Dosadašnja finala svjetskih prvenstava (1. dio)

Nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Turskoj bit će 16. po redu, a u 60-godišnjoj povijesti najuspješnija momčad je, očekivano, ona Sjedinjenih Američkih Država s ukupno deset medalja. Slijede je "pokojnici", Jugoslavija i Sovjetski Savez, s po osam te Brazil sa šest.

U razdoblju od 1950. do 1982. upravo su ove četiri zemlje bile dominantne, osvojivši čak 23 medalje od njih 27! Sovjetski Savez i Jugoslavija su prikupili po šest medalja s tim da je prvospomenuta zemlja osvojila jedno zlato više (3-2) dok su Amerikanci osvojili pet medalja, ali samo jednu zlatnog sjaja.

Nažalost, vrijeme je bilo takvo da su nastupi pojedinih reprezentacija bili uvjetovani raznim političkim odlukama te da je politika u globalu bitno krojila rasplet pojedinih prvenstava.

Argentina, 1950.

Prvo Svjetsko prvenstvo u povijesti odigrano je u glavnom argentinskom gradu Buenos Airesu od 22. listopada do 3. studenog 1950. godine i to u dvorani Luna Park. Sudjelovalo je deset reprezentacija, od čega su tri svoje mjesto pronašle zahvaljujući rezultatu na prijašnjim Ljetnim olimpijskim igrama (Francuska, Brazil, SAD).

S obzirom da azijski predstavnici nisu bili u mogućnosti doputovati u Argentinu, pozivnice su uručene Ekvadoru, Jugoslaviji i Španjolskoj, a kvotu su popunili još domaćin Argentina, zatim Čile, Egipat te Peru, koji je "uskočio" umjesto Urugvaja.

Sistem natjecanja je još uvijek bio u "povojima", nekako zbrkan, pa su tako Egipat, Peru, Jugoslavija i Ekvador međusobno morali razigravati za plasman u drugu fazu gdje su ih čekale ostale reprezentacije. Prolaz su izborili Peru i Egipat dok su Jugoslavija i Ekvador morali u repesaž, ali su i tamo doživjeli poraze pa su bili osuđeni na razigravanje od sedmog do desetog mjesta.

Istovremeno su se odigravale utakmice druge faze u kojoj su pobjede ubilježili SAD, Argentina, Brazil i Egipat. Četiri poražene momčadi iz tog dijela, Čile, Francuska, Peru i Španjolska, također su završili u repesažu, a potonje dvije su se pridružile Jugoslaviji i Ekvadoru.

Tako je u konkurenciji ostalo šest reprezentacija koje su skrojile jednu skupinu u kojoj je svatko igrao sa svakim. Do posljednjeg kola Argentina i SAD stigli su bez poraza što je značilo da će izravno odlučivati o prvaku. U finalu je domaćin slavio 64:50, a najkorisnijim igračem turnira neslužbeno je proglašen upravo Argentinac Oscar Furlong, danas 83-godišnjak koji je od 2007. član FIBA-ine Kuće slavnih. Bronca je pripala Čileu, a "drvena medalja" Brazilu.

Spomenimo i kako su ovo prvenstvo obilježila dva incidenta. Prvi se dogodio u posljednjoj fazi natjecanja kada je Egipat s 31:28 porazio Francusku na račun velike sudačke pogreške, a drugi u utakmici za deveto mjesto u kojoj je Jugoslavija odbila nastupiti protiv Španjolske koju je tada vodio diktator Francisco Franco. Rezultiralo je to devetomjesečnom suspenzijom jugoslavenske reprezentacije, koja u Argentini nije ubilježila ni jednu pobjedu.

Brazil, 1954.

Četiri godine kasnije sistem natjecanja je bio znatno definiraniji i sastojao se od 12 reprezentacija koje su bile podijeljene u četiri skupine po tri. Prvenstvo se održalo u dvorani Maracanazinho u Rio de Janeiru od 22. listopada do 5. studenog 1954., a među sudionicima ponovno nije bilo nikoga iz Istočnog bloka jer brazilske vlasti nisu htjele izdati vize njihovim sportašima.

