Italija ne ulijeva povjerenje

U uvodnim crtama ovog osvrta moram priznati da me Paragvaj, baš kao i Urugvaj prvoga dana natjecanja, razočarao. Protiv ovakve slabašne Italije ne pokušati zaigrati malo otvorenije i doći do punog plijena je ravno grijehu. Talijani me ničim nisu impresionirali, no s obzirom na prilično slabu skupinu, svejedno ih očekujem u drugom krugu, ali ne i u jako kasnim fazama turnira (polufinale ili finale). Dojma sam kako Talijane spašava jedino tradicija i reputacija koju uživaju jer kvalitetu, realno gledajući, nemaju. Barem ne za još jedan daleki domet poput onog u Njemačkoj prije četiri godine.

Večerašnji duel protiv Paragvaja, koji se uoči utakmice hrabrio najavama da dolazi u najjačem sastavu ikad, neće se dugo pamtiti, baš kao ni većina prethodnih dvoboja na Mundijalu. Italija je čak bila ta koja je bila odvažnija u napadu, ako to uopće smijemo tako reći, jer nije baš da su nam notesi poslije utakmice bili krcati akcijama i izglednim šansama za gol. Od prve minute Paragvaj je jasno dao do znanja koji mu je cilj na stadionu u Cape Townu i od njega nije odustajao.

Nakon prvog poluvremena već sam u glavi imao naslov za ovaj osvrt - "Sreća prati ziheraše", no Talijani su ipak stigli do zasluženog izjednačenja i natjerali me da u potpunosti promijenim koncept ovog teksta.

Bez mirnoće i iskustva koje je svojim prisustvom donosio Andrea Pirlo, Azzurri su bezidejno pokušavali probiti čvrsti obrambeni blok svojih suparnika, a u tome im nije pomogao niti travnjak koji je bio vrlo sklizak zbog jake kiše koja je padala gotovo cijelu utakmicu. Ulogu Pirla preuzeo je De Rossi i odradio ju korektno, postigavši i izjednačujući pogodak, a posebno se svidio raspoloženi i razigrani Pepe, koji je svojom hitrinom često zadavao probleme paragvajskoj obrani.

Ipak, nitko od njih nije uspio donijeti prevagu na stranu aktualnog prvaka svijeta koji će, vjerujem, 11. srpnja prepustiti pobjednički pokal nekoj drugoj reprezentaciji. Njegova generalna slika ne daje mu baš za pravo nadati se da može ponovno otići do kraja, bez obzira koliko izbornik Marcello Lippi bio optimističan.

Realnost je nešto sasvim drugo, a tu prvenstveno mislim na obranu koja će na čelu sa sve nervoznijim kapetanom Cannavarom imati ozbiljne probleme protiv jačih reprezentacija. Mladi lijevi bek Criscito također nije pokazao puno, Gilardino je bio nevidljiv, Iaquinta se istakao s par akcija, no sve je to ostalo nekako nedorečeno. Uz to se i prvi vratar Gianluigi Buffon ozlijedio i ukoliko ne bude maksimalno spreman za iduće utakmice, eto meni još jedan argument za ovu teoriju.

Iako svi znamo da vodeće europske i svjetske reprezentacije nikada ne pokažu ono najbolje od sebe već u prvim utakmicama, ne možemo se oteti dojmu da Talijani ni ne mogu mnogo bolje od ovoga. Protekle četiri godine ostavile su dubokog traga na aktualnu kvalitetu. Neki igrači već su istrošeni i u poznim godinama, a nekolicina mladih još uvijek nije spremna za velike rezultate.

I bez obzira na to što Talijane nikada, ali baš nikada ne smijete otpisati, pogotovo u nokaut fazi, teško mi je vjerovati da ćemo ih vidjeti u polufinalu ili finalu. Smjena generacija je u punom jeku i realnije je očekivati da ćemo jaču Italiju gledati tek na idućem Europskom i(li) Svjetskom prvenstvu, neovisno o tome da li u Južnoj Africi zapne u skupini ili dogura do primjerice četvrtfinala, što je po mojem mišljenju, njen najdalji mogući domet.