Nije izvučeno ni 20% onoga što smo mogli

Obećao sam dati završni osvrt nakon Eurobasketa, pa evo da izvršim obećanje.

Završili smo šesti i plasirali se na Svjetsko prvenstvo gdje nismo bili već 16 godina. Kad gledate na papiru, nije to malo, nije ni loše. Ali da u mom srcu ima gorčine što nismo napravili i više - ima. Što ću vas lagati, ja sam u Poljsku došao po medalju. Toliko klupskih imam da ih više i ne brojim, ali ni jedna se ne bi mogla mjeriti s reprezentativnom pa moram iskreno reći da sam razočaran što je nismo uzeli u Poljskoj.

Otvoreno ću reći, jer mislim da imam pravo reći svoje mišljenje bez da ikoga prozivam i prokazujem. Od početka smo imali sistem koji se pokazao lošim, trener se odlučio na način igranja u kojemu smo svi isti i u kojem "nije bitno tko je na parketu". Međutim, pokazalo se da nitko osim Roka u tom sustavu nije uspio iz sebe izvući ono najbolje. Srce me najviše boli iz razloga što smatram da se na ovom prvenstvu nije izvuklo ni 20% od onoga što je ova naša momčad zaista mogla.

Tjelesno smo bili spremni kao nikad, možda smo na pripremama čak i previše vremena posvetili fizici, a manje igri. I zbog toga me bole neistiniti komentari kako nismo tjelesno spremni, a posebno ja. Zar ikome može biti logično da možemo igrati 10 mjeseci sezone, a ne možemo turnir koji traje 20 dana? Radili smo kao konji, ja sam osobno ovog ljeta imao tek par tjedana odmora i na pripreme reprezentacije sam stigao u takvoj tjelesnoj formi da sam odmah mogao igrati utakmice. Na prvenstvu sam se tako dobro osjećao tjelesno da sam imao osjećaj da mogu igrati dvije utakmice u komadu. Ali ne na način da dvije minute igram, pa deset ne igram. Ja tako ne mogu igrati i nije me sram to reći.

Nakon onoga što nam se dogodilo u Beogradu 2005., mislio sam da više nikad u životu neću pustiti suzu zbog košarke. Dobivao sam i gubio u međuvremenu utakmice u klubovima koje sam igrao, ali nikad me porazi više nisu tako pogađali. Novi dan, nova utakmica. A onda nakon Slovenije, opet me presjeklo, opet me "zblesilo" sve ono što nam se događalo i iskreno ne znam jesam li više bio tužan ili ljut. Kuhalo je u meni sve ono što smo radili u Poljskoj i skoro sam eksplodirao zbog toga što smo tako glupo zapeli i što nam je još jedna medalja izmaknula.

Je, priznajem, bio sam bijesan i zbog toga što me trener posjeo na klupu dvije minute prije kraja, taman kad sam uspio povezati nekoliko dobrih reakcija, koševe, asistenciju, osvojene lopte. Dignulo me to strahovito, imao sam u tim trenucima u sebi osjećaj da ćemo to dobiti, da rastemo, a onda me šokirao povratak na klupu kojeg priznajem da ni danas ne shvaćam. Trenerova odluka, dobro, to poštujem, to je njegov posao i njegova odgovornost. Da smo pobijedili - ni riječ ne bi izašla iz mojih usta, slavio bih ulazak u polufinale kao luđak bez obzira kakva bila moja uloga u tome. Ali smo izgubili, u polufinale nismo ušli, a u glavi mi tutnji misao kako sam u tim zadnjim minutama mogao puno više pomoći na parketu nego na klupi.

Stoga sam i donio odluku - ja ću tu biti i dalje i dat ću sve da se uspijem nametnuti Repeši ili nekom budućem izborniku kroz sezonu i nadam se da on neće raditi zaključke na osnovu novina nego da će i pogledat koju utakmicu. Valjda će me netko primjetiti dolje u Olympiacosu, igramo Euroligu ove sezone, nije loš klub, ima nešto i publike :-). Mene ne diraju tuđi komentari, ali me boli duša zbog mojih bližnjih koje grize i smeta kad me se zove izdajnikom jer me nije bilo dva ljeta, a 13 ostalih ljeta koja sam bio u reprezentaciji i putovao na sve kvalifikacijske utakmice tijekom sezone brzo su pale u zaborav.

