Ivić: "Trofejna smo juniorska generacija i u svojoj zadnjoj godini zajedno voljeli bismo osvojiti svjetsku medalju”

Filip Ivić. Hrvatski rukometni vratar. Mlad i perspektivan. Talentiran i s onim posebnim žarom. Dečko iz susjedstva koji sa svojom uskoro 21 godinom pokazuje mnogo, a obećava još i više. Dečko koji živi za rukomet, a na umu su mu mnogo rada i treniranja kako bi jednog dana postao baš kao francuska hobotnica ili uzorni trener u sadašnjoj sredini. Dečko je to i koji je u dosta kratkom vremenu prevalio put od Druge lige pa sve do one Regionalne, ali i najsjajnije, Lige prvaka.

Vratar je to i koji mnogo toga danas ima za zahvaliti, između ostalog, svojoj baki, a neće zaboraviti ni svoje juniore s kojima sada u posljednjem naletu pred sobom ima jedan cilj. Vratar sa sjajnom budućnosti pred sobom, dečko kojeg su zamijetili mnogi svjetski i domaći stručnjaci te igrač koji nema namjeru posustati jer mu je cilj već dobro poznat.

Rukometni je to vratar koji, naravno, ima još mnogo toga za naučiti, ali koji s druge strane opet već toliko toga zna. Rukometni je to vratar koji vidi loptu, traži njenu putanju i postavlja se točno na mjesto gdje bi ona željela ići, a ako još i trener vratara ili netko od suigrača s klupe povikne koju dobru riječ ili savjet sigurno je kako ta lopta neće dotaknuti mrežu iza ovog mladića. Rukometni je to vratar koji stoga uistinu obećava svjetsku hrvatsku rukometnu budućnost. I čini je, već sada.

Zanimljiv je put od Druge lige do Lige prvaka

Kako bi se na samom početku razgovora sada prvi vratar aktualnog hrvatskog prvaka CO Zagreba mogao osvrnuti na naprosto odličnu i sjajnu sezonu iza sebe morao je prvo baciti pogled unazad dvije sezone kada se tek borio za svoju minutažu, čekao svoju priliku i učio od rukometnih uzora koje je do tada samo mogao gledati na malome ekranu.

"Dvije sasvim različite sezone su iza mene. U prvoj sam branio sa Šegom i Pešićem i to jednostavno ne mogu uspoređivati s ovom sezonom u kojoj sam što se vratarskog dijela tiče bio u glavnoj ulozi", započeo je priču Ivić te potom nastavio: "Kada sam igrao sa Šegom i Pešićem te pod vodstvom trenera Obrvana dobivao sam svoju priliku, no još sam se zapravo tražio. Iako je tu zapravo počela moja seniorska sezona, uz to sam branio i za drugu ekipu, Međutim, s druge sam strane igrao s najboljim igračem svijeta Balićem, a tu su bili još i Kopljar, Štrlek i drugi momci tako da neovisno o minutaži već je veliko iskustvo bilo samo dijeliti svlačionicu s njima, a kamoli imati priliku igrati s njima."

Nakon svoje prve sezone s prvom ekipom Zagreba vrijeme je bilo da se mladi hrvatski vratar otisne na još jedne pripreme i na još jedno veliko juniorsko natjecanje koje ga je čekalo zapravo svakoga ljeta. No, ono prethodno bilo je ipak nešto posebnije i značajnije: "Po završetku prve sezone branio sam i na Europskom juniorskom prvenstvu u Turskoj i tamo sam se zapravo isprofilirao i dobio nekakvo samopouzdanje za predstojeću sezonu."

Vrijeme je stoga bilo za ozbiljniji rad s prvom ekipom u kojoj je tadašnji trener CO Zagreba, Slavko Goluža, imao potpuno drugačije planove za Ivića koji je sezonu, kako i sam kaže pomalo iznenađujuće, startao kao prvi vratar hrvatskog prvaka: "Startao sam s Kelentrićem i Stevanovićem, ali u prvom smo dijelu branili većinom Kelentrić i ja. Međutim, iako sam dobio priliku od samoga početka i to me pomalo i iznenadilo, mogu reći da sam presretan i zahvalan svima što su vjerovali u mene i što su mi dali priliku. Smatram da sam je u prvom dijelu uistinu opravdao i iskoristio. U drugom sam se dijelu, pak, dobro složio sa Stevanovićem na golu."

