Tko ne skače, nije Slovenac

Prije istanbulskog okršaja sa Slovenijom mnogima su još vrlo svježe bile scene prokockane utakmice na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Hrvatska je tada imala gotovo sve u svojim rukama, no uporni, na cijelom turniru vrlo dobri Slovenci nisu popuštali, čekali su naše pogreške i pad, strpljivo dočekali, uzeli ponuđeno te zahvalili na prolasku u polufinale i borbu za odličja.

I u ponedjeljak su izgledali sasvim pobjedivo, a iako naša prednost u drugoj četvrtini nije bila velika poput one iz Katowica, povijest se ponovila: Slovenci su se vratili, preokrenuli i više nisu dopustili da im posljednji hrvatski trzaj poremeti planove. Slovenija je možda u Istanbulu ponovno bila zrela za poraz, ali Hrvatska ponovno nije bila zrela za pobjedu.

Premda konačna statistika to ne pokazuje zorno, prevagu je ovoga puta već prije kraja susreta donio i slovenski napadački skok. Povremena dobra obrana naših košarkaša pala bi u vodu svaki puta kada bi se Slovenci - i na tome im treba čestitati - borbenošću izborili za drugi, pa ponekad i treći napad. Obraniti se može jednom, svaki sljedeći put zaredom ide znatno teže. Među izabranicima Josipa Vrankovića na tom je području protivniku uspio parirati tek agresivni Luka Žorić (pet uhvaćenih lopti u napadu), ali to nije bilo dovoljno.

Ukupno gledajući, kvalitetna Slovenija nije pokazala toliko više od Hrvatske. Primjerice, imali su naši susjedi ubojitu dalekometnu seriju, no imali smo je i mi. Šut za dva poena bio nam je čak i za dva ubačaja bolji, imali smo više osvojenih lopti, dok su asistencije (12-13) i prekršaji (25-25) u egalu.

Štoviše, odlično su Roko Ukić, Marko Popović i Marko Tomas (jedna pogođena na isteku četvrtine) gađali trice, što bismo uvijek potpisali prije početka dvoboja kao jedan od ključeva za pobjedu, Ukić je ubilježio i sedam dodavanja, a Marko Banić imao je 3/3 iz igre za samo 12 minuta na parketu.

U čemu je onda bila razlika? U nijansama poput onih da je Hrvatska jednu loptu potpuno nepotrebno bacila u aut, jednom se nes(p)retno vratila u zadnje polje, dva-tri puta su pojedinačni ulazi iscurili iz obruča... Osim toga, Slovenci su mudro iznuđivali prekršaje na našim centrima, tako ukrotili i našu ponajveću nadu Antu Tomića, a svoje su prekršaje rasporedili sasvim solidno. I eto problema.

Nadalje, unatoč tome što su Slovenci također bili daleko od briljantnog s linije slobodnih bacanja, Hrvatska ih je promašila 11 (15/26). S takvim učinkom nije poželjno nadati se pobjedi bez obzira koji (ravnopravni) suparnik stoji s druge strane terena i koliko je njegova ruka (ne)mirna.

Dan odmora dobra je prilika za ohladiti glave, pripremiti se za Tunižane i Brazilce, analizirati pogreške i propuste te pokušati - ne ponavljati ih...