Hrvatska budućnost pod teretom amaterizma

Na žalost, neuspjesi u mlađim kategorijama postali su nam već pomalo svakodnevica. Razloga za to je puno i da bi se to promijenilo, mora se promijeniti puno toga u razmišljanju ljudi u i oko reprezentacija, samih igrača, pa i medija...

Sa sjetom se prisjećamo dana kada nam je mlada reprezentacija bila konkurentna onim najvećima. Od kraja devedesetih ubilježen je niz velikih pobjeda reprezentacije do 21 godine, visoko su pobjeđivani BiH, Makedonija, Slovačka, bile su to reprezentacije koje nam nisu bile konkurentne, no od onda se štošta promijenilo i danas su te reprezentacije posve uhvatile korak, a neke nas i prestigle.

1999. godine reprezentacija je sudjelovala na SP-u gdje je prošla u nokaut fazu nakon remija s Ganom i Argentinom te visoke pobjede 5:1 protiv Kazahstana. Izvući remi s Ganom i Argentinom danas? Kako sada stvari stoje, to bi bila vrlo, vrlo teška misija.

Sjećate li se kvalifikacija za EP U21 kada su 1999. godine bilježene pobjede nad tradicionalno dobrim mladim reprezentacijama Srbije, Irske, Portugala? I to kakve pobjede, Srbija je u Beogradu demolirana 6:2, Irska je u Zagrebu razbijena 5:1, Portugal u dokvalifikacijama u Splitu 3:0. Na EP-u u Slovačkoj nismo se dobro proveli, ali smo bili tamo i ravnopravno se nosili s Nizozemcima, Česima i Španjolcima te mogli upisati i pobjede i proći skupinu.

Bili smo blizu plasmana na EP i u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu, Česi su na gol u gostima prošli u dokvalifikacijama, no naredni kvalifikacijski ciklus ponovno je bio uspješan. Generacija koja je u Londonu držala lekciju Englezima i svladala ih 3:0, plasirala se na EP u Njemačkoj gdje je zapela u skupini. Posljednji uspjesi zabilježeni su pod vodstvom Slavena Bilića kada je mlada reprezentacija stigla do dokvalifikacija gdje je uspješnija bila Srbija.

Nakon toga kreće rasprodaja ugleda. Mučenja s Farskim Otocima i Azerbajdžanom, porazi od Albanije, doma od Ukrajine, nemogućnost hvatanja završnice EP-a i gubljenje vjere u našu nogometnu mladost.

Tko je za to kriv? Svi pomalo. Hrvatska ima dovoljno kvalitetnih mladih igrača koji su na cijeni i igraju dobro u klubovima. Skauti ih primjećuju, spominju kao potencijalna pojačanja renomiranih klubova, ne može se reći kako imamo problema s kvalitetom, ali se može reći kako imamo problema s pokazivanjem te kvalitete na travnjaku.

Odgovornost za to snose i struka i igrači. Treba priznati i kako se dosta toga promijenilo s godinama, igračima više nije tolika čast bilo kakva nacionalna selekcija, danas su u prvom planu transferi i često uranjeno samopozivanje u najjaču nacionalnu selekciju, a kada dobna kategorija koja im priliči stigne na menu, nerijetko se događaju otkazi zbog bolesti i ozljeda koje čudesno nestaju preko noći nakon završetka reprezentativnih akcija.

No i navedeni slučajevi pozadinu imaju u činjenici kako je izbornik A reprezentacije, Slaven Bilić rado viđen gost u klubovima u kojima igraju njegovi igrači, a ono što je najvažnije, za nekoliko koplja stručniji od izbornika ostalih mlađih dobnih selekcija. I dok Bilić redovito slobodno vrijeme između susreta provodi interesirajući se za formu i stanje svojih igrača, za njihove igre, ali i prilagodbu, ozljede i ostale detalje, rad u reprezentacijama do 14., 17., 18., odnosno 21. godine već na taj prvi pogled djeluje posve površan.

Krivica struke seže do najmlađih selekcija s obzirom da ne postoji konstantnost u stilu igre i stoga ne čudi što nam reprezentacija i linije ne izgledaju uigrano. Prečeste promjene trenera u klubovima dovode i do promjena načina igre, a slično se događa i u mlađim reprezentacijama. Jedna generacija igrača u mladim selekcijama prođe kroz ruke prevelikog broja trenera, mijenjaju se formacije i načini igre, prevelik broj igrača cirkulira kroz reprezentaciju, ne postoji konstantnost prvih 11 i sve se to odražava na konačnom rezultatu.

Dok su ranije spomenute rezultate postizale generacije, a ne dva ili tri poznatija igrača, današnja reprezentacija sve je samo ne generacija. Na gotovo svakom okupljanju može se pronaći po jedno novo lice, a isto već nakon nekoliko susreta nije niti razmotreno kao izbor. Je li tome baš uvijek krivac igrač jer nema kvalitetu ili se nije dokazao, snašao? Ili razmišljanje čak i najpovršnijeg pratitelja zbivanja u mlađim selekcijama drži vodu. Postoji li uopće širi popis kandidata ranije izabran temeljitim praćenje igrača po omladinskim školama ili se igrači skupljaju po potrebi, kada zagusti, kada igrač koji je prvi pick ne može/želi, a zatim troše kao lako zamjenjivi rezervni dijelovi?