Bez imperativa, ali s neostvarenom željom prolaska skupine u Ligi prvaka

Kako je momčad Zagreba pred novu sezonu ostala bez svojih ključnih karika i nosioca igre, Klub se odlučio okrenuti novim snagama, radu s mladim igračima te stvaranju ekipe i zajedništva koje bi tek za godinu, dvije, tri moglo polučiti onim pravim uspjehom, posebice u Ligi prvaka.

"Nitko na nas na početku sezone nije stavljao imperativ ni radio pritisak, no kako je vrijeme odmicalo svi su očekivali, a i mi smo se sami nadali da ćemo, koliko god ekipa bila mlada i neiskusna, uspjeti proći skupinu u Ligi prvaka. Iako smo imali priliku, nažalost nismo je iskoristili. No, većini od nas u toj ekipi, počevši od mene pa Mandalinića, Stepančića i ostalih ovo su uistinu bile prve minute u Europi."

"Na početku je bilo malo čudno, no uvijek se treba probiti led. U prvoj utakmici u Ledenoj protiv Pick Szegeda osjećao sam se kao da na tom golu stojim već ne znam koliko. Mislim da je u tome dosta utjecaja na mene imala ekipa, ali i trener. Svi su bili velika podrška i nisu dali nama mlađim igračima da osjetimo koliko je to zapravo velik pritisak", pojasnio je Zagrebov vratar.

Prokomentirao je tada Ivić što se to točno zbivalo u Ligi prvaka u prvom dijelu sezone, kao i u nastavku kada je Europa trebala biti zaboravljena, a Regionalna liga i njena završnica kucale su na vrata: "Prvi smo dio Lige prvaka igrali jako dobro, no s vremenom je neiskustvo dolazilo na naplatu i tu smo padali u formi. Otkako smo ispali iz Europe, atmosfera u momčadi nije bila na nekom nivou, a nebitno je li trener bio kriv ili ne, došlo je do promjene trenera."

"S Borisom Dvoršekom tada smo osvojili SEHA ligu te smo tako uspjeli izvući sezonu da bi potom još osvojili Kup i Prvenstvo. Ta SEHA liga dodatno nas je digla i motivirala za dalje jer ispadanjem iz Lige prvaka, gdje smo računali bar na prolaz, nismo ispunili ciljeve za sezonu. Presretan sam stoga što smo osvojili SEHA ligu jer u tih mjesec dana otkako je došao Dvoršek stvarno smo dobro i naporno trenirali i na kraju su se rad i trud isplatili", jasan je bio Ivić.

Siječanj je donio svjetsku smotru, ali u seniorskom ruhu

Iako ovaj perspektivan hrvatski vratar uistinu ima reprezentativnog iskustva, naime, već nekoliko godina zaredom svako ljeto sa svojim juniorima pohodi terene diljem Europe i svijeta, početkom ove je godine vrijeme bilo da Ivić zajedno s još nekolicinom svojih mlađih suigrača zaigra i u onom seniorskom dresu, dresu A reprezentacije.

"Početak sezone nije mogao biti bolji za mene, od prvog golmana, Lige prvaka, dobrih obrana i utakmica do pozivanja u A reprezentaciju. Naime, sve sam te igrače donedavno bio gledao na televiziji, a sada sam dijelio i svlačionicu s njima. SP je stvarno bilo veliko iskustvo, a bio sam presretan i zbog dobivene prilike."

"Također, Bio sam s Mirkom Alilovićem u sobi više od mjesec dana te sam imao osjećaj kao da ga poznajem deset godina tako da ga moram pohvaliti. Svi su pa tako i on bili dobri prema meni. Zato i imamo tako dobre rezultate jer smo i van rukometa društveni, uvijek tu ima prijateljstava i zezancije", otkrio je Ivić.

