Alarmi za uzbune, skloništa na stadionima, susreti od preko četiri sata - nogomet u ratnoj Ukrajini

Sve ono što je Hrvatska proživjela tih godina, sad prolazi i Ukrajina. Gdje je također lopta samo nakratko zastala, na samom početku ruske invazije 2022. godine, kada je i prekinuto natjecanje i nije završeno, ostat će prazna ta rubrika u enciklopedijama, kao trajni podsjetnik na zlo koje se sručilo na tu zemlju.

No, ukrajinski nogomet krenuo je dalje u kolovozu iste godine, šest mjeseci nakon početka rata i više se nikada nije zaustavio. Istina (slično kao i kod nas, kad se nije moglo igrati u Osijeku, Vinkovcima, Zadru, Šibeniku), prvenstvo se odvija u specifičnim uvjetima. Momčadi iz okupiranog Donbasa i drugih krajeva, bliski prvoj crti fronta, jasno, moraju biti domaćini u drugim gradovima.

Tipični primjer je Šahtar, koji se, nažalost, još od 2014. godine, znatno prije ruske agresije, morao odseliti iz Donjecka i kao svoj teren koristi Lvov, Metalist Harkov je svoj drugi dom pronašao u Žitomiru, a Zorja Lugansk u Kijevu. Kako su se "Rudari", čiji je idol i simbol naš Darijo Srna, odavno navikli na život u izbjeglištvu, tako su i nastavili svoju predratnu dominaciju, te dvaput osvojili titulu u ratnoj Ukrajini (2023., 2024.), ali u protekloj sezoni njihov je niz prekinuo Dynamo Kijev. Bila je to ukupno 30. titula za Dinamo (13 ih je osvojio u SSSR-u, 17 u Ukrajini), a inače je nanizao ukupno 42 utakmice bez poraza u prvenstvu koja je prekinuta tek nedavno porazom, od, jasno, Šahtara (1:3).

U ovakvim, skoro nemogućim uvjetima, ukrajinski nogomet je nastavio prezentirati nove asove. Primjerice, u prvoj takvoj sezoni najbolji strijelac lige bio je Artem Dovbyk sa24 pogotka za Dnipro, da bi godinu kasnije to isto napravio u dresu Girone i ukrcao 25 pogodaka na putu malog katalonskog kluba do senzacionalnog plasmana u Ligu prvaka. Istovremeno, Mihailo Mudryk je za rekordnih 100 milijuna eura prešao iz Šahtara u Chelsea… A prvi strijelac prošlosezonskog prvaka Dynama, Vladislav Vanat, prije par mjeseci krenuo je – stopama Dovbyka i sada nosi dres Girone. Dosad nije na razini svog sunarodnjaka, postigao je samo dva pogotka.

Naravno, prvenstvo u ovakvim uvjetima po mnogo čemu je drugačije od ostalih. Svi stadioni na kojima je dozvoljeno igrati imaju alarme za uzbunu i skloništa u slučaju zračnih napada, te čak i sustave za protuzračnu obranu. Za brojne utakmice organizatori su prisiljeni, iz jasnih razloga, mijenjati termine i mjesto odigravanja u posljednji trenutak i održavati ih pred praznim tribinama iz sigurnosnih razloga. Posebno se pamti meč Ruh – Metalist iz prve ratne sezone, koji je zbog zračne opasnosti prekidan čak četiri puta, počeo je 15:00 i završio oko 19:30 sati.

Funkcioniranje u ovakvoj situaciji neminovno je dovodilo do velikih financijskih problema, pa i bankrota, te je tako sa mape nestao upravo spomenuti Dovbykov Dnipro. Cijelo to vrijeme, Šahtar je "ostao na nogama" iako već 12. sezonu igra daleko od svog doma, zahvaljujući oligarhu Rinatu Ahmetovu, Volganskom Tataru, koji je u klub iz centra Donbasa uštrcao svote novca koje je valjda teško i izračunati. Logično, ukrajinske momčadi u kupovima Uefe ne mogu nastupati nigdje u domovini, uglavnom svoje domaće utakmice igraju u Poljskoj i Njemačkoj.

Istovremeno, ukrajinski prvoligaši s okupiranog poluotoka su kao marionete osnovali tzv. Krimejsku premier ligu (?), koja je zapravo treći razred ruske nogometne hijerarhije, a tamo su dospjeli i nekadašnji ukrajinski prvoligaši kao Simferopol i Stavropol. Kako što znate, ruski klubovi nemaju od 2022. godine pravo nastupa u Uefinim natjecanjima, a možete i zamisliti kakav je tek status ovakvog natjecanja (za digresiju, nama je zanimljiv podatak i da je nogometna reprezentacija Rusije svoj posljednji nastup u službenim susretima imala – na Poljudu, onoj nezaboravnoj utakmici-majstorici za plasman u Katar, kad smo pobijedili s 1:0 autogolom Kudrjaševa u 81. minuti).

U cijeloj ovoj priči postoji jedna zaista impresivna, šokantna i tragična povijesna analogija. Jer, upravo je Kijev bio pozornica legendarne "Utakmice smrti" 1942. godine, tijekom nacističke okupacije. Lokalna momčad, zvana Start i sastavljena uglavnom od igrača Dinama, morala je odigrati susret sa sastavom pilota njemačke vojske "Flakelf" i doslovno ih ponizila pobjedom od 5:1. Uvrijeđeni i poniženi, Nijemci su naredili da se odigra i revanš, uz prijetnje igračima Starta da moraju – izgubiti. Ukrajinci ih nisu poslušali, opet su pobijedili (5:3), ali taj su trijumf skupo platili. Većina ih je kasnije uhićena i likvidirana, pod lažnim optužbama da su agenti sovjetskog NKVD-a…. Eto, 80-ak godina kasnije, nova priča ima vrlo slične konotacije, iako, jasno, neće biti međusobnih ogleda sa ruskom armijom.

Nogomet je u Ukrajini, isto kao i onda, simbol prkosa i dokaz da nema predaje!