Dario Marešić za Sportnet: 'Pun Poljud, fantastični navijači, dres Hajduka, ostvario sam svoju dječačku želju!'

Dario Marešić vrlo brzo se prometnuo od pojačanja Hajduka u zimskom prijelaznom roku do praktično standardnog člana defanzivnog paketa Bijelih.

Stigli ste na ljeto iz Istre u Hajduk, što je svakako velika promjena u karijeri, kako ste doživjeli to prijelazno razdoblje, pogotovo jer se dosta dugo govorilo i najavljivalo taj transfer?

"Svakako cijela ta priča nije jednostavna, još od ljeta se puno govorilo i pisalo o mom transferu na Poljud, normalno je da o tome intenzivno razmišljaš i da donosi izvjesnu dozu stresa. Međutim, jako sam želio napraviti taj iskorak, novi step u svojoj karijeri jer sam smatrao da je stigao idealni trenutak za taj potez. Što tek reći o danu kad sam postao član Hajduka, takav osjećaj poleta, sreće mi je teško opisati, bio sam presretan kad sam postao član Bijelih. Zahvalan sam svima, a i svom bivšem klubu koji su mi omogućili da se ta želja napokon pretvori u stvarnost."

Kako jedan igrač doživljava, percipira razliku u pritisku igranja za Istru i Hajduk, gdje su imperativi i zahtjevi bitno drugačiji? Pogotovo prvi nastupi nisu imali baš idealan timing, s obzirom da je porazima od Dinama pa Rijeke Hajduk brzo ostao bez izgleda osvojiti trofej?

"Koliko god su pobjede razlog za radost, tako sam u igračkoj karijeri naučio i na poraze, na neke bolne dane koje moraš pretrpjeti, prihvatiti da si izgubio. Srećom, u nogometu to ne traje dugo, već za dan-dva je sljedeći trening, nemaš vremena za tugovanje, pripremaš se za novu utakmicu u kojoj imaš priliku za trijumf i tako brzo izbrisati žal za prethodnim neuspjehom."

Garcia je puno pomogao

Koliko vam je u aklimatizaciji na Poljud pomoglo to što dobro znate trenera Gonzala Garciju?

"Naravno da je to bio veliki plus za mene i puno mi je pomoglo. Trener, a i stručni stožer istovremeno jednako tako dobro znaju moje karakteristike, kako igram, što mogu od mene očekivati, u kakvim zadacima mogu najbolje i najviše pridonijeti momčadi. Uz to, u tri sezone u HNL-u sam jako dobro upoznao i svoje i protivničke ekipe, stoga mi samo razdoblje privikavanja na novu sredinu nije bilo neki problem. Tim više jer vrlo dobro znam da je Hajduk veliki klub, čiji su rezultatski ciljevi uvijek – maksimalni. Uz to, dokaz da sam se brzo adaptirao je i činjenica što sam od dolaska u Split odigrao sve utakmice te su me suigrači zaista sjajno prihvatili od prvog dana. Za novog igrača je to uvijek iznimno bitna stvar."

Hajduk završnu četvrtinu sezone igra praktično bez rezultatskog imperativa, jer je čvrsto na drugom mjestu, ne može ni gore ni dolje. Koliko ta situacija može djelovati na samu motivaciju, ali istovremeno, može li se iskoristiti i na pozitivne načine?

"Kad igraš za Hajduk, ne treba ti nikakva posebna motivacija, niti je bitno jesi li prvi, drugi, treći u poretku, imaš li zaostatak od 10 bodova ili plus od 15 bodova. Svaka utakmica je kao finale i svaku želimo dobiti. Napokon, koliko god bili iza vodeće momčadi, ostaje još četvrtina prvenstva i sve je moguće, mi moramo ići iz utakmice i utakmice i biti spremni za bilo kakvu priliku ako nam se ukaže. Ukratko, naš cilj je vrlo jednostavan: pobijediti u sljedećoj utakmici. I to pravilo važi svakog tjedna."

Hajduk je zbog navijača jedinstven

Otkad ste u Splitu, već ste sigurno doživjeli puls navijača i tu neizmjernu želju za osvajanjem titule: kako se nositi sa tim teretom na leđima, koje će ostati sigurno sve do onoga dana kad će taj san biti ispunjen?

"Ja to ne doživljavam kao nikakav pritisak, breme ili problem. Kad kao dijete sanjaš postati nogometaš, zamišljaš pune tribine, vatreno ozračje, zato i igraš i voliš nogomet. Što će ti utakmice sa 200-300 gledatelja. A mi igramo sve susrete pred punim tribinama, kako na Poljudu tako i vani, da i ne govorim o tome da imamo takve navijače uz koje na većini gostovanja imamo dojam kao da smo – domaćini. Po tome je Hajduk, ne samo u hrvatskim okvirima, poseban klub, nema u cijeloj Europi puno sličnih primjera."

