Brojevi, brojevi, brojevi

Barceloni i Manchesteru svaka čast, bez obzira kome pripadaju pojedina nogometna srca i simpatije. Ove dvije ekipe stvarno bi se isplatilo gledati na terenu i 120 minuta.

Barceloni je za dolazak do finala trebalo 27 golova, što je nevjerojatnih 2,25 po utakmici, dok je statistički gledano Manchester tu u velikom zaostatku. S ukupno 18 postignutih pogodaka, što je 1,5 po utakmici, nalaze se u sredini poretka, ali važno je naglasiti kako je Manchester u knock-out fazi postigao 11 golova, što i nije tako velika razlika naspram Barceloninih 13.

Gledajući brojeve, obrana Uniteda glavni je adut Sir Alexa Fergusona. Kroz čitavo natjecanje loptu su iz mreže vadili samo četiri puta, a Edwin van der Sar sigurno se nada kako će u njegovoj posljednjoj službenoj utakmici za Crvene vragove ta brojka ostati nepromijenjena. Njegov oproštaj sigurno će htjeti pokvariti i najbolji topnik ovosezonskog natjecanja. Nevjerojatni Leo Messi u strijelce se upisao već 11 puta, a od rekorda u jednoj sezoni Joséa Altafinija dijeli ga još 'samo' jedan hat-trick. Mazzzola je u sezoni 1962/63 s 14 postignutih pogodaka predvodio Milan do njegova prvog naslova europskog prvaka. Pretpostavljate već gdje se ta finalna utakmica igrala? Na Wembleyju, naravno. Ako se Messi zadrži na vrhu ljestvice strijelaca i ove sezone, što je vrlo vjerojatno, bit će mu to treći uzastopni naslov, a to nije uspjelo niti jednom igraču u povijesti natjecanja.

Katalonci su u istom broju utakmica primili dvostruko više golova, osam, što i dalje nije loš prosjek s 0,67 primljenih pogodaka po utakmici. Manchester je izveo 20-ak kornera više, napravio isto toliko prekršaja više, a što se tiče javnih opomena i crvenih kartona situacija je gotovo izjednačena. Barcinih 13 žutih i jedan crveni karton, prema 12 javnih opomena Uniteda, a pohvalno je i što su igrači Sir Alexa Fergusona čitav turnir odradili bez isključenja.

U subotu bi Uefa mogla na teren ubaciti još jednu loptu, kako bi igrači i Barcelone i Uniteda mogli razviti svoj prepoznatljivi stil igre. Posjed lopte i strpljenje su glavne karakteristike igre Katalonaca, ali prema statističkim podacima nije Barca na vrhu te ljestvice s impresivnih 62%. Nogometaši milanskog Intera su u prosjeku 63% imali loptu u svojim nogama, ali nažalost po njihove navijače, već pomalo zaboravljeni aktualni europski prvak napustio je natjecanje još u četvrtini finala. Manchester niti u tom pogledu ne zaostaje za svojim subotnjim suparnikom, a s 58% nalazi se također u vrhu europskog prosjeka.

Manchester je jedina neporažena momčad ovosezonskog natjecanja u Ligi prvaka, uz devet pobjeda, upisali su još samo tri neodlučena rezultata. Barceloni povratak u London ne budi dobre uspomene Guardioli i njegovim igračima. Jedini poraz doživjeli su upravo u engleskoj prijestolnici, na Emiratesu, u veljači, od Arsenala 2:1.

Obje ekipe bore se za svoj četvrti naslov europskog prvaka te imaju mogućnost izjednačiti se Bayernom ili Ajaxom. Ovo će biti njihov 11. međusobni dvoboj u službenim natjecanjima, a svaki klub je ostvario po tri pobjede, uz četiri utakmice koje su završile neriješenim rezultatom. Njihovog posljednjeg međusobnog dvoboja svi se vrlo dobro sjećamo. u Rimu, prije dvije sezone, Barca je bila uspješnija 2:0, golovima Eto'oa i Messija i tako pred ovu utakmicu stavila oznaku revanša. U tih deset dvoboja postignut je 31 pogodak, što je 3,1 po utakmici, a ne bi se bunili da subotnji protivnici nastave u tom ritmu.

