Društvo u koje se ne ulazi lako

Više od 100 godina, još od 1900. kada se igralo prvi puta, a samo 12 zemalja upisanih na listu pobjednika - Davis Cup je kroz sve promjene sustava u kojem se igra i prolaske generacija ostao jedno od onih natjecanja koje teško osvaja netko iz drugog plana, a prije nepunih pet godina u taj prilično ekskluzivni klub ušla je i Hrvatska. I posljednja proširila popis pobjednika, kojem se u međuvremenu nije priključio nitko tko ranije već nije slavio titulu.

"Ova momčad može i do kraja", optimistično je najavljivao Goran Ivanišević, godinama jedini pravi motor reprezentacije, a ta prognoza dogodila se početkom 2002., kada je ono što se odvijalo više od tri godine kasnije bilo još jako daleko. Iako su već tada perspektive bilo značajno svjetlije nego potkraj prethodnog desetljeća.

Hrvatska je prije toga potonula duboko. Goran je u 1998. i '99. izbjegavao reprezentaciju zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom Saveza Suadom Rizvanbegovićem, a Davis Cup počeci Ivana Ljubičića nisu bili osobito uspješni, uz poraze od Rumunjske i Portugala koji su Hrvatsku gurnuli u "treću ligu", drugu skupinu Euroafričke zone, u kojoj se igralo s "velesilama" kao što su Latvija, Irska i Obala Bjelokosti.

Dakako, kada tvoji reprezentativci igraju protiv izvjesnih Owena Caseyja ili Claudea N'Gorana, vjerovati da će se pet godina kasnije ići do trofeja mogao je samo čovjek neograničenog optimizma ili potpuni luđak, no kada se već tresnulo na dno, barem je nakon toga moglo biti samo bolje.

Bilo je i dobrih vijesti. Goran Ivanišević se 2000. vratio u reprezentaciju, u dva od tri susreta (Irska, Obala Bjelokosti) bio u kvartetu koji će biti na okupu i u pobjedničkom finalu u Bratislavi, uz Ljubičića, Marija Ančića i Ivu Karlovića, a kada je godinu kasnije protiv Austrije na klupu sjeo Nikola Pilić, upotpunjen je sastav koji će Hrvatsku voditi do titule.

Četiri pobjede iz 2005., kada Ivanišević zbog bolnog ramena više nije mogao pomoći, bile su samo završnica priče u kojoj se Hrvatska prvo vratila u Svjetsku skupinu u rujnu '01. kvalifikacijskom pobjedom nad Talijanima u Rimu, u dvije naredne godine dolazila do četvrtfinala, pa u jesen '04. nakon startnog poraza u Francuskoj ponovno morala u kvalifikacije, uspješno odrađene pobjedom nad Belgijom u Rijeci.

I onda je krenulo.

SAD - Hrvatska 2-3

U anketi s pitanjem "koja je najveća pobjeda hrvatske Davis Cup reprezentacije od prvog samostalnog nastupa 1993?" ova bi, vjerujem, većini bila ispred svih ostalih. Amerikanci su bili uvjereni da su okupili Dream Team, naravno, ne samo za prolaz prvog kola, već za odlazak do kraja, Patrick McEnroe je u Carsonu na raspolaganju imao Andyja Roddicka, tada još uvijek jakog Andrea Agassija i braću Bryan, i tada i danas ponajbolji svjetski par - no, nije im bilo dovoljno.

Amerikanci su dočekali Hrvatsku na relativno sporoj tvrdoj podlozi na otvorenom, kako se nagađalo, po želji Agassija s obzirom da Roddick voli puno brže, ali na njihovu žalost, ispalo je da su i podloga i uvjeti bili idealni Ivanu Ljubičiću, koji je u velikom stilu najavio odličnu reprezentativnu godinu.

