Vinkovačka nogometna renesansa

"Borba za ostanak je prošlost, Cibalia će se ove sezone boriti za petu-šestu poziciju", samouvjereno je na početku prvenstva najavio trener nebesko-plavih, Stanko Mršić, koji se, gledajući situaciju na tablici nakon odigranih sedam kola, pokazao kao loš prognozer. Naime, Cibalia nije peta, nije ni šesta - Cibalia je drugoplasirana momčad HNL-a, sa samo četiri boda manje od neprikosnovenog Dinama!

Što se to ovog ljeta dogodilo u Vinkovcima? Otkud sada jedna momčad koja je godinama, uz Inter i Zadar, bila sinonim borbe za ostanak, odjednom kroji vrh ljestvice, "lijevom nogom" šamara Slaven Belupo, Rijeku i Varteks, te krajičkom oka gleda tamo neki Hajduk na 12. mjestu? Je li to samo kratkotrajni bljesak ili je vinkovački prvoligaš konačno spreman za iskorak u gornji dom hrvatskog nogometa? Pitanja je mnogo, a odgovor će, kao i uvijek, dati vrijeme.

No, dok se to ne dogodi, nitko nam ne može zabraniti analizirati današnju Cibaliju i vidjeti što je to novog u odnosu na ne tako davnu prošlost. Čak i površni promatrači nebesko-plavih u proteklim sezonama kao najveći problem apostrofirali su obranu, koja je gotovo u svakoj utakmici bila spremna na "suradnju" s protivničkim napadačima. Gubile su se, tako, utakmice nakon zaista kardinalnih grešaka uže obrane, bodovi su nepovratno prosipani, a navijači su se "mali milijun" puta zapitali: "Pa, nemamo li mi boljih igrača od ovih što nemilice dovodimo sa strane"?

I onda se u glavama čelnih ljudi kluba upalila "lampica". Shvatili su da tamo u Zadru već pet godina standardno igra dijete Cibalije, Ninoslav Parmaković, koji, naravno, nije John Terry, ali definitivno nije ništa lošiji od Mešića, Medvida ili Radasa. Bacili su, potom, s prvog kata malo pogled i u obližnje Stare Perkovce i vratili još jednog odbjeglog sina, Petra Tomića, a kada su uvidjeli da je Mario Lučić već pomalo sit Varteksa i Varaždina, bacili su "udicu" i njemu. Obrana Cibalije sada je 100% domaća, a rezultat, gle slučaja, nije nimalo lošiji u odnosu na prošle sezone, dapače.

U sedam odigranih utakmica, Vinkovčani su primili samo tri pogotka, od toga jedan iz najstrože kazne, i u toj kategoriji u samom su vrhu HNL-a, uz bok Dinamu i Karlovcu. Za naše prilike respektabilni Slaven Belupo, Rijeka i Varteks zajedno su, za svojih 90 vinkovačkih minuta, uputili jedan udarac prema golu Antolovića, što je podatak koji dovoljno govori o igrama najuže obrane nebesko-plavih. Još jednom ponavljamo, Tomić, Parmaković i Lučić nisu neke ekstra klase, no ne može se čovjek ne zapitati - što su oni svih ovih godina radili u drugim klubovima?

I dok je Lučićev odlazak u Varaždin bio OK, jer je Varteks u to vrijeme ipak bio stepenica više, vucaranje Parmakovića i Tomića po Zadru, Starim Perkovcima i Zaprešiću je potpuno neshvatljivo. I zato bi se u upravi kluba, umjesto da se hvale kako su perfektno odradili prijelazni rok, trebali "pokriti ušima" i učiniti sve da se nešto slično ne ponovi, premda olako otpisivanje talentiranog napadača Luke Kujundžije govori da se u tom smjeru nije ništa promijenilo nabolje.

Ipak, to je već jedna druga priča, a kako su tema ove pozitivne stvari, zadržimo se još malo na njima. Uz već spomenutu obnovljenu i učvršćenu obranu, u oči svakako bodu dvije gostujuće pobjede Vinkovčana, čime je već u ovoj ranoj fazi prvenstva premašen učinak iz prošle sezone, kada je Cibalia samo jednom slavila na strani. Zapravo, igra u gostima i najveći je dobitak vinkovačkog prvoligaša u novoj sezoni. Nebesko-plavi konačno na gostovanja putuju s jasnim ciljem, utakmice se više ne gube već na samom izlazu iz grada, i to je ono što posebno veseli, taj neki zaokret u načinu razmišljanja.

Što se tiče utakmica na stadionu uz Bosut, tu ionako nikad nije bilo problema - čak i kad se borila za opstanak, Cibalia je rijetko prosipala bodove kod kuće. Ova sezona donijela je jedino promjenu u izvedbi; proteklih sezona bile su to uglavnom tvrde utakmice koje bi završavale minimalnim rezultatom, dok smo ove jeseni vidjeli da Cibalia može igrati vrlo atraktivno, na trenutke čak i za "prste polizati". U takvim situacijama onda na površinu može isplivati i neprijeporni talent Tomislava Pavličića, rutinerstvo Dine Kresingera, a čak i Ivan Baraban ponekad može iznenaditi nečim drugim osim zalaganjem, koje nikad nije bilo upitno.

Naravno, najgore što se sada Vinkovčanima može dogoditi je uljuljavanje u trenutnu situaciju i, ne daj Bože ni pomisliti, zaključci kako su oni sada neka nova snaga hrvatskog nogometa. Budimo realni, Cibalia na kraju prvenstva sigurno neće biti druga, vrlo vjerojatno neće biti ni treća, ni četvrta, ni peta, jer ipak ima momčadi koje su kvalitetnije, čak i u ovom našem HNL-u. Kriza i pad na ljestvici doći će kad-tad, i pitanje je samo kako će tu novu situaciju u vinkovačkom prvoligašu prihvatiti.

Shvate li da je nakon niza turbulentnih sezona i borbe za ostanak sredina ljestvice sasvim lijep plasman, iznad kojeg sve treba smatrati kao bonus, nešto sasvim u redu, bit će to znak da u klubu stoje čvrsto na zemlji. U protivnom, pojave li se sada nekakve priče o Europi, moglo bi doći do razočaranja kojem zaista ne bi smjelo biti mjesta. Uostalom, nije Cibalia jednom odlično startala u sezonu, da bi onda na kraju morala spašavati živu glavu, a sve samo zbog nerealnih ambicija koje su niknule nakon starta iz snova...