Je li već gotovo?

U Međimurju sve počinje i završava s trenerima, upravom i novcem. Trener koji je prigovarao jer neki igrači nisu dobili plaće za devet mjeseci, Mario Ćutuk, po kratkom je postupku izletio s klupe, iako je u ugovoru imao klauzulu o 19 bodova u 15 kola. Otišao je nakon desetog kola, nije mu ostalo da pokuša ispuniti normu.

Srećko Bogdan, koji je naslijedio Ćutuka, nije, ako ćemo biti iskreni, donio ono što se od njega tražilo. A to su pobjede, beskompromisno postavljanje Međimuraca na travnjaku i izlazak iz opasne zone. Javljaju se doduše priče koje tvrde da je Bogdan dobivao papirić s popisom prvih 11, kao i kod svih trenera do tada, ali treba ipak negdje povući crtu i poginuti kao muško za svoje ideje. Jer, legendu Čečija sad će masa pamtiti kao trenera kojeg je "Zagrepčanec steral z kluba".

Novajlija Tomislav Ivković u NK Međimurje je doveden u zadnji čas, iako se kao logičnije rješenje činilo postavljanje primjerice Miljenka Dovečera, sportskog direktora Međimurja, koji je s momčadi prošao i ljetne i zimske pripreme, te svakog igrača poznaje u dušu.

Ivković je startao katastrofalno, s teškim porazom od 1:5 na domaćem travnjaku protiv Rijeke. To je utakmica koja nije smjela biti izgubljena ali jest, a ne možemo se oteti dojmu da je problem bio taktičke naravi. Umjesto obrane Međimurci su imali statiste, a umjesto napada nedefinirano nešto. Novi trener skupo je platio tu školu puštanja igračima slobode, a izgubljeno je nadoknadio već u idućem kolu pobjedom kod Lokomotive.

Da ostanak bude realna opcija Međimurje je trebalo pobijediti i protiv Varteksa kod kuće. Uz kartone koji su spriječili važne igrače u nastupu Međimurci su bili oslabljeni, ali ipak nismo na SRC Mladosti vidjeli igru kakvu bi trebali pružati oni kojima gori pod petama. Gostovanje u Zagrebu, označeno kao "točka odluke" u medijima, po Međimurce je završilo loše. Mogu se oni danas ljutiti koliko god žele na suce i na odluke, činjenica jest da su igrali dobro i zabili golove koje su morali, nitko im pobjedu ne b mogao oduzeti.

Tako dolazimo do tri kola pred kraj, s pogledom uprtim u Cibaliju. Vinkovačka ekipa doma je pobijedila veliki Dinamo i nikako nije lak protivnik. Tim više što će Stanko Mršić sasvim sigurno insistirati da njegovi momci na travnjaku u Čakovcu daju sve od sebe, ne bi li podsjetio domaće na svoju vrlu uspješnu misiju u međimurskom klubu, koja je završila čudno i bespotrebno.

Međutim, ukoliko Međimurci pobijede Cibaliju, otvara im se uzak, sklizak i neravan, ali ipak prostor za ostanak. Hajduk u Splitu nije mali zalogaj, ali svakako nije ni ona slavna negdašnja ekipa, a Šibenčane su kod kuće dobili i Varaždinci, pa bi se Međimurci mogli povesti njihovim primjerom.

Dakle, još uvijek nije sve gotovo, a s obzirom na to kako HNS dijeli licence i činjenicu da se još uvijek ne zna koliko će klubova ispasti, Međimurci sami sebi duguju dati svu raspoloživu snagu, lukavost, sportsku agresivnost i borbenost za posljednje tri utakmice.