Ivan je otvorio u tri seta protiv Agassija, koji je djelovao iznervirano i nemoćno, a nakon povratka na 1-1 Roddickovom pobjedom nad Ančićem, misli su već bile usmjerene na parove koji su djelovali kao teško ostvariva misija. Ljubo i Mario su dan ranije bili u akciji u singlu, a Bob i Mike Bryan odmorni, pa još i jaki i uigraniji, dotad bez poraza u reprezentaciji... Srećom, Nikola Pilić vjerovao je da je ta misija, iako teška, ipak ostvariva.

Mnogi smatraju da dva odlična singl-igrača s dovoljnom uigranošću mogu pobijediti i najbolji svjetski par, a kako su Ljubičić i Ančić godinu ranije već pokazali kvalitetu zajedničkom olimpijskom broncom iz Atene, Pilić im je dao priliku - i pogodio, uz preokret nakon gubitka prvog seta, silno važnih 10:8 u tie-breaku drugog i slavlje u četiri za dolazak korak do ukupne pobjede.

Posljednji korak napravio je Ljubičić, koji je, nakon ključne uloge u prvom kolu 2003. u Zagrebu, i u Carsonu bio glavni "krvnik" američkih ambicija. Pobjeda u četverosatnom "trileru" s pet setova protiv Andyja Roddicka potvrdila je da je tog vikenda početkom ožujka '05. Ivan mogao praktički sve, pa i ostati na terenu još malo, da je trebalo: "Osjećao sam se zbilja dobro, kao da mogu igrati dovijeka".

Amerikanci ni prije ni kasnije nisu izgubili kod kuće u prvom kolu Davis Cupa.

Hrvatska - Rumunjska 4-1

Rumunja ćete se, ako ste pročitali raniji dio teksta, sjetiti po porazu iz 1999. u prvoj skupini Euroafričke zone. Tada su u Bukureštu slavili s 3-2, no kako je taj susret šest godina kasnije omogućio domaćinstvo u četvrtfinalu Svjetske skupine i lov na prvo hrvatsko polufinale, prethodni poraz bio je nešto manje bolan.

Nakon pobjede nad Roddickom, Agassijem i braćom Bryan bilo je nekako logično da Rumunji padnu u Splitu, a dobra vijest je što je i u srpnju u Velikoj dvorani na Gripama Ljubičić bio gotovo jednako raspoložen kao u ožujku u Carsonu - ponovno je dvaput slavio u singlu, u petak u tri seta protiv Victora Hanescua, u nedjelju podjednako uvjerljivo protiv Andreja Pavela.

No, ni Rumunji nisu bili "bezubi". Dobili su prvi meč vikenda, Pavel u pet setova protiv Marija Ančića, a prijetili i u parovima, uz vodstvo Pavela i Gabriela Trifua od 2-1 u setovima protiv Ljube i Ančića prije nego je hrvatski dvojac s dvaput po 6:4 izveo preokret. "Ovo je sjajan osjećaj, i nadam se da ovaj san nikad neće prestati", osvrnuo se Ivan nakon novog uspješnog vikenda.

Nije prestao još nekoliko mjeseci, sve do pobjedničkog kraja.

Hrvatska - Rusija 3-2

Uz Amerikance koji su na prvom mjestu, Rusija je bila drugi najzvučniji hrvatski protivnik na putu do naslova. Malo više od dva mjeseca iza pobjede nad Rumunjima, potkraj rujna, ponovno se igralo u Velikoj dvorani na splitskim Gripama, a da će biti teško, pokazao je prvi dan - Nikolaj Davidenko je u četiri seta slomio Ančića, Ljubičić uzvratio u pet protiv Mihaila Južnog, sa 6:4 u petom.

No, koliko god bilo teško, na krilima prepunih Gripa i uz Ljubičića i par s Ančićem Hrvatska je imala jako dobru šansu. Kao i protiv Rumunjske, Ljubo i Mario su u paru slavili u pet setova, nakon što su Igor Andrejev i Dmitrij Tursunov izgubili prvi i treći i dvaput se vraćali, a otvaranje nedjelje ponovno je bilo Ivanovo.

