Na reprezentaciji se ne uči

Nije lako biti košarkaški trener. Košarka je vrlo kompleksan sport, dinamičan sport u kojem se situacija mijenja iz trenutka u trenutak i tu je velika uloga trenera. Treneri su ti koji mijenjaju tijek utakmice, rade izmjene puno češće nego primjerice u nogometu, imaju mogućnost pozivanja minute odmora, pozivanja akcija, uglavnom vrlo su aktivnih tijekom svih 40 minuta.

Za takvo nešto potrebno je iskustvo, potrebno je osjećati igru, znati kada koji potez povući i upravo zbog toga u košarci su puno rjeđi slučajevi velikih rezultata trenera s malo iskustva za razliku od nogometa. To jako dobro znaju i u klubovima i u košarci je vrlo teško pronaći primjere kao što su Leonardo ili Pep Guardiola, primjere gdje su veliki klubovi treneru bez iskustva "uvalili" momčad.

Tako je u klubovima, a u reprezentacijama je situacija još zahtjevnija. Tamo izbornici imaju vrlo malo vremena za posložiti momčad i igru i tu je tek potrebno iskustvo i kvaliteta. Uloga trenera u košarci je takva da ukoliko ne osjetite situaciju na parketu i ne proučite protivničku igru do u detalje, bit ćete u velikim problemima. To se stječe s godinama rada i učenja, a ne preko noći.

Stvar je vrlo jednostavna. Ako se u reprezentaciju poziva ono najbolje što imaš i tražiš najbolje igrače, jednako tako bi ih trebao voditi najbolji stručnjak kojeg imaš ili koji je dostupan. Nema ga u Hrvatskoj? U redu, naći će se stranac visoke kvalitete koji iza sebe ima rezultate.

Josip Vranković je trenerski vrlo mlad i tek je na početku karijere. Bilo bi glupo sada njega napadati i reći kako je isključivi krivac za predstave hrvatske reprezentacije koje su ispod očekivane razine. Vranković nije taj koji je došao i rekao "zapišite me, ja sam novi izbornik". Postoji procedura izbora novog stručnjaka na klupi i postoje oni koji ga biraju. Za to bi trebao isto tako biti propisan i pravilnik prema kojem ti isti kandidati moraju zadovoljavati supervisoke uvjete i imati odlične reference.

Reference današnjeg izbornika su osvojen naslov prvaka BiH sa Širokim, zlatna medalja na Mediteranskim igrama s B reprezentacijom i par mjeseci rada u Ciboni. To je sve. Zvuči tanko, vrlo tanko, a ako su to dovoljne reference, onda bi trebalo pod hitno postrožiti kriterije. Reprezentacija nije klub. Na reprezentaciji se ne uči i mjesta za ispravljanje pogrešaka jednostavno nema. U klubu će nakon dva mjeseca shvatiti kako ne ide i promijenit ce trenera dok se još nešto može spasiti, ali u reprezentaciji ne možete nakon dvije pripremne utakmice reći "to nije dobro, trebamo novog izbornika".

Jednostavno, Vranković je prerano sjeo na izborničku stolicu. Joke kao izbornik, da, ali u budućnosti kada nešto ostavi iza sebe. On je poznat kao veliki radnik i nema sumnje kako će raditi na svojoj trenerskoj karijeri, ali to usavršavanje i podizanje svog trenerskog znanja treba raditi kroz klubove i tek onda, ako se pokaže velikim trenerom doći na klupu hrvatske reprezentacije.

Pogledajmo primjere ostalih reprezentacija tko ih vodi i s kakvim "zaleđem".

Mike Krzyzewski (SAD) - trenersku karijeru započeo je još 1974. godine, a najznačajnije uspjehe ostvario je s Dukeom s kojim je osvojio četiri naslova NCAA prvaka i 11 nastupa na Final Fouru NCAA-a. Od 2001. godine član je košarkaškog Hall of Famea. S američkom reprezentacijom u Pekingu 2008. uzeo je zlatnu medalju. Izbornik je postao nakon 30 godina trenerske karijere.

Sergio Hernandez (Argentina) - učenik Rubena Magnana trenersku karijeru započeo je 1992. godine, a izbornikom Argentine postao je 2005. godine na preporuku Magnana. Prije nego je preuzeo Argentinu bio je tri puta trener godine u Argentini, osvojio je tri naslova prvaka, dva Kupa te Ligu Sudamericanu.

Sergio Scariolo (Španjolska) - veliko trenersko ime u europskim okvirima trenersku karijeru je započelo 1983. godine, a prvi naslov je osvojio 1990. godine. Ima osvojen naslov europskog prvaka sa španjolskom reprezentacijom, naslov prvaka Italije, dva naslova prvaka Španjolske i dva Kupa kralja. Popis klubova u kojima je radio je uistinu impresivan.

