Pustimo tehnologiju, mijenjajmo ljude

Video tehnologija kao sredstvo za rješavanje spornih situacija u nogometu već je duže vrijeme tiha patnja mnogih ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu, a nakon nekoliko zaista nevjerojatnih sudačkih pogrešaka na netom završenom Svjetskom prvenstvu gotovo da više nitko ne dvoji: "Vrijeme je da i nogomet konačno prihvati tekovine modernog doba i uvede video tehnologiju".

Još uvijek svježe slike Lampardovog nepriznatog gola iz susreta Engleske i Njemačke, kao i Tevezovog "kilometarskog" zaleđa koje je prethodilo vodećem pogotku Argentine u dvoboju s Meksikom, ne ostavljaju praktički ni grama šanse onima koji bi se usprotivili uvođenju video tehnologije u svijet nogometa, no mi ćemo ipak cijelu ovu problematiku probati sagledati i s druge strane. Ne zato kako bi kategorički rekli NE, jer naknadno pregledavanje spornih situacija je nešto što nas neminovno čeka u budućnosti, već kako bi ukazali da će veliki broj spornih situacija i uvođenjem video tehnologije ostati upravo takav - sporan.

Jedan od glavnih argumenata zagovaratelja korjenitih promjena u nogometu je pozivanje na neke druge sportove, koji su već davno prigrlili video tehnologiju. Sve to, naravno, itekako ima smisla, no kada se počnu povlačiti paralele sa sportovima koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s nogometom, onda definitivno imamo problem s miješanjem "krušaka i jabuka". Tako, naprimjer, mnogi kao pozitivan primjer simbioze tehnologije i sporta navode tenis, što je potpuno pogrešno. Ne zato što hawk-eye nije unaprijedio "bijeli sport; dapače, nego zato što tenis i nogomet jednostavno ne mogu ići ruku pod ruku.

Tenis je sport bez fizičkog kontakta igrača, sport u kojem postoje samo dvije mogućnosti (loptica je unutra ili vani) i gdje, što je ključno za cijelu ovu priču, ne postoji pojam "slobodnog sudačkog uvjerenja". Nakon što jedan od igrača zatraži challenge, sudac postaje potpuno nevažan faktor - video snimka egzaktno rješava spornu situaciju i meč ide dalje. Dakle, možemo reći da je video tehnologija u tenisu u potpunosti opravdala svoju svrhu i da za sobom ne ostavlja nikakve repove.

Još jedan često korišteni argument u razgovorima o ovoj problematici je hokej na ledu, no zanimljivo je da njime uglavnom "mašu" zagovornici video tehnologije, iako ovaj sport dijelom zapravo govori i u korist suprotne strane. Hokej je, naime, za razliku od tenisa, sport koji ima dosta dodirnih točaka s nogometom (kontakt igra, zaleđa), ali video tehnologija se u svijetu hokeja koristi isključivo kod situacija gdje suci zbog brzine igre jednostavno nisu mogli vidjeti što se zapravo dogodilo (je li pločica prešla gol-liniju, je li gol namjerno postignut klizaljkom), što je na neki način ekvivalent teniskim "in-out" situacijama. Suci u hokeju na ledu neće na ekranu provjeravati dvojbeno isključenje ili zaleđe, što nam govori da u ovom sportu video tehnologija ne zadire u sudačko uvjerenje, nego razrješava situacije gdje je nakon pregleda snimke sve kristalno jasno.

Uzevši u obzir ovo što smo napisali o tenisu i hokeju na ledu, možemo reći da korištenje video tehnologije u nogometu ima smisla samo u egzaktnim slučajevima, tj. tamo gdje nakon pregleda snimke neće biti mjesta nikakvim raspravama. U nogometu su, gledajući formalno, takve situacije samo one gdje nije sigurno je li lopta prešla crtu. U takvim slučajevima, nema dvojbe, apsolutno DA za video tehnologiju.

No, što ćemo sa situacijama gdje tehnologija ne može dati egzaktan odgovor, a koje su puno češće na nogometnim utakmicama? Stavimo sad na stranu Henryjevo igranje rukom protiv Irske i Tevezov pogodak Meksiku, jer to je nešto toliko očito da se moralo vidjeti i bez pregledavanja video snimke, i pogledajmo što sve imamo prilike vidjeti na nogometnim terenima.

