Zimzeleni Irci

Šalim se, naravno, pijanstvo u ovom slučaju ne dolazi u obzir, ako ne zbog ugleda ovoga portala i najbolje kolumne na svijetu, onda zbog mogućeg otkrića da u pijanom stanju pišem znatno bolje nego kad sam trijezan. Takvo bi saznanje bilo siguran put u alkoholizam i prijavu u kliniku za odvikavanje što, kad bolje razmislim i nije tako loša ideja, budući da bih tada i službeno postao – pacijent.

Budući da je znanstveno dokazano da pisci i kolumnisti prolupaju tek u kasnijem životnom dobu, a kako sam već prošao i kritičnu 27. godinu života u kojoj si živote odluče oduzeti sve najveće rock zvijezde, pretvaranje svoga života u ruševinu zamagljenu alkoholnim parama ipak sam ostavio za neki kasniji datum.

To ujedno znači da ste prisiljeni i ovoga tjedna čitati moje tlapnje i nadati se potvrdi teorije o bezbrojnim majmunima, ili tako nekako, a koja kaže da će majmun, ako mu je na raspolaganju beskonačno vremena nasumično udarajući po tipkovnici sigurno napisati sva Shakespeareova djela. Kako ja ne ciljam na tako visoku razinu literarne umjetnosti, vjerojatno će mi trebati i nešto manje od beskonačnosti…

Pogubio sam se, a kap piva nisam popio. Kunem se. Zasad. Dakle, Irci koji su obilježili engleski nogomet. Sve to, naravno, u čast Dana sv. Patrika kojeg Irci slave iz više razloga, a Hrvati samo zato jer je još jedan relativno dobar izgovor da se napiju kao grabe. Umjesto da si olakšam posao i kažem da je irskih velikana bilo puno te preskočim na sljedeći odlomak, zadat ću si posla i u sljedećih desetak odlomaka prisjetiti se deset irskih nogometaša koji su na ovaj ili onaj način, igrom, obranama, karizmom, možda i kojim skandalom, ostali u sjećanju ljubiteljima nogometa.

Odmah ću se ispričati što se popis velikana koji slijede svodi na one koji su engleskim travnjacima trčali nakon 1980. godine, no to je problem s nama, mlađom generacijom, nepoštivanje starijih. Šalu na stranu, premda ću time možda rastužiti očeve i djedove, usredotočio sam se na igrače koji su ipak bliži našemu dobu. In no particular order, predstavljam vam "Zimzelene Irce"!

Roy Keane - što reći o bivšem kapetanu Manchester Uniteda, a ne ponoviti već toliko puta izrečeno. Keane je bio kapetan kakvog svaki menadžer želi u svojoj momčadi, dominantan, karizmatičan, a kada je to potrebno i bezobrazan i prgav. Osam je godina nosio kapetansku traku kluba s kojim je osvojio gotovo sve što se osvojiti može, pa ne čudi da pet godina nakon njegova odlaska tribine Old Trafforda i dalje skandiraju njegovo ime.

Neupitnog nogometnog znanja, ali i tankih živaca, oduševljavao je požrtvovnošću, a razočaravao kontroverzama. Zbog jedne od njih Alf-Inge Haaland više nikada nije zaigrao nogomet. Tajnu uspjeha Manchester Uniteda Keane je otkrio u svojoj autobiografiji: "United nikada nije pobijeđen. Uvijek znamo kako pojačati ritam utakmice. Dodaj loptu, kreći se, budi podrška igraču s loptom, a kada je izgubiš, učini sve da je opet osvojiš. Što dublje u protivničkoj polovici – to bolje."

Robbie Keane - premda će se naći oni koji bi zbog uvrštavanja drugoga uzastopnog Keanea rado u smjeru moje glave zavitlali praznu bocu Kilkennyja, nemoguće je ovakav popis napraviti bez čovjeka koji zauzima deseto mjesto na ljestvici najboljih premierligaških strijelaca svih vremena. Osim toga, Robbie Keane je i deveti strijelac Tottenhama svih vremena i najbolji strijelac u povijesti irske reprezentacije, pa vi sad vidite...

Pred kraj karijere, odnosno u proteklih nekoliko godina, potpisao je za čak dva kluba o kojima je maštao i za koje je navijao od malih nogu. Barem tako tvrdi. Nakon neuspješne epizode u prvome od njih, Liverpoolu, vratio se u Tottenham, a sada se nalazi na posudbi u Celticu. Ma znate što? Zaboravite sve, Keane je na ovoj listi samo zato da bih mogao reći da je oženjen bivšom natjecateljicom za Miss Irske Claudine Palmer.

