Potpisao ugovor s - majkom

Vinceu Carteru je po mnogima za veći uspjeh u karijeri nedostajalo upravo ono što je krasilo jednog Jordana i još uvijek krasi jednog Bryanta - ratnički mentalitet. Iako mu to donekle nedostaje i danas, ono na što se Vince još uvijek može osloniti jest također nešto urođeno – talent. Ono što mu ne ide na ruku je vrijeme. Half Man – Half Amazing napunit će ove sezone 33 ljeta i ovo mu je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja prilika za toliko željeni naslov. Talent i predispozicije su tu, a u ovakvoj ekipi Magica za izgovore nema mjesta.

Sportnet Vam u ove hladne jesenske dane donosi presjek još jedne velike karijere na zalasku. Pripremite si čaj s limunom i medom i uživajte u priči o dobrom dečku NBA lige...

Zakucavanje smrti

Odbojka, saksofon, truba, bubnjevi...

Košarkašku loptu u ruke je primio već s dvije godine, a u samim počecima je idolizirao velikog Juliusa Ervinga. Kopirao je njegove pokrete i pokušavao što duže ostati u zraku, a s 11 godina prvi put je taknuo obruč. Godinu poslije prvi put je zakucao. Svoj prvi nadimak, UFO, zaradio je na igralištima rodne Daytone na Floridi, gdje je oduševljavao publiku i često izazivao na dvoboje puno starije ekipe.

Početak srednje škole značio je i frustraciju na parketu. Carter je konstantno bio dupliran, a često je po njemu visilo i više od dva igrača. Jednom je, pri naletu prema košu, prerano skočio i suprotno vlastitim očekivanjima jednostavno nastavio "letjeti" i završio s nevjerojatnim zakucavanjem. Ostalih devet igrača na terenu nepomično je ostalo stajati. Osjetivši kako ima nešto u tim nogama nastavio je usavršavati skok, zajedno s ostalim košarkaškim osnovama i započeo svoj put ka zvijezdama.

Ipak, njegovi roditelji, inače učitelji, majka Michelle i otac Harry (Vince ga naziva ocem iako mu je on zapravo očuh) nisu htjeli da on bude samo ograničen na samu jednu profesiju. Htjeli su da zna kako može puno više i da nikad ne zaboravi na obrazovanje. Između ostalog ljubav, ali i talent, osim za košarku imao je i za glazbu: "Dečki bi mi se smijali, ali meni je bilo važnije raditi ono što volim nego biti popularan", prokomentirao je Carter svoje više nego uspješno članstvo u školskom bendu/orkestru za koji je svirao bubnjeve. Za njih je pisao pjesme, a skladao je i himnu koja se svirala na raznim manifestacijama Mainland srednje škole, između ostalog i na poluvremenima domaćih utakmica. Među više od 50 košarkaških i jedne muzičke stipendije Carter je odlučio otići za Jordanom – u sveučilište North Carolina.

Jordanovim stopama

Iako su mnogi očekivali kako će "Mr. Basketball" s Floride odabrati Florida State sveučilište to se nije dogodilo. Izabrao je po mnogima teži put. Smatralo se kako će u North Carolini pod legendarnim trenerom Deanom Smithom teže zasjati i da neće biti onoliko dobar koliko bi mogao bit na domaćem terenu.

U borbi za minute našao se s Antawnom Jamisonom. U prvoj godini nije sve išlo kako treba. Protivnici su gledajući isječke Carterove igre pronašli način da ga zaustave i kvalitetno ometaju u napadu, što je rezultiralo njegovim odlaskom na klupu. Te godine je završio s prosjekom od 7,5 koševa po utakmici, a Jamison je pobrao nagradu za novaka godine na sveučilištima.

Nakon prosječne rookie godine razočarani Vince proveo je ljeto u trening kampu i drugu godinu dočekao spremniji nego ikad. Iz utakmice u utakmicu sve je više očaravao trenera Smitha i te godine Tar Heelsi su došli do Final Foura. U ljeto iduće godine po prvi put tijekom jedne pripremne utakmice sreo je svog daljeg rođaka - Tracyja McGradyja.

Carterova treća i posljednja godina na UNC-ju ostavila je gorak okus. Iako su u toj godini Heelsi izgubili samo jednu utakmicu, te na krilima Vincea i Jamisona opet došli do Final Four djela natjecanja, u polufinalu su izgubili protiv Utahe. To je Carteru bio povod za premišljanje o odlasku u NBA. Osjećao je kako je bio spreman, ali žarko je htio osvojiti sveučilišni naslov.

VC u North Carolini

Teška odluka

U tom trenutku mladi Vince bio je zadovoljan životom na sveučilištu. Malo mu je trebalo da diplomira Afro-američku povijest, a još uvijek je bio bez NCAA naslova. Savjete je potražio kod trenera i roditelja, nadajući se kako će mu oni reći neka ostane i četvrtu godinu, no svi su bili složni – vrijeme je za NBA.

Na tu odluku uvelike je utjecala i činjenica kako se na draft prijavio suigrač mu, Antawn Jamison, igrač bez kojeg bi u Carolini Cartera opet počeli opkoljavati po trojica igrača svaki napad, baš kao u srednjoj. Ta pomisao mu se nije svidjela i prijavio se za NBA. Na draftu su prije njega bili izabrani Olowokandi, LaFrentz, Bibby i Jamison kojeg su izabrali Raptorsi. Carter je prozvan kao peti izbor od strane Warriorsa, te ekspresno mjenjan u Toronto za Jamisona i pola milijuna dolara. U Torontu ga je čekao klinac s godinu dana NBA iskustva – Tracy McGrady.