Na desetke je igrača koji su u posljednje tri, odnosno četiri godine sakupili više od 20, 25, pa čak i 30 nastupa u raznim mlađim selekcijama, od toga veliku većinu u prijateljskim susretima, dok je gotovo tridesetak onih koji su u istom razdoblju tek jednom nosili nacionalni dres. I jednima i drugima zajedničko je to da posljednjih mjeseci nisu primali pozive za nove reprezentativne akcije, iako za to još uvijek imaju mogućnost, a kako sada stvari stoje možda će ih tek nekoliko tu mogućnost ponovno dobiti.

Dalo bi se zaista mnogo razgovarati o odabiru kadra, pozivanju ili nepozivanju nekih naših mladih igrača koji vani već sada igraju značajnu ulogu, pozivanju ili nepozivanju igrača koji iznesu ranije mlađe kategorije, a priliku u idućoj, posljednjoj, U21 kategoriji nikada ne dočekaju, iako im razvoj u klubu i dalje napreduje.

Sve više reprezentacija odlučuje se na soluciju trener generacije. Određeni trener preuzima dobnu kategoriju do 16 godina i vodi je do izlaznog godišta kada ti igrači više nemaju mogućnost nastupanja u mladoj reprezentaciji. Time se dobiva bolji uvid u mogućnosti svih igrača, konstantnost izbora, vođenja i uigravanja, a samim tim dolazi se lakše i do rezultata. Možda ne bi bilo loše isprobati taj model i na našim reprezentacijama.

Još jedan problem veže se uz gotovo sve naše mlađe selekcije, a to je raznovrsnost odabira protivnika. Kada se odabiru protivnici, u najvećem broju slučajeva to su oni iz susjedstva. Slovenija, BiH, Mađarska, Makedonija i Crna Gora, to su naši najčešći protivnici. Neraznovrsnost u izboru protivnika mladim igračima odbacuje šansu susretanja s različitim stilovima igre i nastaju problemi kada se naiđe na reprezentaciju koja igra drugačije, čvršće, raznovrsnije. Zašto se ne bi dogovorile i test utakmice s Portugalcima, Francuzima, Šveđanima, Rusima, Nizozemcima, pa i poneka s vršnjacima s drugih kontinenata.

Formu naših reprezentacija mjerimo prema onima koje nam kvalitetom ranijih dana nisu bile niti blizu, a danas i uspjesi protiv njih više nisu posve sigurna stvar. A onda kada se dogode živimo u uvjerenju kako je uspjeh postignut i kako je reprezentacija na pravi način kalibrirana za kvalifikacijske dvoboje s tada puno težim protivnicima. U tom uvjerenju Ciprane, Albance (…) dočekuje i struka i sami igrači i sramotni posrtaji više nisu slučajnost.

Teško je ne primijetiti i česte nesuglasice na relaciji izbornik-igrač-izbornik-klub, no još je teže zatvoriti oči na razmišljanja izbornika do 21 godine Dražena Ladića. Kritiziranje rada, sustava i stila igre domaćeg prvenstva i klubova iz koje mu i dolazi većina kadra, zatim kritiziranje i samih mladih igrača, postalo je već tradicionalno traženje alibija bez ikakvog kritičnijeg osvrta na vlastiti rad o kojem, sada već dovoljno, govore i sami rezultati.

A upravo se najveće stagniranje, odnosno sada već i nazadovanje primjećuje u reprezentaciji koja bi morala biti priprema za onu najjaču, A reprezentaciju. I dok mlađe kategorije (U17, U19) u posljednjih nekoliko godina iza sebe imaju barem jednu izborenu završnicu, Ladićevi izabranici u najkritičnijim razvojnim godinama postaju samo slabiji i kao takvi ne predstavljaju ozbiljniji potencijal Bilićevoj selekciji.

Kada se sve skupi, jasno je da postoji mnogo toga gdje se može napredovati i podići razinu igre reprezentacije. Mediji su ti koji također mogu pomoći, mogu vratiti interes za mladu selekciju koji se negdje zagubio. Dok smo prije mogli puno toga pročitati o mladim reprezentacijama, gledati izravno reprezentaciju do 21 godine u kvalifikacijama i prijateljskim susretima, danas to više nije slučaj i mlada reprezentacija stigla je na nogometnu marginu.

Poraz od Cipra još je jedan znak da se treba dosta toga mijenjati. Krajnje je vrijeme, počet ćemo se polako gubiti u prosječnosti, a to bi se moglo odraziti kasnije i na onoj našoj najjačoj reprezentaciji koja je ipak lokomotiva našeg nogometa.