Shay Given - čovjek koji nikad neće biti najbolji strijelac u bilo kojoj ligi ili reprezentativnom dresu, ali će zato stati na put do toga cilja mnogim strijelcima, kako u Premier ligi, tako i u dresu reprezentacije. Shay Given svoju je slavu stekao među vratnicama Newcastlea koji bi, obzirom na kvalitetu svoje obrane, bez Givena vjerojatno primio nekoliko tisuća golova više.

Usprkos činjenici da je Manchester City na svoja pojačanja potrošio više od stotinu milijuna funti i doveo velika imena poput Robinha ili Emmanuela Adebayora, mnogi se slažu s tvrdnjom da je najbolji deal napravljen upravo dovođenjem fantastičnog irskog čarobnjaka u rukavicama.

Ronnie Whelan - danas 48-godišnji bivši veznjak Liverpoola bio je jedna od glavnih karika sjajne generacije Redsa koja je dominirala osamdesetih godina prošloga stoljeća. U 15 godina provedenih u klubu upisao je 443 nastupa te osvojio šest naslova prvaka Engleske, dva FA kupa, tri Liga kupa i jedan naslov prvaka Europe.

Whelan je ostao zapamćen i po još jednom detalju, a to je vjerojatno jedan od najbizarnijih i najsmješnijih autogolova postignutih u povijesti engleskog nogometa. Liverpool je prije točno 30 godina, u ožujku 1980. godine, došao na Old Trafford i pobijedio s 2:1, a jedini pogodak za United bio je Whelanov autogol. S preko 30 metara prebacio je svoga vratara i pogodio gornji kut Liverpoolova gola.

"Moram priznati da me redovito podsjećaju na taj autogol. Kao klinac htio sam postići pogodak pred Stretford Endom i eto, toga dana to mi je i pošlo za rukom", našalio se puno godina kasnije Whelan.

Tony Cascarino - svoju karijeru započeo je u Gillinghamu i Millwallu, pa je nastavio u Aston Villi, Celticu i Chelseaju, a završio u francuskim klubovima Marseilleu i Nancyju. Kako ga je tijekom karijere pratio glas da se voli kockati, nakon što se povukao u mirovinu počeo je profesionalno igrati poker.

Premda rođen u Engleskoj, do svoje 34. godine bio je uvjeren da za Irsku nastupa zahvaljujući djedu irskoga podrijetla, no 1996. godine majka mu je otkrila da je posvojena te da nema pojma tko joj je pravi otac. U svojoj autobiografiji Cascarino je kasnije napisao: "Nisam smio igrati za Irsku. Bio sam prevarant, lažni Irac."

Niall Quinn - za razliku od Cascarina, bio je pravi, čistokrvni Irac, rođen u Dublinu. U Arsenal je došao kao mladić, ali u sedam godina provedenih na Highburyju nije uspio ostaviti značajnijeg traga, a sve zbog Alana Smitha koji ga je izgurao iz udarne postave. Nakon 94 nastupa potpisao je za Manchester City, gdje je u 245 nastupa zabio čak 78 golova. Svoju karijeru završio je u Sunderlandu, koji ga je natjerao da u autobiografiji napiše sljedeće: "Naučio sam zanat u Arsenalu, postao nogometaš u Manchester Cityju, ali Sunderland mi je ušao pod kožu. Obožavam Sunderland."

Mark Lawrenson - još jedan od velikana iz Liverpoolovih osamdesetih jer ono što su danas Rio Ferdinand i Nemanja Vidić, to je prije više od 20 godina bio stoperski par Mark Lawrenson - Alan Hansen. U sedam godina provedenih na Anfieldu u crvenom je dresu nastupio 332 puta i postigao 18 pogodaka, a danas se uglavnom bavi televizijskim i novinarskim poslom, dakle – kolega. Osim što piše za BBC i komentira na BBC-jevom radiju, u studiju televizijske emisije BBC Match of the Day gotovo svakoga tjedna sudjeluje kao stručni komentator zbivanja u Premiershipu, zajedno sa svojim stoperskim kolegom Hansenom.

Pozornost na sebe privukao je 2002. godine prognozom i javnom okladom da će Bolton ispasti iz Premier lige, a kada se to nije dogodilo morao je obrijati svoj poznati brk.

Paul McGrath - kada jednome igraču navijači nadjenu nadimak "Bog", tada vam je jasno da se radi o velikanu. Paul McGrath sedam je godina igrao u Manchester Unitedu, ali zbog čestih ozljeda, a kasnije i sukoba s Alexom Fergusonom stavljen je na transfer listu. Naime, bile su to godine u kojima se Ferguson napokon riješio obračunati s igračima koji vole pogledati u čašicu, pa je i McGrath našao svoje mjesto među njima.

