Poreč je bio pogreška

Hrvatska je na papiru bila domaćin Česima u lovu na finale, no stvarnost je donijela sasvim drugačiju sliku. Porečkom Žatikom dominirali su češka pjesma i navijanje, na većim tribinama je na obje strane dvorane bilo teško baciti pogled i ne ugledati češku zastavu ili dresove, a ako ćemo govoriti o porazu, pravi poraz bio je upravo to. Goran Prpić i njegovi izabranici bili su gosti na vlastitom terenu, prisiljeni boriti se s nečim što nisu birali niti su se, kako su sasvim jasno rekli nakon poraza, slagali s takvim odabirom.

Izbor je za njih napravio netko drugi, oni koji neće biti odgovorni što Hrvatska sada nije na češkom mjestu, gledajući prema prosincu i finalu umjesto idućoj godini i novom pokušaju. Da je bilo drugačije i da su hrvatski aduti imali vjetar u leđa s tribina kao što su imali Česi, sve je moglo završiti uspješnije, a nakon svega, preostala su samo pitanja zbog čega je Hrvatska bila domaćin tamo gdje reprezentativci to nisu htjeli, u gradu koji nije bio njihov prvi izbor.

"Željeli smo igrati u Splitu, i prije Amerikanaca smo rekli da bismo voljeli tamo", kazao je Prpić nakon poraza od Čeha i tu bi, barem meni, svaki nastavak diskusije bio nepotreban. Očito nisu svakom, na što se nakon poraza požalio hrvatski izbornik, no ljubiteljima tenisa su igrači uvijek u prvom planu, a ako nema sluha za ono što žele i ako se ne napravi baš sve da im se želja ispuni, nema sportskog saveza u Hrvatskoj za kojeg bih stavio na papir da je napravio dobar posao. Hrvatski teniski savez u izboru grada domaćina polufinala - nije napravio dobar posao.

Zbog čega Poreč, zašto ne Split, ako je bio prva želja igrača? Predsjednik HTS-a Radimir Čačić o Splitu je kazao "nemamo partnera", spomenuo je slabu komunikaciju i nemogućnost dogovora sa splitskim poglavarstvom, reklamne panoe u dvorani, ne i financijske ponude gradova iako financijska ponuda ima veliku težinu u odluci gdje će se igrati... Opravdanja je bilo dovoljno, no ništa od toga ne govori da je Savez učinio baš sve što se moglo da reprezentativci dobiju ono što su htjeli - atmosferu poput one sa splitskih Gripa u dva domaća susreta u pobjedničkoj 2005., protiv Rumunja i Rusa.

Tada je Split bio dovoljno dobar, u međuvremenu ga se u Davis Cupu redovito zaobilazi. Radimir Čačić je svojedobno rekao "nikad više u Splitu" nezadovoljan suradnjom s tadašnjim gradskim poglavarstvom, kasnije je barem deklarativno ublažio stav, ali realnost je pokazala - u Splitu zaista više ni nema Davis Cupa, nema ga od rujna 2005., a bilo je prilike. Mijenjali su se ljudi i ekipe koje vode grad, no HTS-u očito nitko nije bio dovoljno dobar partner. Moglo bi se tako o još nekim gradovima u Hrvatskoj, ali Split je sa svojom teniskom tradicijom ponajmanje zaslužio tretman kakvog ima.

Iako, naravno, nitko ne može staviti ruku u vatru da bi protekli vikend završio sretnije da je odabran Split, igrači vjerojatno znaju zbog čega su htjeli baš tamo. Ne znam vjeruje li itko da bi češki navijači, iako bi ih sigurno bilo u velikom broju i u Splitu, uspjeli stvoriti domaćinsku atmosferu kao što su napravili u Žatiki, a kada se dogode dva rezultatski tijesna meča kakva su bila u petak, pogotovo šest sati dugi maraton Ive Karlovića i Radeka Štepaneka, nepotrebno je isticati koliko "vjetar u leđa" s tribina može pomoći kada se odlučuje.

U Poreču se nije dogodilo ono čemu su se igrači i izbornik Prpić nadali, ali najavljivalo se i moglo predvidjeti da će Česi doći u velikom broju, spominjalo se da spremaju "invaziju" za vikend polufinala, a kako se o tome pričalo i prije nego je potvrđen grad domaćin, jasno je da u reprezentaciji imaju razloga biti nezadovoljni što za njih nije bilo sluha. Nakon svega, igračima i izborniku niti ne treba opravdanje što rezultatski nije ispalo dobro, borili su se i dali najviše što su mogli, deset sati tenisa prvog dana meni je dovoljno dobar dokaz.

Hoćemo li u nekom budućem susretu dočekati da želja igrača ima prednost pred bilo kakvim drugim interesom ili argumentom iz HTS-a? Tako bi trebalo biti, a u Savezu vjerojatno dobro znaju da nema bolje promocije ili mogućnosti za zaradu od pobjeda i što dužeg trajanja reprezentacije u Svjetskoj skupini. Jedna je prilika propuštena, izrazito velika prilika s obzirom da je postojala mogućnost finala Davis Cupa u Hrvatskoj, šansa kakva se ne pruža svaki dan, no bit će lakše ako će greška pomoći da je se ne ponovi.

Nisam baš optimist da ponavljanja neće biti, no svaka buduća slična pogreška bila bi pogreška previše.