Krađa koja se ne zaboravlja

23. rujna 2005. godine svjetska košarka dobila je jedan od najzvučnijih šamara. Ne zato što se to dogodilo hrvatskoj reprezentaciji, s raznih strana svijeta dolazili su slični komentari i to od neutralnih promatrača.

Luigi Lamonica, Volodymyr Drabikovsky i Virginijus Dovidavičius besramno su odradili posao u četvrtfinalu Europskog prvenstva u Beogradu i odveli Španjolsku u borbu za medalje. Hrvatska u tom susretu nije smjela pobijediti. Igralo se pet na osam, ali i u takvoj igri naši reprezentativci su se držali i imali šansu za pobjedu. Kada se ukazala prilika sudačkoj trojci za odraditi posao do kraja, to su i učinili. Na svoje i španjolsko zadovoljstvo.

Krenimo redom.

Nakon dugo vremena hrvatska reprezentacija bila je na dobrom putu vratiti se tamo gdje dugo nije bila, u sam europski vrh. Osjetilo se to i na igračima, tijekom priprema u Selcu na druženju s novinarima pozitivna energija se osjećala na svakom koraku, sjajna atmosfera, odlučnost, veliko zajedništvo i skup klasnih igrača. Optimizam pred put u Podgoricu i Beograd isijavao je na svakom koraku. Pokazat će se i s pravom.

Prva dva koraka bila su teška, nervoza u početnom srazu s Bugarima i najlošija utakmica na EP-u s Litvom, ali onda je uslijedilo ono što je u svega nekoliko dana Hrvatsku izbacilo u jednog od glavnih favorita za osvajanje naslova prvaka. Naši igrači su se opustili, odigrali protiv Turaka odličnu utakmicu i tu nagovijestili velike stvari.

Napraviti 32:0 Turkogluu, Okuru i društvu ma koliko god u turskoj reprezentaciji ponekad nešto ne "klapa" posebno, nije lako. Tu je započeo hrvatski pohod, tu su Vujčić i Kasun pokazali da su najbolja centarska suradnja prvenstva, a Giriček kolika je klasa.

Oprezno smo dočekali u Podgorici Talijane strahujući od Gianmarca Pozzecca i više nego što smo trebali. Nije bilo razloga, kvaliteta je bila obilato na našoj strani, malo nervoze i možda nepotrebno velikog respekta spasili su Talijane od uvjerljivijeg poraza.

Sve je to bilo uvertira za onaj ružni dio, za ono što je malo tko mogao sanjati da će se dogoditi. Dolazak u beogradsku Arenu i dvoboj sa Španjolcima trebao je biti spektakl, vjerovali smo kako je Hrvatska dovoljno dobra bez obzira što je bilo jasno kako će Španjolska u Areni imati armiju "svojih" navijača. Psihološka priprema za taj meč odrađena je savršeno, znalo se gdje se dolazi i sama atmosfera nije utjecala na naše igrače.

Optimizam je bio opravdan, vjerovalo se da sa Španjolcima možemo igrati i mogli smo. Hrvatska je, dok joj se to dopuštalo, bila bolji protivnik i uz realan sudački kriterij, bez obzira na pehove koji su nas pogodili na početku utakmice, Španjolska bi jako teško uopće došla u priliku ući u borbu za pobjedu.

Na startu susreta ostali smo bez Kasuna i Planinića zbog ozljeda, ali unatoč tome Hrvatska je igrala jako dobro i imala lijepu prednost. Tu su na scenu stupili Lamonica, Drabikovsky i Dovidavičius. Trebalo je Španjolsku vratiti u igru, a najlakši način za to bio je napuniti našu reprezentaciju osobnim pogreškama. Dok je Španjolska na jednoj strani igrala agresivnu obranu s puno kontakta, Hrvatima su svirane osobne pogreške za najmanji dodir, a u nekim slučajevima i za "pogled". U niz situacija bilo je teško uopće utvrditi da je bilo kontakta između igrača, a kamoli moguće dosuditi osobnu pogrešku.

Posebno je to bilo vidljivo na primjeru Vujčića koji je bio jedna od glavnih meta. Čovjek je ni kriv ni dužan dobio četiri osobne pogreške, Kasun je već bio ozlijeđen, Bagarića su izbacili iz utakmice da se ovaj nije stigao niti okrenuti, a vrlo brzo su napunili i Žižića. Kada znaš da će ti svaki kontakt biti suđen, a na drugoj strani postoji neviđeni kredit za takvo što, nije lako igrati. Niti psihički izdržati.

Što je susret više odmicao, frustracija je bila sve veća jer je bilo sve očitije što se događa na parketu. Sve je kulminiralo u posljednjim sekundama regularnog dijela, u akciji koja daje potpunu sliku kakva je to utakmica bila.

Navarro je kod tri poena prednosti za Hrvatsku, sedam sekundi prije kraja po tko zna koji put stao na liniju slobodnih bacanja, ubacio prvo i namjerno promašio drugo bacanje. Marko Tomas je skočio i uhvatio loptu da bi Garbajosa na dva metra od suca koji ima posve otvoren pogled na situaciju, rukom s leđa gurnuo Tomasa u skoku koji pada i preko njegove noge. Lopta mu, naravno, ispada iz ruke, hvata je Vazquez i donosi Španjolskoj produžetak.