Ali moram isto tako priznati da su me jako ugodno iznenadili vaši e-mailovi podrške koje sam čitao sve ovo vrijeme otkako sam pisao ovu kolumnicu na Sportnetu. Hvala vam svima, sačuvat ću sve ove mailove koje ste mi poslali jer su oni najbolji dokaz da su pljuvači i bukači makar malobrojniji, nažalost i glasniji od onih mnogih koji stvari gledaju realno i znaju i hvaliti i kritizirati s argumentima.

Što dalje? Ja ću reći svoj stav da reprezentacija predstavlja cijelu zemlju i nije mjesto za eksperimentiranje. Rezultat je po meni primaran. Znam da će sad mnogi reći kako u Tursku treba voditi "klince" i ja se slažem da najbolje od njih svakako treba priključiti. Međutim, klubovi su mjesto gdje se igrači grade i razvijaju, a ne reprezentacija. Sad su svi pametni i spominju Srbiju kao primjer, ali pogledajte gdje su igrali ti srpski "klinci" prošle sezone? Svi su nositelji igre klubova koji igraju Euroligu ili Eurokup i za mene nije nikakvo iznenađenje ovaj uspjeh koji su napravili. U Srbiji vjeruju u svoje mlade igrače i daju im da igraju, a pogledajte tko su nositelji igre naših najboljih klubova.

No, neću dalje ići u tu temu, ionako sam se dovoljno raspisao u ovoj mojoj završnoj kolumni sa Europskog prvenstva. Još jednom želim zahvaliti Sportnetu na ideji i realizaciji ovog mog bloga/kolumne i svima koji su čitali ova moja piskaranja. Nadam se da nije bilo loše, makar ne očekujem nikakvu novinarsku nagradu :-).

Živili i stojte dobro!

Vaš Vujo.

Četvrtak, 17. rujna 2009.

Pozdrav svima, evo nas u Katowicama!

Uz sve muke i nervozu došli smo tamo gdje se dijele medalje! Dvije utakmice smo od medalje, od onoga što svi priželjkujemo i sanjamo zadnjih 15-ak godina.

Imam osjećaj da smo od trenutka kad smo došli u Katowice ostavili iza sebe nervozu i prvi put u zadnjih 10 dana turnira može se vidjeti smješak na licima i nas igrača, ali svih ljudi koji su oko nas. Svi smo počeli zračiti optimizmom!

Idući nam je protivnik Slovenija, ekipa koju znamo više nego dobro, igrače s kojima smo ili igrali u klubovima ili protiv njih nebrojeno puta. Slovenska momčad je sigurno uz Španjolce slovila kao glavni favorit za zlato i ekipa koja je završila prva u grupi s Turcima, Španjolcima i Srbima zaslužuje respekt.

Ali to je ono što nam je diglo koncetraciju do maksimuma. Zaboravila se u trenu i loša igra i frustrirnost odlukama bilo trenera bilo sudaca. Sve ovo što smo dosad radili je nevažno, jer ono što je bitno i što se broji svodi se na 40 minuta borbe protiv Slovenaca! I za to moramo biti spremni!

Vaš Vujo.

Ponedjeljak, 14. rujna 2009.

Evo me opet i odmah se ispričavam što je rupa između dva teksta bila ovako duga. U međuvremenu smo selili iz Poznana u Bydgoszcz, a pošto su nam hotel i hrana u većem Poznanu bili loši, očekivali smo da će u manjem Bydgoszczu biti još gore. No nije, uvjeti su dobri, nemamo se što žaliti. A možda ima nešto istine i u tome da nakon Poznana nigdje ne može biti loše.