Po dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine izborile su plasman u završnu fazu dok su se Paragvaj, Peru, Jugoslavija i Čile borili za deveto mjesto. Ono je na kraju pripalo Paragvaju, a Jugoslavija je bila pretposljednja. Napredak u odnosu na Argentinu je ipak napravljen - ostvarena je prva pobjeda i to protiv Perua.

Baš kao u Argentini, i u Brazilu je završnica odigrana na način da je osam preostalih reprezentacija igralo svaka sa svakom. SAD su od početka natjecanja bile glavni favorit i to su opravdale osvojivši naslov bez poraza. Srebro je pripalo Brazilu, a bronca Filipinima. Najkorisniji igrač bio je Amerikanac Kirby Minter, najbolji strijelac svoje reprezentacije.

Čile, 1959.

Po prvi put u povijesti na svjetskoj smotri pojavila se reprezentacija SSSR-a. Zanimljivost vezana za ovo prvenstvo je ta da je ono trebalo biti održano u dvorani Metropolitan u Santiagu, no s obzirom da ona nije bila dovršena na vrijeme, početak prvenstva je odgođen za godinu dana, a "scena" je preseljena vani, točnije na nacionalni stadion, koji je u to vrijeme za potrebe košarkaških utakmica primao najviše 16 tisuća posjetitelja.

12 zemalja sudionica bile su podijeljene u tri skupine, iz kojih su po dvije prošle u završnicu gdje ih je automatski čekao domaćin Čile. U narednih šest kola najboljom se pokazala momčad Brazila koja je s omjerom 5-1 uzela zlato ispred SAD-a (4-2) i Čilea (2-4).

SSSR je također završio s omjerom 5-1, ali samo zato što je odbio igrati protiv Kineskog Tajpeha, baš kao i Bugarska (4-2). Te dvije zemlje su zato kažnjene i "bačene" na posljednja dva mjesta. SSSR bi gotovo sigurno bio osvojio zlato, a Bugari najvjerojatnije broncu. Na ovom prvenstvu, koje je inače proteklo bez Jugoslavije, titula najkorisnijeg igrača pripala je Brazilcu Amauryju Pasosu.

Brazil, 1963.

Samo devet godina nakon što je prvi put ugostio Svjetsko prvenstvo, Rio de Janeiro je ponovo izabran za domaćina. Razlozi su, pogađate, bili politički. Naime, domaćin je trebala biti Manila (Filipini), no tamošnje vlasti su odbile izdati vize predstavnicima socijalističkih zemalja i FIBA je zato isključila Filipine iz natjecanja.

Brazil je kao domaćin izborio izravni upad u završnu fazu, a sistem natjecanja je bio isti kao u Čileu. Tri skupine odigrane su u Belo Horizonteu, Curitibi i Sao Paolu, a završnicu su još izborili SSSR, Francuska, Jugoslavija, Portoriko, SAD i Italija. Jugoslavija je u skupini s Portorikom, Japanom i Peruom ubilježila tri pobjede.

Nošeni Pasosom, ali i Wlamirom Marquesom, kasnijim MVP-em prvenstva, Brazilci su obranili naslov izgubivši na tom putu samo jednu utakmicu i to od Sovjeta u prvoj fazi. Slijedila ih je Jugoslavija koju su u međusobnom dvoboju pobijedili 90:71. Bronca je pripala SSSR-u, a bez medalje ostali su Amerikanci.

Urugvaj, 1967.

I peto Svjetsko prvenstvo održano je na južnoameričkom kontinentu. Ovoga puta, domaćin je bio glavni grad Urugvaja, Montevideo, no već uigrani sistem natjecanja ostao je isti. Jugoslavija je zajedno sa SAD-om izborila završnicu iako je u međusobnom dvoboju poražena, a tamo su im se pridružili SSSR, Argentina, Brazil te Poljska, debitant na Svjetskom prvenstvu.

Dominacija Brazila bila je prekinuta, on je osvojio broncu, a zlato je otišlo u ruke Sovjeta, koji su imali jednu pobjedu više od Jugoslavije tada vođene sjajnim Radivojem Koraćem i najkorisnijim igračem turnira Ivom Daneuom. Ovo prvenstvo označilo je početak uspješne ere jugoslavenske košarke, koja je priliku za osvajanje najsjajnijeg odličja dobila tri godine kasnije kada je Ljubljana ugostila najbolje svjetske reprezentacije.