Barcelona i Manchester United u dva navrata susreli su se u finalnim utakmicama. Prije dvije godine na Olimpicu, ali i 1991. godine u Rotterdamu, gdje je United stigao do trofeja Kupa pobjednika kupova, prvog europskog naslova pod vodstvom Sir Alexa Fergusona. Slavili su u tom dvoboju 2:1, zahvaljujući golovima Marka Hughesa. Te godine je na vratima Barcelone bio otac Sergia Busquetsa, Carlos. Sir Alex ima dobra iskustva protiv španjolskih klubova u finalima, jer je i s Aberdeenom 1983. godine, osvojio isti trofej, svladavši u finalu madridski Real 2:1.

Wembley, hram engleskog nogometa, ima posebno mjesto u povijesti obaju klubova. I Manchester United i Barcelona su upravo na Wembleyju osvojili svoje prve naslove europskih prvaka. United je do svoje prve kante stigao 1968. godine, pobijedivši Benficu 4:1 nakon produžetaka. Bio je to poseban trenutak za njih, jer su pod vodstvom Škota Matta Busbyja, deset godina nakon tragične avionske nesreće, gdje je život izgubilo osam igrača Uniteda, stigli do prvog trofeja kojeg je osvojio jedan Engleski klub. "Stari" Wembley ima mjesto u povijesti i Barcinih navijača. U finalu 1992. godine također su se po prvi puta popeli na europski tron, s Guardiolom u sastavu. Pogotkom Ronalda Koemana u 111. minuti utakmice, Sampdoria je ostala bez trofeja. To je bio posljednji finale Lige prvaka igran na Wembleyju. U pet finala igranih na tom legendarnom stadionu, u dva navrata su igrali engleski klubovi te su u oba navrata na kraju podignuli trofej.

Manchester je na "novom" Wembleyju odigrao do sada devet utakmica. Čak pet ih je zaključeno penalima, dok su na njemu već u pet navrata podizali pehare. Dva puta u Liga kupu i tri puta u Community Shieldu. Prema tome, domaći teren trebao bi ipak biti lagana prednost na strani Uniteda. Zanimljivo i kako je u 11 navrata jedan od finalista igrao na teritoriju svoje zemlje i čak sedam puta te 'domaće' ekipe na kraju su bile uspješnije. Real Madrid (1957.), Milan (1965.), Manchester United (1968.), Ajax (1972.), Liverpool (1978.), Juventus (1996.) i Borussia Dortmund (1997.). Roma, Stade de Reims i Barcelona gubili su finala igrana u svojoj zemlji.

Sir Alex Ferguson može u subotu izjednačiti još jedan rekord. Liverpoolovim navijačima, nakon što je uspio United odvesti do 19. naslova u Premiershipu i tako preuzeti primat na Otoku, sigurno neće biti drago ako Sir Alex osvoji i još jedan europski trofej. Legendu Uniteda spominjat će se u istoj rečenici s Bobom Paisleyjom. Liverpoolov manager čak je u tri navrata vodio ekipu do europskog naslova (1977., 1978., 1981. godine). Ako i osvoji naslov, navijači Redsa mogu uvijek podsjetiti Fergusona kako mu je za taj uspjeh trebalo 25 godina, dok je Paisley u samo devet godina na klupi stigao do svog rekorda. Na dan finala Fergie će biti drugi najstariji trener u povijesti natjecanja, koji je i osvojio trofej. Belgijac Raymond Goethals bio je dvije godine stariji kada je osvojio naslov s Marseilleom 1993. godine. Možda je i to još jedan izazov koji Sir Alexa drži na klupi sve ove godine. Guardiola je naslovom osvojenim 2009. godine postao tek šesti u povijesti, nakon Miguela Munoza, Giovannija Trapattonija, Johana Cruyffa, Carla Ancelottija i Franka Rijkaarda, koji je europski prvak bio i kao trener i kao igrač.

Sve ove podatke u subotu navečer možete zaboraviti. Povijest i zanimljivi statistički podaci uvijek su interesantni za pročitati i komentirati ali brojevi i statistika neće istrčati na Wembley. Veliko finale je posebna utakmica, spektakularan dvoboj, ishod kojeg se ne može predvidjeti na temelju ovakvih podataka. Psihičko i fizičko stanje aktera tog dvoboja, neki detalj, trenutak nepažnje ili dašak genijalnosti nekog od igrača, lucidan trenerski potez ili dobro pogođena izmjena, odlučit će koja ekipa će po četvrti put podignuti trofej namijenjen europskom prvaku.