Nogomet

Beat me if you can, survive if I let you

Piše:Mišo Gulić • ponedjeljak, 25.06.2012.
Beat me if you can, survive if I let you
Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Europsko prvenstvo je stiglo u završnu fazu, poznati su polufinalisti, više-manje se sve o svakome zna, a sada samo ostaje uživati, valjda. Četvrtfinalni dvoboji, istina nisu ponudili ono čemu su se svi nadali, izostala je lepršavost, međutim, o zasluženosti prolaska Španjolske, Italije, Portugala i Njemačke vlada rijetko viđen konsenzus.

Nakon spektakularnog prvog dijela natjecanja po grupama u kojem je viđeno pregršt dobrih poteza i beskompromisnih nastupa, posljednjih osam reprezentacija ipak je (pre)kalkulantski odradilo četvrtfinalne dvoboje, vodeći se mišlju kako cilj ipak opravdava sredstvo.

Upravo na tom tragu Portugal i Češka su odmjerili snage u Varšavi, a veći dio utakmice bio je to okršaj Cristiana Ronalda protiv 11 Čeha i 10 Portugalaca. Zaista je neobično bilo promatrati takav nesrazmjer kvalitete jednog pojedinca u odnosu na ono što su pokazivali njegovi suigrači i protivnici, podjednako.

Jasno je kao dan da s takvom igrom Portugal može proći isključivo nekog "češkog" kalibra, što se na kraju i potvrdilo, a unatoč činjenici da su Česi dominirali u prvih dvadesetak minuta, sve ostalo pripalo je Realovom virtuozu. Česi će vjerojatno žaliti za izostankom njihove prve violine Tomaša Rosickog, ali "što bi bilo, kad bi bilo" ipak nije tema ovog teksta.

Najotvoreniji četvrtfinalni sraz bila je utakmica Njemačke i Grčke u kojoj je na kraju postignuto čak šest zgoditaka, od čega su četiri završila u grčkoj mreži, no Grci su barem sa sebe skinuli dogmu o bunkeraškoj momčadi kojoj se izlazak na protivničku polovicu sastoji isključivo od dugih lopti upućenih jednom ili nijednom napadaču u momčadi. Kako god da bilo, pojavljivanje u oktetu najboljih su svakako zaslužili.

Nijemci su također prilično eksperimentirali u tom susretu. Naime, navalni red je poprimio neočekivan izgled, pa su Müller, Podolski i Gomez, koji su zabili četiri gola na turniru, zamijenjeni s Reusom, Schürrleom i u špici Kloseom, što će opet ići u prilog beskonačnim (dobrim) taktičkim mogućnostima njemačkog izbornika.

Dvoboj kojeg su mnogi iščekivali s nestrpljenjem i žalili što je došao u tako ranoj fazi Eura, na kraju je ponudio najmanje nogometa od svih četvrtfinalnih parova. Španjolska i Francuska odigrali pravu "kamilicu", utakmicu bez uzbuđenja i bez (barem je takav dojam) srčanosti. Laurent Blanc definitivno nije položio na klupi Galskih pijetlova, njegov novi ugovor ovisio je o plasmanu na Euru od kojeg su Francuzi mnogo očekivali, međutim, konkretniji rezultat je ipak izostao, stoga je i njegova sudbina vrlo izvjesna.

Njegov kolega Vicente Del Bosque je pribjegao taktici iz dvoboja s Italijom te na teren poslao momčad bez izrazitog špica, nastojeći uzeti posjed lopte, što su i učinili, samo problem je nastao kada previše "mozga" u sredini nije imalo "ruke" u napadu koje će odraditi posao. Pravo je umijeće s takvom momčadi krenuti u nešto što bi se mogno nazvati - nogometoubilački pothvat. Pitanje je samo kako će na to sve reagirati Portugal (Ronaldo) u polufinalu.

Posljednje četvrtfinalno veče donijelo je još jedan europski klasik, sudar Engleza i Talijana. Preko 30 udaraca prema vratima Joea Harta dovoljan su pokazatelj odnosa snaga, a pravo je čudo na koji se način Engleska izvukla od katastrofe. Previše igračkog ega u kombinaciji s manjkom zajedništva na kraju je rezultiralo novim ispadanjem u trenutku kada je otočka javnost bila uvjerena da prokletstvo jednostavno mora pasti.

Cijelo prvenstvo su čekali Rooneyja, tješili i sebe i druge da prave stvari tek dolaze, a kada su ga dočekali, sasvim očekivano, još jednom su shvatili da čovjek nije vođa i da to nikada neće ni biti. Potom je krenula i salva kritika na njegov račun, nepravedna jednako koliko i hvalospjevi dok je sjedio na tribinama, no ovaj put zaista nemaju za čim žaliti s obzirom da su jednostavno bili - lošiji.