Bezbroj dvoboja i starteva koji nekim sucima predstavljaju prekršaj, nekim ne, položaj braniča i napadača koji je za neke "linija", a za neke zaleđe, igranje rukom koje može biti okarakterizirano namjernim ili slučajnim. Koja će nam tehnologija egzaktno "reći": "Je ili nije penal"? Sjetite se samo jedanaesterca za Španjolsku u susretu protiv Paragvaja, snimka Villinog pada u kaznenom prostoru puštena je na TV ekranima "mali milijun" puta, pa opet nitko ne može kategorički tvrditi je li sudac pogriješio. Toliko spominjani Ovrebo je u susretu Chelseaja i Barcelone po nekima oštetio londonsku momčad za šest jedanaesteraca, po nekima možda za dva, a ima i onih koji tvrde da su Drogba i Anelka prelako padali u šesnaestercu, i da su oba igranja rukom u šesnaestercu katalonske momčadi bila bez namjere. I što sad, sto ljudi, sto mišljenja, a nitko ne može dokazati da je u pravu.

Nadalje, u cijeloj ovoj priči postoji još jedan problem, a taj je - kako "vratiti" situaciju na travnjaku kada video snimka pokaže da je sudac donio krivu odluku? Ako linijski sudac dizanjem zastavice prekine akciju koja je "mirisala" na pogodak, a kasnije se ustanovi da zaleđa ipak nije bilo, ta akcija je nepovratno izgubljena. Navedeni problem bi vrlo vjerojatno doveo do toga da linijski suci, iz straha od krive odluke, gotovo više uopće ne bi dizali zastavice, pa se onda logično postavlja i pitanje smisla njihovog postojanja. Ista stvar vrijedi i za glavne suce i sporne prekršaje, sviranje kojih bi također moglo zaustaviti opasnu akciju. Uzevši u obzir ovo, ponovno dolazimo do istog zaključka - pregledavanje video snimke ima smisla jedino u egzaktnim situacijama, što zaleđa i prekršaji vrlo često nisu.

Možda i najbolji dokaz koliko video tehnologija (ne) može pomoći u nogometu je finalna utakmica Svjetskog prvenstva. Po većini stručnjaka, Webbovo suđenje dvoboja Španjolske i Nizozemske bilo je ispod razine, ali ne zato što on nije dobro vidio sporne situacije, već zato što ih je procijenio tako kako je. I engleski sudac je, nema sumnje, kao i ostatak svijeta odlično vidio De Jongov brutalni start nad Alonsom, pa ga svejedno nije kaznio crvenim kartonom. Sve ili gotovo sve Webbove greške u finalu došle su kao plod njegove krive procjene, a ne nemogućnosti da dobro vidi sporne situacije, što je u cijeloj ovoj priči najvažnije.

Zamislimo sada na trenutak da momčadi imaju pravo tražiti pregled snimke kod prekršaja, na što bi ličile utakmice Chelsea - Barcelona i Španjolska - Nizozemska. Ovrebo i Webb okupili bi se oko ekrana zajedno s igračima (ili samo kapetanima, kako bi već bilo definirano pravilima) i gledali snimke spornih situacija. Drogba bi vikao: "Udario me!", Pique odgovorio: "Bio je to muški start kakvih u nogometu imaš koliko hoćeš na svakoj utakmici", De Jong bi se branio kako "nije vidio Alonsa" i sve bi se to polako pretvorilo u "pijacu". Naravno, definiranjem pravila FIFA, UEFA ili tko već uvede video tehnologiju, mogli bi to dovesti na civiliziranu razinu, no repovi bi se vukli i dalje. Bez obzira na to bi li konačnu odluku donio sudac ili neka komisija, simptomatično je da bi, usprkos uvođenju video tehnologije, u nogometu i dalje ključan bio ljudski faktor.

Područje djelovanja video tehnologije u najvažnijoj bi sporednoj stvari na svijetu, dakle, bilo suženo samo na slučajeve "Lampard" i eventualno još neke evidentne situacije (Tevez, Henry) gdje je očito da su suci pogriješili. Na utakmicama top klase gdje se prijenosi ionako rade na najvišoj razini, zaista je šteta ne iskoristiti blagodati moderne tehnologije, no isplati li se ulagati velike novce za nešto što se, realno gledajući, u većini utakmica neće iskoristiti (iskreno, koliko puta ste dosad vidjeli da sudac ne prizna gol iako je lopta za 38 cm prešla liniju, ili da ne vidi zaleđe od 98 cm?). Naravno, treba li uopće spominjati da će video tehnologija zauvijek ostati nedosanjani san za mnoge siromašnije lige, pa iako ovaj argument nikako ne može biti ključan u cijeloj ovoj raspravi, zašto i njega ne spomenuti? Finale Lige prvaka i utakmica 1. županijske lige kvalitativno su udaljeni svjetlosnim godinama, no znači li to da je "seoskim" igračima lakše "progutati" veliku sudačku pogrešku?