Tko su vam igrački uzori, idoli, pogotovo na poziciji stopera?

"Moj uzor među obrambenim igračima je nesporno Sergio Ramos, njegov liderski stil, uloga kapetana Reala i Španjolske, zamislite, stoper s preko 100 pogodaka u svojoj karijeri! Od naših, naravno, Luka Modrić, nema potrebe da objašnjavam razloge, svi ih znamo. A onako generalno, moj najveći idol je – Neymar! Imao sam priliku, dok sam bio u Reimsu, igrati protiv njega, srećom, nisam bio njegov izravni čuvar (smijeh), na kraju smo razmijenili i dresove. On je najtalentiraniji igrač kojeg sam ikada vidio."

Impresioniran Markom Livajom

Vi ste svakako jedan od najkompetentnjih igrača koji mogu opisati Marka Livaju, jer ste u samo nekoliko tjedana igrali najprije kao njegov izravni rival, a potom i suigrač?

"Dok sam bio na drugoj strani, uvijek mi je to bio poseban izazov i čast, nadmetati se sa takvim velemajstorom, koji je doslovno napravio čuda u Hajduku. Uz to, ostavlja dojam vođe, lidera, ima tu vrstu karizme kakva je rijetkim svojstvena, uz igračku klasu koja je na vrhunskoj razini. A sad kad smo zajedno, cijenim ga kao igrača još i više, jer na treninzima često možeš vidjeti onoga čega nema na utakmicama, to je zaista impresivno koliki je majstor. Uz to, kod njega mi se sviđa to što nije od velikih riječi, on baš, kako se kaže, najviše i najbolje govori djelom, na terenu. Ukratko: jedan je Marko!"

Svi imaju strah od Neymara

Alessandro Nesta, legendarni talijanski stoper, rekao je jednom da je protiv svih napadača imao način da ih zaustavi, ali Ronalda Il Fenomena – nikad, jednostavno bi nakon utakmice sam sebi priznao "ne može ga se zaustaviti". Imate li vi svog Ronalda?

"Ha, ha, pa to je Neymar. Na svu sreću, nisam u Reimsu imao duele s njim jedan na jedan, sjećam se, uvijek smo se plašili nakon utakmica sa PSG-om, tko će izaći na videu na Instagramu kao žrtva njegovih driblinga i akrobacija… Zaista, protiv Neymara protivnički igrač je jednostavno nemoćan, možeš se samo nadati da neće imati svoj dan. A kad ima, onda ti – nema pomoći, ne možeš ga zakočiti."

Kako biste opisali i osvrnuli se na svoj put nogometnog stasavanja i afirmacije u Sturmu i Reimsu, vaš pogled unatrag na to formativno razdoblje? Pogotovo kad znamo da ste, debitiravši u prvoj postavi sa 17 godina i šest mjeseci postali najmlađi član startnih 11 u povijesti kluba iz Graza…?

"Karijera mi je stvarno od početka išla sjajno, eto i taj podatak svjedoči kako sam još kao tinejdžer bio standardni član prve momčadi Sturma, imao super minutažu i brzo napredovao. Međutim, onda je došla selidba u Reims, gdje se nisam uspio tako nametnuti i puno više bio na pričuvnoj klupi nego na terenu. Dobrim dijelom sam i sam kriv, nisam radio i trenirao dovoljno dobro, previše sam oscilirao, prilično je sve to utjecalo na moje samopouzdanje. A potom, kad se ozlijedio stoper iz početnih jedanaest, taman kad se ukazala prilika da izborim svoje mjesto, dogodila se ona pauza zbog korone. Uglavnom, to francusko razdoblje nije bilo idealno za mene, ali baš zato se kao ispravni potez pokazao izbor Istre, u Puli sam se resetirao i vratio na pravu stazu. Upravo to mi je donijelo ovu priliku za spomenuti korak naprijed i dolazak u Hajduk, sa željom da u bijelom dresu doživim osvajanje titule prvaka."

San hrvatska reprezentacija

Bili ste član U21 reprezentacije Austrije, nadate li se i uvrštenju za seniorsku selekciju u skoroj budućnosti?

"Vjerujem u sebe, a moja je najveća želje zaigrati za seniorsku reprezentaciju – Hrvatske! Za svakog igrača nositi grb svoje domovine predstavlja vrhunac i šlag karijere."

Kako provodite slobodno vrijeme, znamo da ste bili pasionirani igrač PlayStationa?

"O da… Kao mlađi sam satima igrao i FIFA i Call of Duty! Mogu se pohvaliti da sam bio prilično dobar. I sad ponekad volim igrati, ali naravno, ne kao ranije, profesionalac sam, ne mogu noćne sate gubiti na igru, već na odmor i pripremu za sutrašnji trening i utakmicu. Playstation i sad igram, dobro mi dođe za malo relaksacije i zabave, ali u znatno manjoj količini nego nekada."