Što se trebalo dogoditi da se tu dosudi prekršaj? Lom ekstremiteta, ozljeđivanje, što? I ako je sudački kriterije dopuštao čvrstu igru, to bi opet bio prekršaj. A nije dopuštao, barem jednoj reprezentaciji, da je dopuštao Hrvatska bi imala kojih 20 prekršaja manje i Španjolska u tom slučaju ne bi bila niti blizu.

Tu Vazquez nije pogodio za produžetak nego za pobjedu. Očaj i frustracija bili su prejaki, niti oni najmirniji nisu više mogli sačuvati živce jer jednostavno je sve bilo jasno. Postoje veliki i mali, mi smo mali. Španjolska je morala proći u borbu za medalje i na Svjetsko prvenstvo u Japan. Trojica koji su obavili zadatak u tom susretu nisu bili protiv Hrvatske nego za Španjolsku, reprezentaciju koja je imala velike planove za Japan gdje je s Pauom Gasolom išla po naslov svjetskog prvaka. Da je neka druga reprezentacija bila na hrvatskom mjestu, vrlo vjerojatno bi se slično provela. Oni su jednostavno morali proći, bez obzira tko bio s druge strane.

Lamonica, Drabikovsky i Dovidavičius su svoj posao odradili. Nisu imali obraza niti malo, a iz minute u minutu radili su teške pogreške i šamarali našu reprezentaciju. Da su i sami bili svjesni kako pristrano sude, pokazuje i to da unatoč svim gestikulacijama i prigovorima tijekom susreta na brojne pogreške nisu imali hrabrosti udijeliti tehničke pogreške. Imali su itekako materijala za to, ali kada niste sigurni da je vaša odluka ispravna, onda niti ne posežete za dodatnim kaznama, a oni ne da nisu bili sigurni već su znali.

Tek u produžetku su se odlučili na tehničke pogreške, ali tada je već bilo svejedno. Bilo je gotovo, a hrvatska reprezentacija bila je u stanju totalne rastrojenosti. Eksplodirali su Spahija i Popović prije svih, ali bilo je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi. Lako je reći sportaši ne smiju tako reagirati, ali i najmirniji i najsmireniji nakon 45 minuta torture i krađe u trenucima kada si na najboljem putu ispunjavanja sna, ne mogu ostati mirni. Ne mogu!

Hrvatska je do tada pokazala najviše i bila je spremna za odlazak do kraja, imala je sve preduvjete za to, a oni su je zaustavili. Besramno i još su za to nagrađeni. Taj isti Lamonica koji se samo cinično smješkao na sve prosvjede i iz sekunde u sekundu davao ruku Španjolcima, na kraju je za nagradu sudio finale Europskog prvenstva. FIBA je time odvalila još jednu šamarčinu košarci kao sportu. Da je bilo pravde, dotična trojica minutu nakon završetka susreta bili bi na putu za hotel gdje bi se pakirali i završavali svoj put na Prvenstvu. Ali ne, FIBA ih je nagradila za nešto što je time i sama odobrila.

Dan nakon bio je najteži. Potpuna praznina, osjećaj nemoći i frustracije. Bilo je teško svim navijačima hrvatske reprezentacije, a zamislite kako je onda tek bilo akterima. Pisalo se o ubojstvu hrvatske košarke, izbornik je podnio ostavku, neki igrači najavili su prestanak igranja za reprezentaciju bježeći iz Fibinog okruženja, stanje je bilo za našu košarku apokaliptično.

Ipak, vraćamo se. Danas je hrvatska košarka ponovno u usponu, ponovno smo na Svjetskom prvenstvu, unatoč Lamonici i društvu. Nikad ih nećemo zaboraviti i nikad im nećemo oprostiti, uzeli su Hrvatskoj u najmanju ruku medalju i dvije-tri godine košarkaškog uspona i zanosa. No kao da ih je za to briga. Za to nisu odgovarali, iza njih je stala FIBA i od cijelog košarkaškog svijeta samo - Španjolska.

Španjolcima također hvala. Dok je svijet prepoznao nepravdu i iz brojnih država od strane neutralnih promatrača su stizale poruke podrške, Španjolci su se "pravili Englezi" i nikako nisu razumjeli zašto se bunimo. Veliki su oni koji znaju priznati i reći "oprostite, nije naša krivica, razumijemo vas." Oni to nisu znali napraviti i tako su priskrbili još četiri milijuna navijača za svoje protivnike. No kao da ih je briga, niti ne treba ih biti, to ni ne tražimo. Možda će se jednom u podsvijesti pojaviti sjećanje i kod njih na taj 23. rujan 2005. godina, možda savjest proradi i barem se netko od njih u sebi zapita - nije li onaj prekršaj prestrogo dosuđen? Jesu li oni uistinu igrali tako grubo i trebali imati 20 prekršaja više? Jesu li stvarno igrali duplo grublje od nas?