Iran nije pravi pokazatelj

Kako dvoboj s Amerikancima nije bio pravi pokazatelj hrvatske vrijednosti, jednako tako nije niti ovaj s Iranom. Treba biti iskren i priznati da koliko je SAD jak i dobar, Iran je jednako toliko skroman i slab. Na stranu to što imaju NBA igrača u Haddadiju, on je posve usamljen jer je ostatak ekipe uistinu skroman. Kako je taj Iran uzeo Kini naslov prvaka Azije, ostaje upitnikom.

Iranci su bili vrlo lagana momčad za skautiranje. Igra im je potpuno predvidljiva, sve se svodi na Haddadija i hoće li on nešto napraviti. Postoje načini da se taj problem riješi bezbolno, Hrvatska ih nije iskoristila, ali bez obzira na to lagano je slavila.

Jedan od mogućih scenarija za "ubijanje" opasnosti zvane Hamed Haddadi je bila agresivna igra na centre i pokušaj punjenja iranskog centra osobnim pogreškama. Možda se s tim i pokušalo, ali Tomić je u početku Haddadija rješavao bez muke i nije ga natjerao u probleme s osobnim pogreškama.

Druga opcija je bila zatvoriti koridor prema iranskom centru i spriječiti mu dotok lopte. Međutim on se sasvim solidno kretao i dolazio je u posjed lopte koju je praktički istog trenutka slao prema košu. Ubacio je 27 poena, ali je i potrošio jednako toliko lopti. Igrač je koji ima sve ovlasti u svojoj reprezentaciji, a vrlo je lako za shvatiti i zbog čega. Ostali igrači jednostavno nemaju drugog rješenja. Ukoliko ne mogu svojoj zvijezdi proslijediti loptu, većinom će se zabiti pod koš pa što bude.

Upravo takva igra Irana u prvom poluvremenu je savršeno odgovarala Hrvatskoj, Malo jači pritisak prema vanjskoj liniji Irana, teže lopta ide pod koš i kreću nerezonske akcije. Međutim kada se odustalo od tog plana, pojavili su se problemi i Iran je počeo spuštati zaostatak.

Nije Hrvatska u tom trenutku zaboravila igrati košarku, nego se jednostavno probudio onaj hrvatski simptom, ne znamo dokrajčiti protivnika. Ako naša reprezentacija stvori visoku prednost, gotovo u pravilu dođe do opuštanja, ne igra se istim angažmanom i u povijesti je to znalo ružno završiti. Srećom, ovaj protivnik nije bio sposoban za neugodne završetke.

Još jednom smo se uvjerili u vrijednost naših mladih snaga i to prvenstveno Ante Tomića i Bojana Bogdanovića. Tomić je elegantno rješavao situacije u napadu i pokazao da je već sada jedan od top europskih centara.

S druge strane oduševljava mirnoća Bogdanovića na šutu. Protiv Amerikanaca je punio obruč, protiv Irana je također bio u formi. Možda Bojan nije igrač koji će si sam kreirati situacije za šut, barem još uvijek nije, ali je definitivno naš najmirniji igrač na otvorenom šutu.

Dobra vijest je i bolje izdanje Roka Ukića koji se polako vraća nakon izgubljenog vremena zbog ozljede. Ukić je dobio veliku minutažu jer mu zbog propuštanja Svjetskog kupa nedostaje utakmica i očekujemo kako će protiv Slovenije biti još bolji.

Za još bolji dojam njegovog nastupa trebali su se pobrinuti i suigrači koji su bili prečesto statični u napadu i Roko je morao držati loptu duže u posjedu nego što je to bilo potrebno. Tomić je tu i dalje odrađivao najbolji posao tražeći pick igru, međutim to se očekuje i od ostalih naših igrača.

U odnosu na susret ranije, u nekim segmentima je pomak na bolje vidljiv i za nadati se kako će on biti još vidljiviji u ponedjeljak. Trebat će nam, slijedi vrlo težak protivnik protiv kojeg neće biti nimalo lako igrati.