Kupila ga je Aston Villa, gdje je usprkos problemima s koljenom (osam operacija) i usprkos priznanju da je neke utakmice doslovce igrao pijan, proglašen jednim od najboljih igrača koji su zaigrali za klub iz Birminghama. Navijači Ville i dan danas izvikuju njegovo ime, a ako se pitate kako je moguće da je Irac, a u isto vrijeme tamnoput, tajna je u ocu koji je bio Nigerijac.

Dennis Irwin - uz već spomenutog Royja Keanea, Dennis Irwin jedna je od najbitnijih karika moćne momčadi Manchester Uniteda iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Premda je početkom karijere igrao za Leeds i Oldham Athletic, 12 godina provedenih na Old Traffordu priskrbili su mu epitet legende kluba. Bio je jedan od rijetkih koji je jednako kvalitetno mogao igrati i lijevog i desnog beka, o čemu govori i izjava Liverpoolove legende Alana Hansena: "U bilo kojoj momčadi desetljeća dvije su pozicije odmah zauzete: Dennis Irwin kao lijevi bek i Dennis Irwin kao desni bek."

Osvojio je sve što se moglo osvojiti, sedam naslova prvaka, tri FA kupa te po jedan Liga kup, Ligu prvaka i Kup pobjednika kupova. Umirovio se 2004. godine, a kako klub ne zaboravlja svoje legende, Irwin se vratio na Old Trafford gdje u sklopu klupske televizije MUTV radi kao voditelj.

Steve Staunton - istaknuti član irske reprezentacije, za koju je odigrao čak 102 utakmice, Steve Staunton svoj je trag ostavio i u dva kluba engleske Premier lige, Liverpoolu i Aston Villi. U oba je kluba igrao u dva navrata, no najplodniji dio karijere bio je onaj od 1991. do 1998. godine, kada je za Aston Villu upisao 208 nastupa i postigao 16 golova.

Za razliku od McGratha, koji je i sreću i tugu utapao u alkoholu, Staunton je slovio za pravog, uzornog sportaša, a simpatije nacije dobio je nakon velike tragedije u Hillsboroughu kada je s nekolicinom igrača Liverpoola obilazio obitelji unesrećenih i poginulih i pokušavao im dati koju riječ utjehe.

Steve Staunton ujedno je i posljednji od desetorice zimzelenih Iraca koje sam vam želio predstaviti u ovom kratkom, ali slatkom pregledu. Obzirom na osjetljivost današnjeg dana i obzirom da su mnogi od vas vjerojatno gadni kad popiju, prije nego me odlučite potražiti u Sportnetovoj redakciji, znajte ovo: posve sam svjestan da na popisu nema nekoliko desetaka sjajnih Iraca koji bi po mnogočemu zaslužili naći se na njemu.

Jason McAteer, Paddy Mulligan, John O'Shea, Mick McCarthy, Kevin Kilbane, Richard Dunne, Packie Bonner, Ray Houghton i mnogi drugi zaslužuju biti na popisu jednako kao i desetorica gore navedenih. Stoga vas molim, suzdržite se od agresije, legnite spavati, sutradan ćete od glavobolje i zaboraviti na ovu kolumnu.

Na Otoku ništa novo

Dobri ljudi s Facebook stranice Engleskog pacijenta dobronamjerno su mi predložili da prestanem kritizirati igrače, jer nakon kritike objavljene u kolumni oni počinju pružati svoje najbolje partije. Moram priznati da su u pravu jer proteklog tjedna dobre su utakmice odigrali gotovo svi kojima sam u posljednjih nekoliko kolumni posvetio poneki odlomak.

Tako je Nicklas Bendtner nakon kritike postigao hat-trick, a par dana iza toga i pobjednički pogodak u 93. minuti, dok je Gary Neville čak dvije utakmice odigrao kao dio obrane koja nije primila nijedan jedini pogodak. Čak i Frédéric Piquionne, kojemu je za točno dodavanje bila potrebna građevinska dozvola, počeo je zabijati pogotke, pa se ozbiljno razmišljam povesti Sunovim primjerom i početi nizati isprike, a svoje kritike ostaviti za hrvatske reprezentativce i strateški ih objaviti uoči početka kvalifikacija za Euro 2012. godine.

U Premiershipu stara priča, vodeća trojka grabi dalje, bodove su osvojili i Chelsea i Manchester United i Arsenal te razmak između tri kandidata za naslov nije promijenjen ni nakon ovoga kola. Utrka se nastavlja, a zagustit će već sljedećeg tjedna kad na Old Trafford doputuje Liverpool.

Hoće li u momčadi Redsa tom prilikom biti Stevena Gerrarda, odlučit će nadležni u Premier ligi jer Liverpoolov kapetan u ponedjeljak je u susretu s Portsmouthom laktom u potiljak pogodio Michaela Browna, za što bi mogao dobiti naknadnu suspenziju premda nije isključen na samoj utakmici. Vama na procjenu ostavljam je li Gerrard udario Browna ili je ovaj mučkim udarcem potiljkom napao Gerrardov lakat.

