Profesionalci ne donose nužno naslov

Priča o američkoj reprezentativnoj košarci može se svesti na dva razdoblja, ono prije devedesetih godina prošlog stoljeća i aktualno. Ranije FIBA nije dopuštala profesionalcima nastup na olimpijskim igrama pa je i američka reprezentacija na velikim natjecanjima mahom bila prilično šarena, ali unatoč tome i dalje s dobrim rezultatima.

Kada je FIBA donijela odluku da i profesionalci mogu nastupati na OI, američka košarka ušla je u novo razdoblje. Olimpijske igre u Barceloni odjednom su za sve postale veliki mamac. "Zlato na OI u Barceloni s najboljom momčadi s kojom sam ikada igrao, više mi znači nego NBA naslov. Osvojili smo ga za svoju državu, ne samo za sebe ili svoj grad", govorio je Magic Johnson.

Te 1992. godine rodio se originalni Dream Team. Amerikanci vole davati nadimke svojim selekcijama pa su tako nakon tih OI slijedile nove edicije i verzije Dream Teama iako uz svo poštovanje, samo je jedna reprezentacija koja je zaslužila taj naziv i to upravo ona iz 1992. godine.

1994. Dream Team II (1. mjesto)

Nakon demonstracije moći u Barceloni, Američki košarkaški savez odlučio je ponovno poslati profesionalce na Svjetsko prvenstvo koje se igralo u Torontu dvije godine kasnije. Odluka je bila da se pošalje najbolje što trenutno imaju, ali bez igrača koji su nastupali u Barceloni.

Složena je ponovno sjajna momčad predvođena O'Nealom, Mourningom, Majerleom, Millerom i nadmoćno su uzeli prvo mjesto. Manje probleme stvorili su im tek Španjolci na početku turnira, no kasnije je za njih sve bilo "kamilica".

Momčad je povjerena Donu Nelsonu koji je vrlo dobro ukomponirao sve te zvijezde i nije bilo nikakvih problema. Na tom Prvenstvu su dokazali da su najjača svjetska košarkaška sila i zasluženo uzeli zlato.

1998. Dirty Dozen (3. mjesto)

Na Svjetsko prvenstvo u Atenu Amerikanci su otputovali sa šarenim sastavom u kojem nije bilo niti jednog NBA igrača. To nije bio plan Američkog košarkaškog saveza koji je već složio listu kandidata za Atenu uključujući NBA zvijezde, ali nakon što su dobili odbijenicu od više od 30 igrača zbog lockouta, prekinuli su potragu i odlučili se okrenuti najboljim Amerikancima u ostatku svijeta i CBA ligi.

Naravno, takva reprezentacija nije bila strah i trepet i u Ateni su prve naznake kako neće do zlata stigle već u skupini gdje ih je svladala Litva 84:82. Arturas Karnišovas se proslavio u tom susretu i to je bacilo Amerikance na drugo mjesto u skupini. Uzvratili su Litvi u drugom krugu, tu su još tijesno svladali i Španjolsku, u četvrtfinalu se provukli protiv Italije, ali u polufinalu su poraženi od Rusije.

I danas Amerikanci ovo Prvenstvo gledaju kroz druge naočale jer smatraju kako bi sve drugačije završilo da su poslali profesionalce. Ovako su došli samo sa skupinom vrlo dobrih Amerikanaca mahom iz Europe i CBA lige, ali opet nedovoljno dobrih da odu do kraja. Ono što im priznaju je da su bili ekipa koja je bila radna, koja je na terenu davala baš sve od sebe i ne krive ih zbog toga što jednostavno nisu bili kvalitetni.

2002. Raspad sustava (6. mjesto)

Najsramotniji nastup Amerikanci su imali 2002. godine u Indianapolisu. Tada je bilo tako očito kako naslove ne mogu donijeti samo imena, kako je potrebna kemija u momčadi, kako je potrebna momčadska igra, a Amerikanci u Indianapolisu nisu imali ništa od toga.

U Georgeu Karlu su imali dobrog trenera, ali su nakupili previše igrača koji nisu bile tako velike zvijezde u NBA okvirima, no i onaj zadnji s klupe je želio biti vođa momčadi. Toliko ega nije mogao niti Karl iskontrolirati pa se na kraju uspio posvađati i s Paulom Pierceom kojeg u konačnici nije niti koristio u posljednjoj utakmici iako je do tada bio njihov najbolji igrač.

Nije sve trebalo tako završiti. Brojni velikani su dobili pozivnicu za nastup na SP-u kojem su oni bili domaćini, ali zbog privatnih razloga su redom odbijali. Činilo se uoči Prvenstva kako bi i ovaj roster trebao biti dovoljan za zlato, ali daleko od toga. Kada je sve krenulo nizbrdo nakon poraza od Argentine 87:80, povratka više nije bilo.

Uslijedio je poraz od Jugoslavije i u konačnici od Španjolske, a reprezentacija je pribijena na stup srama. U najvećem problemu se našao George Karl kojem su Bucksi umalo dali otkaz zbog sramotnog nastupa na Svjetskom prvenstvu.

2006. Kobni Grci (3. mjesto)

Kako bi oprali sramotu s prošlog SP-a, Amerikanci su u Japan poslali vrlo jaku selekciju koja je imala jedan isključivi cilj - osvojiti zlatno odličje. Iako su imali vrlo jaku reprezentaciju predvođenu Mikeom Krzyzewskim s klupe, Amerikanci baš i nisu dominirali do tog kobnog polufinala s Grcima.

Već u skupini su "kašljucali" protiv ponekad nekontroliranog Portorika, a probleme su im stvorili i Talijani te nešto manje Slovenci.

U nokaut fazi su se lako obračunali s Australijom i Njemačkom, a onda je stiglo polufinale. Theo Papaloukas je bio čovjek odluke. Za njega vjerojatno nitko od Amerikanaca prije SP-a nije čuo, a Theo im je održao pravu malu lekciju. Grčka je upisala pobjedu 101:95 i pokazala kako niti NBA zvijezde nisu nedodirljive.

I ovo Prvenstvo je proglašeno promašajem, Jerry Colangelo je na mjestu menadžera reprezentacije startao vrlo loše i dan nakon poraza od Grka ponudio je ostavku. Ona nije usvojena već su mu poručili da se nastavi držati plana koji je zacrtao.

Dva neuspjeha na SP-ima u nizu s profesionalnim igračima su bili žestok udarac Amerikancima koji su da stvar bude lošija i na Olimpijskim igrama 2004. godine podbacili i zauzeli za njih tek treće mjesto.

Upravo zbog toga OI u Pekingu ponovno su bile mamac za sve najbolje i SAD je tamo osvajanjem zlata vratio primat najboljih. U Tursku dolaze ponovno u šarenom sastavu zbog brojnih izostanaka, dosad se to nije pokazalo najboljom solucijom i ostaje za vidjeti sprema li im se debakl ili će ponovno doći na vrh.