Kao što znate, izgubili smo obje utakmice drugog kruga, iako smo isto tako obje mogli i dobiti. Srećom, ostala nam je još utakmica protiv Njemačke koju smo dvaput dobili u pripremnom periodu i jednostavno ih moramo dobiti i proći u četvrtfinale. Kako god vam izgledali, nismo ovdje došli oprostiti se ovako rano. Nakon Nijemaca sve će se svesti na 40 minuta "rata" u četvrtfinalu, u utakmici kojom možemo "oprati" sve loše što smo odigrali dosad. Svjesni smo toga itekako.

Šteta je što nismo dobili Francuze, makar nam ta pobjeda ništa ne bi značila i opet bismo morali dobiti Njemačku. Kad nam se već sve ovako posložilo, barem je dobra vijest da u četvrtfinalu nećemo igrati sa Španjolcima. I dalje mislim da svakoga možemo dobiti, makar vam ostavljam na dušu da me nakon dosad viđenog proglasite ludim.

Jučer protiv Francuza nisam igrao dobro, no ako ste gledali utakmicu vidjeli ste da je moja minutaža bila razlomljena na nekoliko kratkih perioda. Protiv Grka i Francuza ulazio sam tek sredinom druge četvrtine i izlazio prije nego što sam se stigao "rastegnuti". Općenito mi je teško tako igrati, jer nisam nikad u karijeri bio igrač koji će ući par minuta s klupe i izaći vani, a da me to ne poremeti koliko god ja mentalno bio spreman na to. Teško je stil košarke koji igraš 16 godina tako radikalno promijeniti u nekoliko dana i priviknuti se na njega u tako kratkom vremenu.

Ja nisam takav tip igrača za kratke role i brzi povratak na klupu. Svi koji su me ikad gledali znaju da mi treba vremena za ugrijavanje i teško mi se priviknuti na ulogu u kojoj sam tek jedan od centara u rotaciji. Mislim da imam pravo reći da mi takav stil košarke ne odgovara, a čini mi se ne samo meni.

Međutim, nije sad vrijeme za neke velike analize, tek smo na pola puta i vjerujem da još uvijek možemo napraviti dobar rezultat. Treba nam ta pobjeda protiv Njemačke u utorak, a onda "tko živ tko mrtav" u četvrtfinalu. Bez obzira tko nam bio nasuprot.

Zahvaljujem se svima vama koji ste mi se javili pute e-maila [email protected]. Sve sam vaše mailove pročitao, na neke i odgovorio, ali molim vas da razumijete da zbog obveza zaista ne mogu odgovoriti na svaku vašu poruku. Svima koji nam i dalje šaljete poruke podrške zahvaljujem u ime cijele momčadi, a i onima koji nas kritiziraju nemam što prigovoriti. Svjestan sam da ste očekivali više. Javljate se sa svojim razmišljanjima i dalje kakva god bila.

No, završne račune svodit ćemo kad završimo i obećavam da ću tada reći otvoreno sve što mislim da nije bilo dobro. Dokle god ima šanse, borit ćemo se. Što god mislili o našoj igri, vjerujte da je nama ipak najteže kad nam ne ide.

Vaš Vujo.

Četvrtak, 10. rujna 2009.

Obećao sam Sportnetu da ću pisati blog i kad izgubimo i ispričavam se odmah što nisam! Ali večer nakon Grčke mi stvarno nije bilo do pisanja, vrtio sam stalno film s prve dvije utakmice u glavi i pokušavao skužiti razloge zašto je prošlo kako je prošlo.

Moram reći da smo upali u laganu depresiju nakon pobjede protiv Izraela, jer odigrali smo lošu utakmicu. Nije to bio smak svijeta, no pod tim dojmom i atmosferom ušli smo u utakmicu protiv Grka, koji su, mora se priznati, odigrali nevjerojatno prvo poluvijeme. S njihovim šutom od 76% mogli smo ih samo promatrati. Međutim, nismo se predavali i nećemo se predati dokle god dišemo.