Jugoslavija, 1970.

Od 10. do 24. svibnja 1970. godine Ljubljana je bila središte svjetske košarke. Ipak, prvenstvo je održano u još nekoliko gradova: Sarajevu, Splitu, Karlovcu i Skopju, a Jugoslavija je kao domaćin preskočila prvu fazu i mogla se odmah pripremati za samu završnicu.

Reprezentacija čiji je udarni igrač tada bio legendarni Krešo Ćosić za suparnike je imala SAD, Italiju, Brazil, SSSR, Čehoslovačku i Urugvaj. Ta faza natjecanja održana je u ljubljanskoj Hali Tivoli, a naslov je nakon šest odigranih kola ostao u rukama domaćina.

Pobjeda Jugoslavije nad Brazilom 80:55 pokazala se kao ključna jer su Brazilci na kraju zauzeli drugo mjesto dok su treći bili Sovjeti. Amerikanci, koji su ponovo nastupili u drugorazrednom sastavu, nisu mogli računati na veći uspjeh te su zauzeli tek peto mjesto. Spomenimo kako je Sergej Belov bio najkorisniji igrač turnira.

Portoriko, 1974.

1974. godine domaćinstvo Svjetskog prvenstva ponovo je pripalo neeuropskoj zemlji. Red je stigao na Portoriko, a turnir je protekao u "egzotičnom" tonu s obzirom na ambijent Velikih Antila. 14 momčadi sudjelovalo je na turniru, s tim da su Jugoslavija kao branitelj naslova i Portoriko kao domaćin izravno izborili završnicu.

Posljednji dio natjecanja bio je vrlo dramatičan. Naime, SSSR, Jugoslavija i SAD su imali identičan omjer pobjeda i poraza (6-1), ali zbog najbolje međusobne koš razlike zlato je po drugi put u sedam godina pripalo Sovjetima. Jugoslavija se morala zadovoljiti srebrom, a njezin igrač, tada tek 20-godišnji Dragan Kićanović, postao je neslužbenim MVP-em turnira. Iako ni na ovom prvenstvu nisu nastupili u svom najjačem sastavu, Amerikanci su osvojili broncu.

Filipini, 1978.

S 15 godina zakašnjenja Filipini su ipak organizirali Svjetsko prvenstvo, a ono je obilježio sjajni tercet Jugoslavije, Dalipagić - Kićanović - Ćosić (svi bili u najboljoj petorci prvenstva), koji je bio najzaslužniji za dominantno osvajanje naslova prvaka i to bez poraza u 11 utakmica.

Ipak, finale u Manili bilo je epsko. Nakon što je završnicu izborilo osam reprezentacija, Jugoslavija i SSSR su zahvaljujući najboljim omjerima ušli u finale, a pobjedu je tek poslije produžetaka odnijela Jugoslavija (82:81). Upravo je Dalipagić bio najbolji igrač turnira, a broncu je osvojila reprezentacija Brazila, kojoj je to bila posljednja medalja na Svjetskim prvenstvima.

Kolumbija, 1982.

Pomalo iznenađujuće domaćinom Svjetskog prvenstva 1982. proglašena je Kolumbija, kojoj je to bio debitantski nastup. Brazil je u skupini sa Sovjetima i Jugoslavijom izvukao deblji kraj i ostao bez borbe za medalje dok su Španjolci porazili Amerikance, koji su napokon stigli u pravom sastavu, spremnom da otiđe do kraja.

Nakon šest kola završnice u kojoj je sudjelovalo sedam reprezentacija, SSSR i SAD su izborili finale s omjerom 5-1 dok su Jugoslavija i Španjolska morali odlučivati o vlasniku brončane medalje. Oba susreta bila su dostojna borbe za medalje na jednom prvenstvu, a na kraju su se radovali Sovjeti i Jugoslaveni.

SSSR je u šokantnom finalu slavio 95:94, a Jugoslavija u dvoboju za treće mjesto 119:117. Najbolji igrač turnira bio je Amerikanac Doc Rivers, aktualni trener Boston Celticsa.