Strpljenje je dosadno, ali donosi rezultate

Pobjeda Dinama u Bruxellesu, baš kao i ona u Temišvaru, pokazuju da je Dinamo puno konkurentnija momčad nego što bi dežurni kritičari voljeli priznati.

Uvijek može bolje, uvijek treba boljem i stremiti, pa tako i u Dinamu mogu tražiti načine kako dodatno poboljšati momčad, a posebno kako poboljšati rad kluba.

Međutim, u Dinamu zaista imaju na što biti ponosni osvrćući se na posljednje četiri godine i sve što je klub u tom razdoblju postigao - četiri naslova prvaka od kojih tri super uvjerljiva (a na putu je i peti), tri nastupa u Europskoj ligi i igranje europskih utakmica u prosincu (dok ostatak HNL-a Europu igra isključivo u kratkim rukavima), velik broj zanimljivih europskih ogleda, s klubovima poput Arsenala, Werdera, Ajaxa, Šahtara, Tottenhama, Udinesea, Sparte, HSV-a, Red Bulla. Sve to Dinamo je postigao istodobno prodavajući najbolje igrače i zaradivši dovoljno da se osigura normalno funkcioniranje kluba nekoliko godina, dok se ostatak sportske Hrvatske muči s dugovima, čak i institucije poput Cibone ili RK Zagreba.

Kada se stvari pogledaju tako, crno na bijelo, nema ni trunčice dvojbe da je Dinamova putanja cijelo vrijeme uzlazna i da bi oko kluba trebao vladati entuzijazam (pogledati Medvešak, osmoplasiranu momčad EBEL-a), a ne raspoloženje prikladno karminama.

Rezultati govore sami za sebe. U sezoni 2006./2007. Dinamo je ispao od Arsenala, pa potom od Auxerrea u 1. kolu Kupa Uefa. Onda je tri puta zaredom igrao skupine Kupa Uefa/Europske lige, prvo svladavši Ajax u produžetku, potom nadvisivši Spartu zahvaljujući golovima u gostima, da bi ove sezone relativno lako prošao Hearts. Već je i to pokazatelj da Dinamo napreduje, baš kao što to govori i suha matematika u skupinama - s HSV-om, Baselom, Brannom i Rennesom Dinamo je osvojio dva boda, s Udineseom, Tottenhamom, NEC-om i Spartakom jedan više, da bi ove sezone kolo prije kraja imao - šest bodova (uz jednu utakmicu više, ali i realnu priliku da u posljednjem kolu dođe do utrška od čak devet bodova).

Lijepo bi bilo preskakati pet stepenica odjednom, ali to nije realno ni u životu ni u sportu. Skakačica u vis s osobnim rekordom od 1,91 m neće idući puta preskočiti dva metra, niti će pripravnik u marketingu nekog korporativnog diva sutradan postati direktor uprave. Zapravo, Hrvatska je loš primjer jer je kod nas i to moguće, ali shvaćate poantu.

Dinamo, nažalost, nema dobre uvjete da se pravilno razvija, jer očekivanja koja bezrazložno i u pravilu neargumentirano nameću mediji uvijek su iznad onoga što je realan Dinamov domet.

Čak i kada se napravi pothvat, a pobjeda u Bruxellesu je za Dinamo pothvat, puno će ljudi prije potražiti negativno (zašto su promašili šanse na kraju utakmice?) nego pogledati istini u oči i reći - bio je bolji Anderlecht, imao je Dinamo i dosta sreće te raspoloženog golmana.

To samo dokazuje ono što sam toliko puta napisao - u susretu podjednakih protivnika, a Dinamo u Europi najčešće igra s takvima, zrno sreće lako može presuditi pobjednika. Da bi Dinamo prošao ovakvu skupinu, mora mu se sve ići na ruku, na primjer, da Butina jednako dobro kao u Bruxellesu brani u svim utakmicama. Ili da Tomečak češće centrira kao što je učinio sinoć kada je imao jednu od asistencija karijere, neovisno što dalje u karijeri napravio. Jer ono dodavanje bilo je naprosto briljantno.