Nikolaj Davidenko nije igrao loše, ali svejedno nije mogao puno - 8:6 u tie-breaku drugog i lakša preostala dva seta osigurala su ukupnu hrvatsku pobjedu nakon Ljubičićevog nastupa koji je podsjetio na izdanja iz Carsona.

Slovačka - Hrvatska 2-3

Argentina kod kuće (a igralo bi se u Zagrebu) ili Slovačka u gostima - dok je Hrvatska pobjedom nad Rusijom prolazila u finale, istovremeno se odlučivalo i o rješenju ove nepoznanice, a pobjeda Slovaka s 4-1 značila je da se u prosincu mora na put u Bratislavu, na dvoransku tvrdu podlogu Sibamac Arene.

Tisuće Hrvata s navijačkim obilježjima na tenisu u nekoj stranoj zemlji? S izuzetkom Splita, takvu sliku teško je vidjeti i kod kuće, no sve što se događalo u Bratislavi potvrdilo je da je ovo bilo nešto veliko.

Doping-afera Karola Becka zbog koje ga slovački izbornik Miloslav Mečir nije koristio, uskakanje Karola Kučere, čovjeka na pragu teniske mirovine, velika pobjeda para Ljubičić/Ančić nad Dominikom Hrbatyjem i Michalom Mertinakom nakon koje smo znali da, s 2-1 u rukama uoči nedjelje odluke, to mora biti to...

Puno lijepog dogodilo se u Bratislavi u kojoj se tih dana u središtu grada sudaralo s rijekom Hrvata, u pivnicama navečer pilo i slavilo s drugom rijekom Hrvata, u pamćenju su ostali i Gremium i irski pub i Zlaty Bažant koji meni ustvari i nije loš - i za kraj, nedjelja, 4. prosinac, kada se dogodilo ono što se moralo dogoditi.

Dominik Hrbaty prvo je napravio nešto što te godine u Davis Cupu nitko drugi nije, pobijedio Ljubičića nanijevši mu jedini poraz u 12 "živih" mečeva u sezoni, a za taj pad u pet setova bila je zaslužna i Ivanova bol u vratu. Odluka je, tako, prebačena u ruke Marija Ančića, koji u ranijem dijelu godine nije dobio nijedan "živi" singl - sve do odlučujućeg petog meča finala.

Pritisak na leđima Ančiću je bio barem podjednako težak protivnik kao Michal Mertinak, specijalist za parove kojeg je Mečir odabrao u nedostatku ozbiljne druge opcije, no pritisak i Mertinak bili su pravi problem jedino u prvom setu, riješenom sa 7:1 u tie-breaku. Ne znam za vas, ali iz ostatka meča bistro pamtim jedino završnu sliku, skupno slavlje na terenu i ludnicu na tribinama.

Pogled unaprijed

Tako je izgledalo te nezaboravne 2005., a nakon toga se, nažalost, raspad bratislavske petorke dogodio i prebrzo. Prvi su otišli Nikola Pilić i njegov programirani nasljednik Goran Ivanišević, kasnije Ivan Ljubičić, koji je u međuvremenu kratko vrijeme bio igrač i izbornik, pa zaključio reprezentativnu karijeru, Mario Ančić mučio se sa zdravljem, a uz Ivu Karlovića koji je jedno vrijeme izbjegavao reprezentaciju, priključio se Marin Čilić kao sadašnji vodeći adut momčadi koju vodi Goran Prpić.

Vrati li se Mario Ančić na makar približnoj razini na kakvoj je bio, barem u parovima, bit će to momčad s dovoljno kvalitete i širine za novi pokušaj da se ode do kraja. Uostalom, prošle godine je išlo do polufinala, nada i ambicija i dalje su tu...