Iako je siječanj donio neke nove posebnosti, iskustva i prilike netom po povratku iz Španjolske nešto se pomalo čudno zbilo te se činilo kao da je Ivić ostao bez svog onog prepoznatljivog žara i izgaranja za svaku loptu i obranu. Međutim, kako sve stvari moraju sjesti na svoje mjesto tako je i ova te se dobrim radom Zagrebov vratar do konca sezone ponovno pokazao u najboljem svijetlu.

"Svatko u svojoj karijeri ima uspona i padova. To se dogodilo i meni nakon Svjetskog prvenstva, neki su čak govorili da sam se i malo umislio, ali stvarno mislim da to nije bilo u pitanju. Teško je to za objasniti, u glavi sam možda ja i želio, no nešto me sputavalo. To je sada iza mene i ne želim se uopće vraćati na to."

"Svi su očekivali od mene da ću s 20 godina braniti po 15, 20 lopti po utakmici, no to jednostavno ne ide preko noći. Pokazao jesam da mogu, a sada samo radom i trudom dalje mogu opravdavati ta očekivanja. Kažem, normalno da se nakon Prvenstva i mjesec dana treninga fizički iscrpite, no nije me to toliko smelo. Sada samo moram nastaviti dalje raditi i truditi se i sve će biti kako treba", optimistično je i motivirano ustvrdio Ivić.

Kapetan Ivić na Svjetskom prvenstvu predvodi svoje juniore u pohodu na posljednju medalju ove sjajne generacije

Odlična i trofejna hrvatska juniorska reprezentacija uveseljavala je sve rukometne zaljubljenike u Hrvatskoj, ali i šire svojim sjajnim uspjesima proteklih godina te će stoga ova zlatna generacija pokušati za kraj sve zaokružiti osvajanjem medalje i na Svjetskom juniorskom prvenstvu koje se od 14. do 28. srpnja održava u BiH.

"Ovo nam je zadnje Prvenstvo zajedno stoga, budući da smo najtrofejnija generacija, a nedostaje nam ta svjetska medalja, idemo puni imperativa na to Prvenstvo. Ipak je ovo moja generacija i to su dečki s kojima sam proveo šest, sedam proteklih godina. Svako smo ljeto trenirali i mučili se zajedno. Imamo dobru generaciju, očekivanja su velika, a mi ih samo moramo ispuniti", jasan je bio kapetan Ivić koji je priznao kako će mu po završetku SP-a ipak nedostajati ekipa i zajednička ljetna druženja, dok treninzi i ne toliko.

Hrvatske juniore, međutim, na Prvenstvu ne očekuje nimalo lak posao, a već u skupini u Ljubuškom, u kojem se očekuje dosta hrvatskih navijača, očekuju ih ogledi s Katarom, Nizozemskom, Alžirom, Švicarskom te Njemačkom: "Sigurno da grupa nije laka, ne može se nikoga podcjenjivati. Od malo težih protivnika tu su Švicarska i Njemačka, a u drugom se krugu križamo s grupom Francuske i Danske. Mi imamo sjajnu generaciju, jako dobre igrače, priključuje nam se u drugom dijelu i izbornik Slavko Goluža tako da ćemo vidjeti što će biti. Sve je na nama."

"Zlato bi nam stvarno puno značilo, ipak ćemo cijelo ljeto trenirati, truditi se i svi nekako očekujemo da te pripreme što prije prođu, da počne samo SP jer nije bilo ljepšeg osjećaja od onoga kada smo osvojili EP u Crnoj Gori i prošle godine kada smo bili viceprvaci. Osjećamo se zapravo i sada kao cjelina koja živi za to. To nam je zadnja godina u ovom uzrastu tako da bi sigurno bilo lijepo za kraj osvojiti medalju", poželio je juniorski kapetan Ivić za sam kraj.