Želio bih reći par riječi u vezi atmosfere koja se u dva dana stvorila oko nas. Znam da u nekim dijelovima utakmica nije bilo dobro, da smo glavni krivci i da smo napravili dosta grešaka i igrom većim dijelom nismo ni zaslužili ništa osim kritika. Ali do prije dva dana smo bili kandidati za medalju, a jučer smo već bili po svim medijima teško razočaranje. Kao da smo izgubili sve šanse za proći dalje, a tek sad kreće prava bitka!

I Španjolci su do jučer bili svjetski prvaci, a dvije minute ih je dijelilo od leta doma! Prvenstvo je dugo i teško, a ja znam iz svog iskustva da sve se svede na jednu utakmicu u četvrtfinalu i tamo treba biti najbolji!

Ajmo to ovako gledati. Nitko osim nas nije dobio Grke 13 razlike u drugom poluvremenu ili Makedonce zgazio 24 razlike u 20 minuta. Mi možemo igrati protiv svih europskih reprezentacija i bez obzira na igru u ovoj grupi od petka je nova situacija. A ja sam uvjeren i puno bolja hrvatska reprezentacija!

Upali smo u depresiju totalno nepotrebno nakon POBJEDE protiv Izraela i tu smo nervozu prenijeli u prvo poluvrijeme protiv Grka. Kad se to još poklopilo s nevjerojatnim šutom Bourousisa i cijele grčke reprezentacije, došlo je do one naše stare poslovice: "Kad ti je suđeno bit je**n, gaće ti same spadaju".

A tako je počelo i jučer s Makedoncima. Ljudi su nam pogodili 5 trica u prvoj četvrtini, išlo ih je kao da su s mula gađali u more. No, utakmica se igra 40 minuta, a u drugom poluvremenu smo pokazali da nismo ljenčarili ovog ljeta i da imamo što pokazati kad se složimo kako treba.

Dajte nam malo kredita. Gledali smo sinoć utakmicu Engleska - Hrvatska s Wembleya i naježili smo se kad smo čuli kako tisuće naših navijača pjevaju i podržavaju Bilićevu momčad bez obzira što im Englezi pune mrežu. Najlakše je dignuti ruke kad ne ide, zviždati, pljuvati, vrijeđati. To može svatko. Lako je biti navijač kad se pobjeđuje i kad je sve super.

Kako god nas vi doživljavali nakon prvog kruga, ja vam mogu garantirati da mi odustati nećemo. Pobjede vam ne možemo obećati, ali da ćemo pojesti svaki komad parketa u svakoj utakmici ako treba za pobjedu - to budite uvjereni. Pa dokle stignemo.

Vaš Vujo.

Utorak, 8. rujna 2009.

Evo ga na, otvorili smo prvenstvo kako samo mi znamo i odmah se od starta moramo nervirat i vadit živce sebi i navijačima! Ali i na ovakav dan treba moći i znati pobijediti. Pozitivna je stvar (osim pobjede, naravno) da svaki put nakon ovakve utakmice kad dobijemo jezikovu juhu od trenera bolje odigramo sljedeći dan i to me veseli.

Toliko o utakmici, šta ću vas pilat kad ste i sami sve vidjeli. Radije bih s vama podijelio jedan zanimljivi trenutak koji se dogodio prije utakmice.

Naime, prije zagrijavanja bilo je službeno otvaranje prvenstva u Poznanu i to je definitivno najsmješnije (čitaj: najjadnije) otvaranje nekog događaja u povijesti! Ukratko - izgledalo je kao da su ga Monty Pythonovci režirali.

U dvorani je bilo 30 ljudi, izašla su četiri čovjeka na parket s natpisima momčadi, igrača nije bilo. Postavili su mikrofon okrenut prema strani gdje su stajala dva novinara, a leđa okrenuli prema praznim tribinama. Neka tri tipa su održala govore za nikoga, odsvirala se i himna, a prvenstvo je proglašeno otvorenim.

Garantiram da će ova snimka biti jedan od hitova na Youtubeu, ako je to netko uspio snimiti!

