečaka u obranu, Sivonjića na krilo, izvadio ofenzivce (Sammir, Slepička, uveo defanzivce (Vrdoljak, Chago) i utakmicu završio s četiri zadnja vezna. Da se slučajno Terkeš ne bi "oteo kontroli". Dinamo, momčad s proračunom od 140 milijuna kuna, zatvorio se kod kuće protiv Zadra, momčadi s proračunom od 8 milijuna kuna, kako bi sačuvao 1:0. Za Sampdoriju izvrsno, za Dinamo - malo manje.

Cilj opravdava sredstvo. Može se time služiti i Jurčić, mogu i u klubu, mogu i ljubitelji Jurčićeva rada. No, Dinamo je takvom igrom svladao Cibaliju, Inter, Croatiju i Zadar, a ne Slavena, Rijeku ili Hajduka. Tek će ti susreti pokazati da li ziheraški pristup može u Maksimir donijeti novu titulu prvaka. Iako danas ima punu podršku kluba, dojam je da samo naslov može zadržati Jurčića na klupi, jer uz takva ulaganja netko bi morao biti žrtveno janje za neuspjeh; a zna se tko neće biti.

Međutim, ne treba se zavaravati - titula bez igre Jurčića neće učiniti ljubimcem publike. Postoje klubovi čija publika osim rezultata izrazito drži do lijepe, napadačke igre (primjerice Barcelona), a Dinamo je jedan od takvih. Nije slučajno da se iz devedesetih pamti baš "Vlakov Dinamo", premda je taj Dinamo igrao Kup Uefa, a Kranjčarov i Ardilesov Ligu prvaka. Vlakov je, naime, igrao najljepše. Nije slučajno ni da je Kužeov Dinamo vratio publiku na stadion, niti da je Maksimir bio pun 2003./2004. u prvoj Jurčevićevoj sezoni; to su godine kada je Dinamo igrao lijepo. I zato je Maksimiru više u srcu ostao Kuže, nego Ivanković, premda je Profesor predvodio klub do nezabilježenog niza pobjeda.

Želi li, stoga, Kruno Jurčić biti prihvaćen i od tribina, morat će se pozdraviti s nekim načelima koje je stekao kao igrač i trener. Za primjer ne treba tražiti daleko - Slaven Bilić uspio je od reprezentacije napraviti i taktički odgovornu ekipu, ali i ekipu koja igra dopadljiv, lijep nogomet vjeran hrvatskoj školi.

"Ja već sada pripremam Dinamo za Europu", izjavio je Jurčić po dolasku u Maksimirsku 128. Na prvi pogled djeluje ispravno, no realno - gdje je Dinamo od Europe?

Jurčiću je pametnije pripremati Dinamo za HNL, jer željene Europe neće biti ni teoretski ne osvoji li se naslov prvaka. U praksi je, pak, s ovim kadrom ionako neće biti jer Dinamo nema ni igračku, a još manje momčadsku kvalitetu za nešto više od onoga što je učinjeno prošle i ove sezone. Na jesen sigurno nećemo gledati "najbolji Dinamo u povijesti", koliko god ga već sada za Europu pripremao Jurčić.

Kakvog, uostalom, smisla ima pripremati momčad za Europu, dakle s dva zadnja vezna, "odgovornom i kontroliranom igrom" kada sparing partneri u HNL-u dolaze u Maksimir s ciljem da prime što manje golova. Šahtar i Werder sigurno neće doći poput Zadra, što znači da se za njihovu igru Dinamo ionako ne može pripremiti. A okršaji s jedinim drugim donekle ozbiljnim suparnikom u Hrvatskoj ionako su nogometni ratovi, a ne utakmice.

Dinamo je usred bitke za naslov i dok god vodi, Jurčićeva stolica je sigurna, to nije upitno. Pozdravljam uvijek trenerski kontinuitet, osuđujem učestale smjene, a ništa drugačije neće biti ni s Jurčićem koji također zaslužuje priliku za rad i vrijeme da stvori igru kakvu želi.

Problem je samo što igra kakvu Jurčić želi, barem kako se trenutno čini, nije ujedno i igra kakvu Dinamovi navijači žele. Morat će obje strane pristati na kompromise, a to bi moglo potrajati s obzirom da kod Jurčića "nema kompromisa". Nema ni kod zagrebačke publike...