U kratkom pregledu prethodnog kola ne smijem zaboraviti ni Phila Browna, koji je nakon poraza od Arsenala ostao bez posla i više neće sjediti na klupi Hull Cityja. Taj je klub ukupno četvrti koji je ove sezone ostao bez trenera, nakon Portsmoutha, Burnleyja i Boltona, a usporedbe radi samo u ovoj sezoni 1. HNL više je trenera izmijenila Croatia Sesvete.

Što se tjednih nagrada tiče, evo i video clipa u kojem su objedinjene dvije, za pogrešku tjedna i snalažljivost tjedna. Nagradu za pogrešku dobit će Burnleyjev Tyrone Mears, dio jedne od najsmješnijih obrana Premier lige, a za požrtvovnost i snalažljivost pred vratarom Brianom Jensenom odličje ide Wolverhamptonovom Mattu Jarvisu.

Pitate li se pak tko je zabio najljepši pogodak tjedna, tada ću vam otkriti da je to pogodak Adama Johnsona za izjednačenje Manchester Cityja u sudačkoj nadoknadi na Stadionu svjetla. Osim pogotka (od 40. sekunde videa), vrijedi obratiti pozornost i na Roberta Mancinija koji prvo sprintom, a zatim i gestikulacijama pokušava svoje igrače natjerati da skrate slavlje i pokušaju u preostalom vremenu zabiti još jedan pogodak.

Kako postići pet golova i izgubiti

Ako ih ljubazno upitate, odgovor na pitanje iz podnaslova možda će vam dati igrači engleskog četvrtoligaša Burton Albiona, koji su u 85. minuti vodili s 5:3, a zatim do kraja utakmice primili tri pogotka i izgubili od Cheltenham Towna s nevjerojatnih 6:5!

Ova zaista posebna utakmica odigrana je u sklopu 36. kola četvrte engleske lige, a Cheltenham Town s ova je tri boda došao do poprilične bodovne prednosti u odnosu na pretposljednji Grimsby Town i možda se, premda je rano govoriti, spasio ispadanja. Junak u redovima gostiju s postignutim hat-trickom bio je Michael Pook, igrač o kojem sam siguran da više nećete čuti ni riječ.

Savršen kakav jesam pronašao sam i video zapis utakmice, pa svih 11 postignutih pogodaka možete vidjeti na sljedećem linku, no obećajte da ćete se nakon toga vratiti čitanju kolumne.

Zašto? Zato što sam priredio amatersku video snimku koju je načinio jedan od navijača Cheltenhama, a koja vam donekle može dočarati ugođaj s tribina stadiona Burton Albiona.

Eto, zar se nije vrijedilo vratiti? I nije baš? Nema veze, bitno je da sam vas nekako primamio natrag. Osim toga, red je na najzabavniji dio kolumne jer slijedi...

Sudačka nadoknada

Kao i uvijek, vrijeme je za nekoliko video clipova koji služe opuštanju, smijehu, a time i ugodnoj masaži moždanih stanica. Počinjemo treningom Manchester Uniteda, na kojem su Ryan Giggs, Gary Neville, Wayne Rooney i Darren Fletcher odmjerili snage u gađanju grede s pet različitih udaljenosti. Pobjednik je, naravno, Ryan Giggs, dok je drugo mjesto pripalo, ne biste vjerovali – Nevilleu.

Svi već znate ime Jimmyja Bullarda, veseljaka iz Hull Cityja o kojem sam pisao u jednoj od ranijih kolumni, a koji je u proteklom kolu iz jedanaesterca postigao pogodak Arsenalu, što Tigrovima ipak nije bilo dovoljno niti za bod. Bez obzira što je ostao bez trenera, sukladno svojoj duhovitoj prirodi Bullard je proteklog tjedna osvanuo u reklami za šampon, parodiji na reklamu za isti proizvod iz osamdesetih godina.

Za one kojima treba još, predlažem da pogledaju izbrisane i izbačene scene.

I na kraju, vjerojatno vam je poznato da vratara Burnleyja navijači zovu Zvijer i da nakon svake njegove uspješne obrane s tribina Turf Moora stigne povik "Beast!", no možda ste se cijelo vrijeme pitali zašto. Sljedeći video iz utakmice Burnleyja i Wolverhamptona odgovorit će vam i na to pitanje (gledati od 30. sekunde).

Još je jedan Engleski pacijent došao svome kraju, a prije nego vas napustim i bacim se na procjenu koje je irsko pivo najbolje, pozivam još jednom sve vas koji se niste priključili Engleskom pacijentu na Facebooku, da to učinite sada, dok ste još trijezni. Pozdrav do sljedećeg tjedna!