PS - ne bojte se za leđa, bit će sve u redu. Dobio sam udarac par minuta prije kraja, ali pokazalo se da nije ništa ozbiljno. Nakon "mojih" Izraelaca, spreman sam i za "moje" Grke danas. Nadam se da će i oni proći isto kao i ovi jučer, pa makar vam opet mi kidali živce ;-).

Vaš Vujo.

Ponedjeljak, 7. rujna 2009.

Evo ga ljudi, krećemo!

Sve je spremno za početak, napravili smo i zadnji trening pred utakmicu! Lijepo je osjetiti napokon ovu pozitivnu nervozu i atmosferu pred početak ovako velikog natjecanja!

Toplo se nadam da zbog nas nećete morati koristiti ni jedan od rekvizita koje svaki pravi hrvatski navijač ima pored sebe kad gleda velike utakmice: pepeljara za televizor, par sočnih psovki za ženu ili leteću šlapu za maloga jer trči ispred televizije u povijesnom trenutku :-).

Guštajte i nadam se da ćemo vas razveselit!

Vaš Vujo.

Nedjelja, 6. rujna 2009.

Veliki pozdrav svima iz Poljske!

Ovo je moj prvi novinarski zadatak, pa kako je moj svijet parket i lopta, a ne tipkovnica i pisanje, vjerujem da nećete biti prekritični prema mojim javljanjima iz Poljske. Prihvatio sam poziv Sportnetove ekipe za pisanjem kolumne/bloga s Eurobasketa, pa evo prvih redaka koje vam šaljem iz hotelske sobe u Poznanu.

Sportnet "doručkujem i večeram" već gotovo cijelo desetljeće, cijenim njihov čist i pozitivan odnos prema sportu i sportašima i rado sam prihvatio poziv da im se priključim s lica mjesta u praćenju Europskog prvenstva. Nadam se da ćemo svi zajedno imati razloga za radost ovih narednih dana i da ćemo se u Poljskoj vratiti tamo gdje pripadamo. U vrh europske košarke.

Uglavnom smo sve dosad već rekli što se Poljske tiče, svi smo iznimno motivirani i željni uspjeha. Zabrinuo me malo udarac u leđa kojeg sam dobio u prvoj utakmici Efes Cupa u Ankari, jer ne želim da me išta spriječi u želji da u Poljskoj dam svoj maksimum i pomognem reprezentaciji najbolje što mogu. Srećom, bol u leđima je uglavnom iščeznula, nadam se da će sve biti u redu.

Polazak iz zračne luke u Zagrebu bio je simpatičan, jer su me neposredno prije čekiranja karata "napale" dvije Japanke (cure, ne komadi obuće ;-). Kad bi njih dvije stale jedna drugoj na ramena taman bismo mogli porazgovarati oči u oči, a koliko sam ih shvatio, to su bile neke velike navijačice Maccabija iz Tokija. Uslikali smo se, makar nisam siguran jesam li im stao u kadar. Ali barem će se vidjeti majica na kojoj piše "Croatia", pa nek mi glavu zalijepe u Photoshopu ako nije stala u fotografiju.

U Poznan smo stigli u petak poslijepodne, pa iako su uvjeti na prvu ruku totalno neprimjereni ovakvoj smotri, nitko od nas nije prigovarao jer nas ovdje zanima samo jedna stvar - pobjede. Hrana izgleda baš loše, pa se stručni stožer pokušava izboriti da dobijemo nekakvu bolju prehranu.

Dok smo se vozili iz zračne luke do hotela u Poznanu, palo je nekoliko šaljivih komentara poput onoga da smo mi ovako organizirali SP u rukometu, ne bismo u EU ušli do 2020. ili kako je očito da Poljaci nemaju IGH. Dvorana u kojoj ćemo igrati je stara, a čini mi se da su u obnovu uložili tek dvije-tri kante "jupola"...

Toliko za moje prvo javljanje. Čujemo se uskoro, nadam se s dobrim vijestima. Dok čekamo na prve utakmice, javite se, šaljite svoje komentare na e-mail [email protected]. Nadam se da neće biti previše kritika, ali i njih ću stoički podnijeti ;-).

Vaš Vujo.