Od svih hrvatskih klubova, Dinamo živi u najvećem nesrazmjeru rezultata, realnih mogućnosti i očekivanja javnosti. Modri postižu upravo onakve rezultate kakve prema kvaliteti igrača, trenera, prema njihovim cijenama na tržištu, prema njihovim plaćama, prema renomeu kluba u Europi trebaju postizati. Ponekada i bolje, kao što su pobjede u Amsterdamu ili Bruxellesu, ponekada lošije, kao što je poraz u Edinburghu.

No, iz nekog razloga - a da se moram kladiti, rekao bih da je razlog tomu što se Dinamo previše analizira i što mu se posvećuje previše prostora jer se "dobro prodaje" - od Moralesa, Sammira, Mandžukića i društva očekuju su nekakvi drugi rezultati, igranje Lige prvaka, igranje al pari sa Šahtarom, prolazak skupine Europske lige.

Sjetite se podcjenjivanja Red Bulla, "prosječne austrijske momčadi", koja je u trenutku pisanja ovog teksta jedina stopostotna momčad nakon pet kola Europske lige (danas im se može pridružiti Šahtar)!. Sjetite se kako je Denis Glavina javno razapet zbog toga što ga je Tchoyi nekoliko puta nadmudrio, a onda pogledajte što je isti igrač sinoć napravio obrani rimskog Lazija.

To je samo jedan primjer dvostrukih i posve nerealnih kriterija kada je Dinamo u pitanju. Nitko ništa ne pita kada Medveščak izgubi tri utakmice u nizu, nitko Perasoviću ne zamjera kada Cibona izgubi od Asvela, nitko ne traži ostavku Maglajlije jer nije dobio Ciudad Real. Zašto? Zato jer su u tim sportovima kriteriji i odnosi ipak jasnije posloženi, zna se koliko tko vrijedi, zato jer o tim sportovima pišu obrazovaniji i kvalitetniji novinari, zato jer urednici kroz te sportove ne traže pumpanje tiraže i čitanosti.

S Dinamom to nije slučaj, puno ljudi misli da bi igrač koji vrijedi 2,5 milijuna eura (Morales) trebao igrati kao igrač koji vrijedi 25 milijuna eura (Modrić). Morales nije Modrić? Ma što ne kažete, a ja mislio...

Strpljenje je vrlina. Ako Dinamo odigra lošu utakmicu u Puli, znači li to da cijelu momčad treba raspustiti? Pogledajmo "big picture", taj ili bilo koji drugi remi u HNL-u Dinamu ne znači ništa, posebno dok je 11 bodova ispred Hajduka.

Ni pet loših utakmica zaredom ne znači da trener ne valja, čak niti jedna loša polusezona ne znači da je neki igrač za otpis.

Dinamo ovog ljeta gotovo da i nije mijenjao momčad, a zbog toga je postao bolji. Jer se radilo, jer se uigravalo, jer se skupilo iskustva, jer su se igrači bolje upoznali. Postao je bolji jer su u klubu bili strpljivi. Tražili su pojačanja na deficitarnim pozicijama, a iako Cufre i Papadopolus nisu (još) nikoga oduševili - teško je zamjeriti vodstvu kluba na logici. Realno, životopisi tih igrača, njihove godine i igre proteklih godina govorile su u prilog tome da bi za Dinamo oni morali biti pojačanja, jer Dinamo ne može dovesti Davida Villu i Patricea Evru. Nažalost.

Bilo bi fenomenalno za klub kada bi ih u strpljivosti podržali i mediji i navijači, ali to kod nas ne prolazi, to se ne prodaje. Za Tigera Woodsa hrvatska javnost jedva da je i čula prije nego se autom zabio u hidrant. To što je (po)najbolji golfer svih vremena, to nije nikoga briga. I u takvoj državi Jurčić je zanimljiv samo kada je na giljotini, Sammir je zanimljiv samo kada igra loše, a ne kada kreira golove, Slepička je zanimljiv samo kada s pet metara promašuje, a ne kada zabija.

I što sada? U dobrom dijelu medija nadat će se barem remiju Anderlechta, da se može pisati o "još jednoj neuspješnoj sezoni u Europi", a ako se slučajno i prođe - nakon ispadanja, kada god se dogodi (sumnjam da će Dinamo osvojiti natjecanje), pisat će se o "propuštenoj šansi kakva dolazi jednom u milijun godina".

Nikad zadovoljni, čak ni nakon pobjede u Bruxellesu. Jer, ipak, trebali su zabiti one šanse, zar ne?