Molimo vas, nemojte odjenuti zeleno

"Ali zašto bi itko želio gledati škotski nogomet?", pitao se moj domaćin Andrew nakon što je saznao za želju potpisnika ovih redaka da iskoristi pruženu priliku i u Edinburghu napokon uživo pogleda jedan Celticov dvoboj. Istini za volju, s obzirom na prikazanu kvalitetu igre, po završetku utakmice teško mu je bilo proturječiti.

Dogovor je naposljetku značio i posjet stadionu Heartsa, ekipe s kojom se prije malo više od godine dana susreo i zagrebački Dinamo u kvalifikacijama za Europsku ligu te nakon uvjerljivih 4:0 na Maksimiru "čupao" prolaz na Tynecastleu i "iščupao" poraz od samo 2:0.

Već uz ulaznice za navijački neopredijeljeni sektor stadiona stigla je i jedna zanimljiva opaska. "Molimo vas, nemojte odjenuti zeleno", jasna je poruka s precizno naglašenom svrhom: "kako ne biste povrijedili osjećaje domaćih navijača". Naravno, okršaj protestantski obilježenog Heartsa s katolički obilježenim Celticom nosi poseban naboj, premda se ne radi o tenzijama na razini Old Firma. To je, naravno, dalo dodatnu čar svim zbivanjima na stadionu i oko njega, ali incidenata, uz očekivanu dozu verbalnih otrovnih strelica u oba smjera, nije bilo.

No, Celticu u srijedu mnogo toga nije polazilo za rukom. Nije im pomoglo što su prvi pogodak primili od igrača koji do tog trenutka te sezone nije postigao ni gola, Iana Blacka, Heartsovog kapetana koji je ne tako davno poslao našeg Nikicu Jelavića u bolnicu. Nije im pomoglo ni to što je lopti putanju u ključnom smjeru skrenuo njihov vlastiti igrač, Daniel Majstorović. Nije im pomoglo ni poprilično strogo isključenje Joea Ledleyja, odmah poslije čega je uslijedila akcija za drugi pogodak, kao ni pomalo upitno slanje prvog trenera Neila Lennona na tribinu.

Doduše, te im večeri vjerojatno ne bi pomogao ni igrač više, ni dvojica trenera. Nije bilo lako onima koji su nosili zeleno. Zapravo, za dobro raspoloženje u vrlo, vrlo hladnim uvjetima (put u Škotsku u studenome ipak nosi određene nepogode) pomogla im je tek jedna stvar: Rangersi su doživjeli prvi ovosezonski poraz, i to kod kuće od Hiberniana.

Tako je Edinburgh u svojoj gotovo 1500 godina dugoj povijesti doživio još jedan veliki dan, dvostruku pobjedu nad velikanima iz nedalekog Glasgowa.

Pobjedu izvan terena, međutim, uvjerljivo je odnijela Celticova vojska, odvojena na vlastitoj tribini, uobičajeno brojna, bučna i raspjevana te naoružana tipičnim navijačkim rekvizitima. Zastavama svog kluba, Irske, Katalonije, Palestine... onu škotsku, jasno, nećete vidjeti. Heartsovi su se simpatizeri oglasili tek na uspješne i požrtvovne akcije svojih ljubimaca te pjesmom na kraju utakmice.

Škoti, u čijem je društvu uistinu teško izbjeći goleme količine piva, vratili su se ubrzo nakon zadnjeg sučevog zvižduka svojim uobičajenim navikama i - praćenju engleskog Premiershipa. Na javnim se mjestima s dostupnom televizijom najavljuju prijenosi susreta engleskog Premiershipa. Odmah poslije kraja susreta spiker na Tynecastleu čita rezultate ostalih utakmica škotskog prvenstva te engleskog Premiershipa. Publika napušta stadion, sjeda pred televizijske ekrane i gleda utakmicu Manchester City - Manchester United, derbi kola engleskog Premiershipa.

Moglo bi se zaključiti da bi izrazito simpatični i ljubazni Škoti, bez obzira što govorili, bili čak i ponešto nesretni ostanu li bez državne zajednice s Englezima. No, to je već jedna druga priča.

Nemoguće je bilo ne povući paralelu s hrvatskim nogometom, pogotovo u atmosferi u kojoj se potezi na igralištu ne mogu mjeriti s onima u Ligi prvaka ili vrhunskim europskim ligama. Ipak, izostanak igre koja oduzima dah neće spriječiti prosječnog škotskog zaljubljenika u nogomet da ta dva sata posveti svom klubu, počasti ga svojim dolaskom na tribinu, vidi borbeno izdanje svojih igrača i pritom se uz malo sasvim solidne organizacije i popratnih sadržaja dobro provede na prihvatljivim stadionima odgovarajućih veličina. Uglavnom s krovom.

Foto: Berislav Dobrenić