Proradi obrana, stane napad

Nije da je nešto novo ili da nismo navikli, ali svaki ovakav poraz iznova boli. Hrvatska je još jednom izgubila u samoj završnici prvi susret nokaut faze velikog natjecanja. Puno smo takvih utakmica već vidjeli posljednjih godina i svaki ulazak u gustu završnicu već budi onaj osjećaj - neće valjda opet. I događa se opet i opet i opet. I dogodilo se opet.

Ovaj put je Srbija bila ta na čiju se stranu sreća okrenula. Ne, nije bio Kecman, bio je Rašić, ali tko god bio, tako svejedno, Hrvatska je ispala i oprostila se od Svjetskog prvenstva.

Što reći o susretu? Igračima se nema što prigovoriti. Ubili su se na terenu, dali su svaki atom snage, ali to nije bilo dovoljno. Bilo je određenih pogrešaka i od strane igrača i od strane struke, međutim Hrvatska je odigrala svoju najbolju utakmicu na turniru i unatoč tome upisala poraz. S druge strane Srbija je odigrala svoju jednu od lošijih utakmica na ovom SP-u i slavila je. Sasvim je jasno kakav je znači omjer snaga bio uoči ovog susreta.

Dugo ćemo još vrtiti film završnice susreta i tih posljednjih pet sekundi. Kus je nes(p)retno faulirao Rašića sekundu prije kraja praktički spotaknuvši se bez namjere za pravljenjem prekršaja. Treba ipak priznati kako je prekršaj bio koliko god on nespretno napravljen. Kusa se za to ne smije kriviti, prekršaj mu vjerojatno nije bio niti na kraj pameti, no malo je čudna odluka kako to da se on posve nezagrijan našao u toj završnici na parketu.

Za poraz možemo kriviti i glupo primljeni koš kada nam je igrač pobjegao na polaganja deset sekundi prije kraja prilikom izvođenja lopte, tu je i promašeno slobodno bacanje kod plus jedan za Srbiju, no od svega toga jedina prava velika pogreška bilo je to polaganje Rašića koji je iskoristio nespremnost i nesporazum obrane.

Minusi idu i za napad naše reprezentacije. Tijekom 40 minuta igre moglo se na prste nabrojati koliko je Hrvatska odradila organiziranih napada. Sve se svodilo na igru jedan na jedan pa i jedan na pet, eventualno se lopta spuštala na post, ali protoka lopte uopće nije bilo, igrači su je previše carinili i napad nam je bio s takvom igrom vrlo sterilan.

S druge strane obrana je bila daleko bolja nego u dosadašnjem dijelu turnira iako je i tu bilo itekako dosta propusta. Obrana na perimetru je bila odlična, međutim u reketu baš i ne. Lončar je tu odradio dosta dobar posao, Banić je bio korektan, ali Tomić je imao priličnih problema. Krstić je radio veliki nered, a problemi su dolazili i i kada bi košarkaši Srbije probili prvu liniju i ubacivali loptu iza leđa naše obrane.

Posebne pohvale za obrambeni doprinos zaslužio je Marko Tomas koji je "uništio" Miloša Teodosića. Teodosić je trebao biti najveći adut Dušana Ivkovića, ali bio je posve nevidljiv i izuzev one trice preko Popovića tek što je ušao u igru, nije ništa napravio.

Bez obzira i na te dobre stvari, ostaje gorčina u ustima. Ovakav poraz najviše boli i to ostvaren unatoč fanatičnoj borbenosti naših košarkaša. Iako je primarni cilj ostvaren i reprezentacija ostvarila prolaz u nokaut fazu, sam nastup i ne zaslužuje visoku ocjenu. No o tome nešto kasnije u posebnom komentaru o nastupu Hrvatske u Turskoj...