Polufinale će tako biti bitka za Pirineje, one man show Portugal protiv (ofenzivno) neuvjerljive Španjolske te sudar Njemačke i Italije u kojem se mora voditi računa o tome da su Nijemci stare talijanske mušterije, što dakako ništa ne mora značiti, ali svakako vrijedi spomenuti. Što turnir sve više odmiče to je uvjerenje veće da bi se čudo trebalo dogoditi da netko uspije izbaciti Nijemce. Istina, primili su dva gola od Grčke, ali teško je oteti se dojmu da kontroliraju svaku sekundu utakmice, dok je o širini momčadi i tomu pripadajućim taktičkim mogućnostima, bespredmetno raspravljati. Možda nisu spektakularni kao unazad dvije godine, ali definitivno su jednom riječju - moćni. Odlična kohezija svih linija, nadopunjavanje, taktička zrelost i već svima dobro znana sklonost racionalnim rješenjima, argumenti su koji "leže" na strani Njemačke. Iako su svaki put u igri s jednim "pravim" napadačem bili kudikamo konkretniji prema naprijed (a i gdje bi drugdje, zar ne), izbor španjolskog izbornika uglavnom se svodio na forsiranje i kopiranje tika-take, 307 veznjaka i "plemenitaša" što je, u odnosu na onu originalnu Barceloninu igru, nažalost podložno "ruganju". I ne, tu se ne radi o Portugalu u polufinalu, ovdje je riječ o Njemačkoj u finalu, valjda. Veliki don't like, međutim, oni se s pravom drže one - Beat me if you can, survive if I let you. Yay. Italija igra nogomet. I to kakav. Definitivno najugodnije iznenađenje prvenstva, a što je najbolje od svega, dočepali su se nokaut faze u kojoj su jednostavno "kao kod kuće". Tri su riječi kojom bi se mogla opisati predstava protiv Engleske - dominacija, dominacija, dominacija. Imaju li mana, hm - da. Imaju li sreće, hm - da. Imaju li... ne, ne, ne. Naime, u Pirlu imaju i više nego dovoljno. One man show. To je činjenica. Ali... Oni su prošli "skupinu smrti" i to uz spoznaju da se momčadi, nakon podužeg "godišnjeg odmora", u trećem kolu pridružio i "njezino veličanstvo Cristina". Gledati ga kako slavi njemu tako "običan" zgoditak jasno govori i o količini motiva koja jednostavno ne smije i neće proći nezapaženo, ali problem je što je ostatak momčadi zapeo negdje između. Tko zna, možda je ovo još jedna od onih priča kada nakon svih nevolja i nedaća, sasvim neočekivano, naplatite sve pehove iz prošlosti. Tko zna... U jednoj najavi prije njihovog ogleda s Talijanima napisao sam, vjerujući u ovakav rasplet, citiram, "Iz 'mora' argumenata koji bi mogli prevagnuti na talijansku stranu, još uvijek nabolje "piza" činjenica da igraju s Englezima. Sumnjam da to neće biti dovoljno, svima je bilo, zato će i njima..." Eto, svaki komentar je suvišan, jer Englezi su jednostavno najveći luzeri na planeti, nemaju m.... (čitaj: hrabrosti) i ovo što im se dešava jednostavno nije plod slučajnosti, pehova ili zavjera. Oni su prije i na kraju svega - Englezi. U redu, definitivno nisu kvaliteta, nisu niti simpatični, a o njihovom prijašnjem antinogometu već su napisane i bajke. No, oni su pokušali, oni su dali sve od sebe, napali, otvorili se i "umrli muški" u četvrtfinalu. Respect. Sad kada smo zaključili priču o njihovom antinogometu, vrijeme je da se krene pisati Vol. 2 o njihovom nesalomljivom karakteru i upornosti. Na kraju krajeva, držali su Nijemce cijelih sat vremena. Ok, sada ste već shvatili da je Francuska na posljednjem, osmom mjestu, ali to je ipak tema za okvir ispod. Dakle, Češka. Sudeći po javnom mijenju, jedna su od onih momčadi koje su privukle simpatije, što zbog manjka kvalitete i narodu dražeg "drukanja" za slabijeg, što zbog činjenice da su iskoristili apsolutno sve što su mogli. Kući idu uzdignutog čela, a priče o najlakšoj grupi, sreći i (ne)zasluženosti prolaska, sa zadovoljstvom će ostaviti ljubomornima. Zašto osma pobogu, pitate se? E pa evo... Toliko malo želje i malodušnosti, karaktera i truda, prikazanog u trenutku kada gubite i kada je do kraja ostalo svega desetak minuta, uz spoznaju da nakon toga idete doma, e to je neviđeno. Brutalna nonšalancija te eventualna nesnošljivost unutar momčadi još bi bile razumljive u grupnom dijelu prvenstva, međutim, ako ste se već nekim čudom našli na korak od vrha, zar nisu osjećali barem odgovornost prema samima sebi. Naime, nema gore stvari na večer usnuti svjesni da se niste potrudili, barem je takav slučaj s onima koji imaju obraz.

EP 2012. - Skupina A

1Češka 34:5-16
2Grčka 33:304
3Rusija 35:3+24
4Poljska 32:3-12

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik26.06.2012. u 11:39
    Mislim da će Ronaldo potrgati španjolce ako ovako nastave drka.. i budu neopasni za protivnički gol, stvarno mi već na uši izlazi titi kaka!! Što se tiče švaba, iako ih ne volim, mislim da su daleko bolji od žabara koji ni iz 30 udaraca na tekmi nisu zabili gol!!!
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik26.06.2012. u 09:53
    Po meni je vise Grcka pokazala nego Engleska , cak i Ceska je odigrala jako dobar turnir .. Ne znam da li je ovo samo zato sto su usli u 4 finala ,ali definitivno ne zasluzuju da se plasiraju na EP, SP sa ovakvom igrom ..
    Obrisan korisnik
  • Obrisan korisnik25.06.2012. u 21:14
    Ja bih okrenuo Portugal i Italiju. I Portugal definitivno nije one man show, stvar je u tome da je Ronaldo daleko najdominantniji igrač prvenstva pa se iz toga to da olako zaključiti. Portugal zna dati gol (Ronaldo, Portugal - kako hoćete), talijani baš i ne!
    Obrisan korisnik
  • cameosis25.06.2012. u 19:38
    grci peti, česi šesti, englezi sedmi, onda je redoslijed točan. i po čemu grci igraju »antinogomet«?! antinogomet su igrali englezi i francuzi.
    cameosis