Jonas Kazlauskas (Grčka) - jedan od najboljih europskih trenera po završetku igračke karijere 1985. godine, započeo je trenersku. Niz uspjeha mu je impresivan, osvajao je šest naslova prvaka Litve, Baltički kup, Saporta kup, Euroligu, Prvenstvo Azije, Azijske igre, bio je litavski trener godine te osvajao brončana odličja na olimpijskim igrama, EP-u do 20 godina te Europskom prvenstvu. Reprezentaciju je preuzeo po prvi put 1997. godine nakon već povećeg broja trofeja u vitrini.

Dušan Ivković (Srbija) - još impresivnija je niska trofeja izbornika Srbije Dušana Ivkovića. Ivković je trener od 1978. godine kada je preuzeo Partizan, a deset godina kasnije je po prvi puta dobio reprezentaciju u ruke. Osvajao je Kup Koraća, Euroligu, Saporta kup i Eurokup, od naslova domaćih prvenstava ima s raznim klubovima šest titula, pet puta je osvajao Kup, a s reprezentacijom je tri puta bio europski prvak i jednom svjetski prvak. Prije preuzimanja reprezentacije, bio je višegodišnji asistent.

Memi Bečirovič (Slovenija) - Bečirovič je u ovom društvu još i najneuglednije ime, ali i on je po svojoj trenerskoj karijeri daleko ispred našeg izbornika i uz to je prošao trenrsku školu. Karijeru je započeo 1997. godine, a radio je u Sloveniji, Italiji, Ukrajini i Belgiji. Osvojio je naslove prvaka Slovenije i prvaka Ukrajine, radio je kao pomoćni trener u A reprezentaciji te duže vrijeme kao izbornik mladih reprezentacija do 18 i 20 godina.

Vincent Collet (Francuska) - jedan od najboljih francuskih trenera proteklog desetljeća, radeći u Le Mansu od 2000. do 2007. godine osvojio je Kup, naslov prvaka i tri puta je biran za najboljeg francuskog trenera godine.

Bogdan Tanjević (Turska) - Tanjević je u trenerskom poslu od 1971. godine, a reprezentaciju Jugoslavije je vodio nakon deset godina karijere i to poslije osvojena dva naslova prvaka s Bosnom i Kupa prvaka. Ukupno ima sedam naslova prvaka države, četiri kupa, europsko zlato kao izbornik mlade reprezentacije Jugoslavije, zlato s EP-a s Italijom i srebro s EP-a s Jugoslavijom.

Ruben Magnano (Brazil) - veliki argentinski trener karijeru je započeo 1990. godine, a 12 godina kasnije je preuzeo argentinsku reprezentaciju s kojom je osvojio srebro na SP-u, zlato na OI te tri zlata s južnoameričkog prvenstva do 21 godine. U klupskoj karijeri osvajao je pet naslova državnih prvaka te četiri naslova prvaka Južne Amerike.

Brett Brown (Australija) - australski izbornik je ujedno i pomoćnik Gregga Popovicha u Spursima i može se reći kako ima pravog mentora. U reprezentaciji je još od 1995. kada je unajmljen kao pomoćni trener i na toj funkciji je ostao sve do 2003. godine. Dva puta je proglašavan za najboljeg trenera Australije, a u Spursima je od 2003. godine.

David Blatt (Rusija) - još jedan trener s bogatom karijerom i nizom osvojenih trofeja. Svakako najznačajniji je naslov europskog prvaka s Rusijom na Eurobasketu u Španjolskoj. Godinama je bio pomoćnik Pinija Gershona, a kada se osamostalio, počeo je nizati velike rezultate.

Kestutis Kemzura (Litva) - i iza Kestutisa Kemzure je bogata trenerska karijera. Vodio je niz klubova u Litvi, Rusiji i Italiji, u dva ciklusa je bio pomoćni trener u reprezentaciji Litve, a zatim je preuzeo Latviju koju je odveo i na Europsko prvenstvo. Nakon Eurobasketa u Poljskoj preuzeo je Litvu.

Iako je riječ o manjim reprezentacijama, i za ostale izbornike vrijede slične bogate biografije. Bob Donewald (Kina), Manolo Cintron (Portoriko), Dirk Bauermann (Njemačka), Veselin Matić (Iran), Tab Baldwin (Libanon), Luis Magalhaes (Angola), Mario Palma (Jordan), Adel Tlatli (Tunis), Nenad Vučinić (Novi Zeland), Randoald Dessarzin (Obala Bjelokosti), svaki od njih iza sebe ima podužu trenersku karijeru, odrađen staž u A ili mladoj reprezentaciji u statusu pomoćnika izbornika, niz klubova u kojima su ostavili traga, trofeje i dobre reference.

Imat će vjerujemo i Josip Vranković, no bit svega je da on to još uvijek nema. Nije prošao onaj uobičajeni, "prirodni" put kao svi ovi izbornici. Ostaje dojam kako bi Hrvatska s iskusnijim trenerom više kvalitete napravila bolji rezultat u Turskoj. Od samog pripremnog dijela, napadačke i obrambene igre te do samog vođenja susreta u Turskoj. Moglo je biti drugačije...