Sustav i rad se ne mogu kupiti

Svijet je grcao u recesiji na početku nove košarkaške sezone, no unatoč tome dobar dio momčadi je čak povećao budžet u odnosu na sezonu ranije. Sve s jasnim ciljevima - boriti se za trofeje u domaćim prvenstvima i otići u Euroligi što dalje. Dok su ostali brinuli hoće li imati 20, 30, 40 milijuna eura na raspolaganju i što sve na tržištu pokupiti, u Beogradu su slegnuli ramenima i pustili praktički cijelu prošlosezonsku prvu petorku.

Barcelona se strašno pojačava, Real je složio fenomenalnu momčad, Grci pokušavaju dovesti čak i Allena Iversona, Rusi i dalje mogu imati osmeroznamenkaste budžete, Efes ne pita za novac... To su bile otprilike najvažnije europske košarkaške vijesti tijekom ljeta. Negdje se na dnu stranice mogao pronaći podatak kako je Partizan ostao i bez dogovorenog Milojevića i potpisao tamo neke anonimce i u Europi nedokazanog potencijala Marića.

Tada nikom nije padalo na pamet kako bi Partizan mogao uopće doći do drugog kruga Eurolige. Četvrtfinale? Ma dajte, molim vas. Final Four? Visoka temperatura, zovi 94. Eto, čuda se događaju. Beograđani su još jednom iznenadili Europu, s debelo podcijenjenom momčadi napravili strašan rezultat i došli u priliku u uglednom društvu se boriti za naslov prvaka Europe.

Sustav, naporan rad, odlična struka i plansko dovođenje igrača. Kada sve te uvjete ispunite, onda dobijete ovo. Oni su znali svoje slabosti jako dobro, ali su itekako znali i protivničke slabosti i kako ih iskoristiti na najbolji mogući način. Partizan nema kvalitetu izaći na teren i reći mi ćemo samo igrati svoju igru pa što bude. Oslonit ćemo se na xy igrača, on će povući. Oni će odigrati u svakoj utakmici čvrstu obranu, ali napad će znati prilagoditi protivničkim slabostima. S obranom će smanjiti kvalitativnu razliku dok će napadajući najslabije protivničke točke u dobrom broju slučajeva taj zaostatak posve anulirati.

To treba znati cijeniti jer je to vrlo lako reći i u teoriji objasniti, ali za takvo što morate imati igrače koji će to znati provesti u djelo. I naravno, stručni stožer koji će to najlakše prenijeti igračima i najbolje odrediti igru te reagirati u pravom trenutku. Oni to imaju i na tome su izgradili sezonu za koju im se već sada može čestitati bez imalo kurtoazije i bez obzira na rezultate od danas pa do kraja sezone.

Ako pogledamo roster, nećemo naći spektakularnog igrača koji će nas oboriti s nogu. Među 12 igrača koje će Vujošević postaviti u zapisnik, sa sigurnošću se može reći kako vjerojatno niti jedan ne bi mogao igrati u startnoj petorci preostala tri kluba. Tek nekolicina bi možda našla svoje ime na rosterima. Ali zato imaju sustav koji je u detalje odlično proveden i daje rezultata.

Nekolicina igrača pršti od potencijala i u budućnosti bi mogli ostvariti velike karijere. Prvenstveno su to Jan Vesely i Branislav Đekić, mladi igrači koje se Vujošević neće ustručavati ubaciti na parket u ne znam kakvoj gustoj završnici. I što je najbolje, oni će dati svoj doprinos i neće se uplašiti.

Ipak kada se govori o Partizanu, treba se istaknuti nekoliko imena kao one koji su najopasniji. Prvenstveno tu je Aleks Marić, snažan i kvalitetan visoki igrač koji se nakon sezone traženja u Granadi posve pronašao u Partizanu. Preostala dva stranca također igraju značajnu ulogu. Bo McCalebb je naknadno doveden i opravdao je uloženo dok je tu i Lawrence Roberts koji zna potrošiti koju loptu više, ali će vam to vratiti obranom, borbenošću, skokom.

Što se tiče domaćih snaga Dušan Kecman, Aleksandar Rašić i Petar Božić također imaju zavidnu minutažu i dobro odrađuju posao. Sva trojica su neugodni šuteri, nisu iz one top kategorije, ali nisu niti prosjeci kakve na tržištu nađete svaki dan. Dodajte tome i fanatičnu obranu kapetana Božića i pripišite još jedan plus.

Posebna priča je pak 229 centimetara visoki Slavko Vraneš. Vranešu je proricana velika karijera, čovjek je jedno vrijeme bio i u NBA ligi, međutim nitko od trenera nije znao što s njim. Nitko dok se nije pojavio u Partizanu i Vujošević ga je naučio par jednostavnih stvari. Danas taj Vraneš, koji nikada neće biti niti do Ahilove tetive po košarkaškom umijeću nekim centrima s ovih prostora, jednostavno odrađuje sjajan posao i predstavlja noćnu moru protivnicima. Zašto? Probajte otići na polaganje ili šutirati preko nekog visokog 229, a još se zna dobro postaviti. Ne ide?

Partizan u svojim vitrinama ima već jedan europski naslov i to onaj iz 1992. godine kada je u finalu svladao Joventut 71:70. U Parizu su potpuni autsajderi, ali bili su to i u skupini u prvom krugu pa u Topu 16 te protiv Maccabija. Ali eto, stigli su do Pariza, vrijeme će pokazati je li ostalo još dovoljno čarolije za novo čudo.