Što smo saznali?

Iako će Červar nakon utakmice reći kako je pobijedila ekipa, nije slučajno prije toga nabrajajući junake spomenuo Alilovića, Vukovića, Štrleka i Balića. Upravo je taj poker asova iznio ogled s Norvežanima – nije slučajno nakon utakmice baš Vuković ”zasuzio”, nije slučajno baš Štrlek pozvan na službenu presicu, nije slučajno Aliloviću skandirao hrvatski dio tribina ”Mirko, Mirko”.

Alilovićevih čak 18 obrana (fantastičnih 46 posto) sakrilo je određene probleme koje imamo u obrani bez Valčića, ali i bez Dominikovića, Špoljarića, Metličića, Kaleba. Gojun, Kopljar i Buntić su se trudili, ali 23 primljena gola više su rezultat sjajnog Alilovića nego granitne obrane, iako veseli što se nikako ne može nazvati propusnom.

Ono što svakako veseli je dobar nastup Ivana Balića, koji je definitivno izgledao kao lider ovog sastava, što on s obzirom na izostanak Petra Metličića i mora biti. Četiri gola iz pet pokušaja, niz dobrih asistencija i dirigiranje našom igrom – podsjetio je Ivano na najbolje dane i ponudio nadu da je na ovom prvenstvu spremniji i zdraviji nego što je bio na nekoliko prethodnih.

Najugodnije iznenađenje – barem za one koji ne prate njegove nastupe u Bundesligi – bio je Drago Vuković. Sa sedam pogodaka iz igre nadoknadio je slab dan Domagoja Duvnjaka i u ključnim trenucima ponudio ”dinamit” našem napadu. Prvo je unio živost nakon vrlo slabog početka Hrvatske, kasnije nas je držao u minimalnoj prednosti, da bi pred kraj izborio ključni prekršaj u napadu, nakon kojeg je Duvnjak postigao svoj jedini pogodak i izborio isključenje. Utakmica za pet, još jedan prilog tezi da Vuković u ovoj reprezentaciji mora igrati važnu ulogu.

Napad je imao probleme sa stagnacijom u pojedinim dijelovima utakmice, puno se toga svodilo na individualne akcije, a bez Lackovića, Valčića i Metličića nemamo takvu kvalitetu na vanjskim pozicijama da bi na taj način slomili protivnika. Nije pomoglo ni što su Vorija norveški obrambeni igrači otjerali s crte, uz velikodušnu pomoć sudaca kod kojih najbolji igrač prošlog SP-a nije imao ni grama milosti.

Predstavili smo i ideju da u situacijama s igračem manje u napadu igramo bez vratara (Balić bi preuzeo ”marker”), uz solidan učinak s obzirom da nismo primili pogodak u tim razdobljima. Ipak, novi ”sustav” još nije za kritične situacije, pa smo u završnici igrali ”normalno”.

Norvežani nisu svjetski vrh, ali ako se pogledaju samo rezultati prvog dana – jasno je da na ovom EP-u neće biti laganih utakmica, i samim time ova pobjeda izuzetno je važna. Možda ne toliko lijepa da je nazivamo ”propagandom rukometa” kako je rekao Červar nakon utakmice, ali svakako bitna za nastavak natjecanja – kako rezultatski, tako i zbog samopouzdanja mlađih igrača i cijele momčadi.

Ono što uz pobjedu može i najviše veseliti jest dojam da momčad opet krasi odličan timski duh – međusobno bodrenje, komunikacija igrača na klupi, za vrijeme time-outa, neovisno tko je mlad, a tko ”star” – sve to oslikava svlačionicu koja diše kao jedan. Baš kao što tu atmosferu pokazuje iskreno veselje zbog pobjede.

Nadajmo se samo prve u nizu. Prvi pokazatelji su definitivno ohrabrujući, iako Lino ima pravo kada kaže – ne trebamo sada dignuti nos. Strpljivo, uporno dalje, recept koji Červar odavno zagovara...