Na kraju, napustimo malo realni svijet i prepustimo se maštanju. Recimo da postoji savršena tehnologija koja se primjenjuje na svim nogometnim utakmicama na kugli zemaljskoj, i koja bez greške rješava sve sporne situacije. Iako se ovaj scenarij naizgled čini kao pobjeda, nismo li njime zapravo priznali poraz? Nije li tehnologija kao vrhovni sudac u sportu koji na sva zvona propagira fair play znak da je sve otišlo u krivom smjeru.

Da je Manuel Neuer bacio u mrežu loptu koja je evidentno prešla crtu, napravio bi za nogomet više nego što može u "milijun" karijera. Da je Thierry Henry zaustavio akciju u kojoj je očito igrao rukom, a Carlos Tevez odbio dati gol i sam svjestan u kakvom se "debelom" zaleđu radi, ne bi se danas toliko govorilo o video tehnologiji, nego bi u prvom planu bili njihovi potezi koji bi probudili nadu da je sport još uvijek samo to - sport.

Znam, reći ćete: "To je Svjetsko prvenstvo, tu se okreću silni milijuni i teško je tu biti pošten", no ako smo došli do toga da poštenje uvjetujemo važnošću neke utakmice, na krivom smo putu. Bez obzira što postoji poslovica koja govori suprotno, cilj nikad ne smije opravdavati sredstva.

I zato, svi nogometni djelatnici koji tako žestoko napadaju Fifu i njezin pomalo kruti stav oko video tehnologije, trebaju se zapitati oni zapravo čine za razvoj nogometa. Uče li djecu od najmanjih nogu da je nogomet ipak samo igra u kojoj prije svega treba biti čovjek, ili ih, a to je, nažalost, puno češći slučaj, već od pete godine usmjeravaju kako što uvjerljivije pasti u šesnaestercu i valjati se na travi kada imaju pozitivan rezultat.

Svjestan sam i sam da ovaj tekst djeluje pomalo utopijski, ali 'ajmo pokušati. Kad je već naša generacija osuđena na nogomet pun nepoštenja, glume, primitivizma i grubosti, neka bar naša djeca i unuci dočekaju dan kad će se nogomet vratiti svojim korijenima, iako će i dalje u igri biti veliki novci. Dan kada će video tehnologija postati nepotrebna, s obzirom da će sportski odgojeni igrači svojim ponašanjem pomoći sucu u rješavanju spornih situacija.

Dok se to ne dogodi, a neće realno još dugo, jer za mijenjanje svijesti ljudi treba proći puno vremena, FIFA treba oštrim kaznama pokazati kako joj je zaista stalo do fair-playa, jer ono nošenje propagandnih plakata na početku utakmica iz današnje perspektive izgleda smiješno. Danas, nažalost, veliku kaznu možete dobiti samo ako nekom brutalno slomite nogu (a i to je upitno), dok mnogi "sitnije" stvari često ostaju nekažnjene. Koliko samo na nekoj utakmici vidite glume, primitivizma, navođenja suca na krive odluke i čega sve ne, a sve to prihvaćamo samo zato što, eto, nitko nije stradao. Rigoroznim kaznama čak i za naizgled običan odglumljeni faul FIFA bi poslala jasnu poruku, pa bi i oni koji tek ulaze u svijet nogometa dobro razmišljali o svojim postupcima na terenu. Ako već ne zato što su dobro odgojeni, onda bar zbog straha od moguće kazne.

Iako nogomet kao rijetko koja stvar može prikovati čovjeka uz TV ekran, činjenica je da se u posljednje vrijeme pomalo osjeća zasićenost i rezigniranost onime što najvažnija sporedna stvar na svijetu danas predstavlja. Eto, čak i potpisnik ovih redaka, kojemu je nogomet doručak, ručak i večera, nakon svega viđenog u Južnoafričkoj Republici, nakon toliko razočaranja raznim Neuerima, Tevezima, Suarezima, van Bommelima i inima, odlučio je ne gledati finalni dvoboj i u to vrijeme zaigrati "hakl" s društvom. Istina, nije bilo toliko spektakularno, nije bilo toliko tempa i pretrčanih kilometara, ali je bilo pošteno - i to, zamislite, bez video tehnologije.