Dolaskom Cartera naelekrizirala se, kako ekipa Toronta, tako i cijela NBA liga. Sezona je te godine počela kasnije zbog lockouta (sezona je nastavljena nakon što su Liga i igrači došli do kolektivnog sporazuma i šestogodišnjeg ugovora o plaćama), te su navijači gladni košarke na svoje došli tek u siječnju kada je počela sezona duga 50 utakmica. Kako se Vince svako malo vrtio po ESPN-u probudila se i Kanada, inače hokejska zemlja. Njegovi dresovi bili su rasprodani, a u Americi popularne sportske kartice s njegovim likom dosezale su cijenu od desetak dolara: “Nisam to uopće planirao. Moj cilj bio je uklopiti se, raditi i polako postati važan igrač. To se sve preokrenulo od prvog dana“. Osvojio je nagradu za Novaka godine (113 od 118 glasova), a u Raptorsima je bio najbolji u kategorijama poena (18.3), postotka šuta i po broju blokada.

U drugoj godini Vince je eksplodirao. Odveo je Toronto do omjera 45-37 i prvog nastupa u doigravanju za taj klub, gdje su ih Knicksi pomeli u tri utakmice. Sezonu je završio na 25.7 prosjeku koševa, na ljeto je osvojio zlatnu Olimpijsku medalju, no ono što je napravio na Slam Dunk natjecanju u Oaklandu malo je koga ostavilo ravnodušnim. Riječi su suvišne, pogledajte video i sve će biti jasno. Od tog trenutka svijet je upoznao Vincea Cartera.

Slam Dunk 2000.

U trećoj godini put Orlanda otišao je McGrady i pomalo utučeni Carter je postao glavni igrač Raptorsa. Tu je godinu završio s rekordnih 27.6 koševa po utakmici, odveo Raptorse do još jednog doigravanja i epske borbe protiv Sixersa i Allena Iversona, koja se čak mogla pratiti na našoj televiziji. Ta je serija nakon nekoliko odličnih predstava obojice igrača došla do konačne sedme utakmice za prolaz u finale Istočne konferencije, u kojoj je VC promašio šut za pobjedu dvije sekunde prije kraja. Carteru mnogi zamjeraju na tome što je na dan utakmice privatnim avionom otišao na dodjelu diplome, i mnogi u tome vide razlog poraza, odnosno njegove nespremnosti za tu utakmicu.

Tada je uslijedilo produženje ugovora, nekoliko ozlijeda i lošijih partija i trzavica na relaciji Cartera i uprave kluba i trenera, koji nisu radili ništa kako bi od Toronta napravili kandidata za naslov i kulmincaija se dogodila u prosincu 2004. godine kada je Carter mjenjan u New Jersey Netse gdje su gazde bili Jason Kidd i Richard Jefferson.

Pet godina u Netsima

Put Toronta otišli su Mourning, te Eric i Aaron Williams te dva izbora na draftu, a nezadovoljni Carter našao se u Netsima. Na kraju se ispostavilo kako u posljednje vrijeme svog boravka u Raptorsima jednostavno nije davao svoj maksimum jer je htio biti mjenjan, što je dovelo do gnjeva navijača Raptorsa – gnjev koji Vince i dan-danas osjeti pri svakom posjetu u Toronto. Da li je to istina ili nije zna samo Vince. Sezone 2005.-2006. odveo je Netse do drugog kruga doigravanja i poraza od kasnijih prvaka Heata.

Iako je u pet godina ostavio svoj trag u mnogo statističkih kategorija, u New Jerseyju je skupa s Jasonom Kiddom ostvario doista rijedak pothvat. 2007. godine, u 120-114 pobjedi protiv Wizardsa, Kidd i Carter ostvarili su svaki po triple-double. Kidd je skupio deset poena, 16 skokova i 18 asistencija, a Carter 46 koševa, 16 skokova i deset asistencija. Duo Jordan - Pippen do tada je bio jedini u posljednjih 18 godina s takvim postignućem.

Kidd, Carter i Jefferson bili su trio za oči, no njihov uspjeh nije bio toliko upečatljiv. 2007. Carter je potpisao novi četverogodišnji ugovor vrijedan 61 milijun dolara, no kako je prvo ostao bez RJ-a, a potom i Kidda, bilo je jasno kako on sam puno ne može. Kakvu takvu pomoć imao je u današnjim okosnicama Netsa, Harrisu i Lopezu, no bilo je vrijeme za još jedan oproštaj. Za razliku od Air Canada Centra, u tadašnjem domu Netsa, Izod Centru ostao je miljenik i prijatelj, kako s navijačima, tako i s mladom ekipom koju je ostavio. Sezona nakon Carterova odlaska bila je najgora za Netse – u njoj su skupili samo 12 pobjeda.

Ludorije Vincea u Raptorsima i Netsima

U lipnju 2009., na dan drafta, Vince je skupa s mladim Ryanom Andersonom mjenjan u Orlando Magic, na njegovu rodnu Floridu gdje se kako i sam kaže, osjeća najbolje.

Najljepši dani karijere i posljednja prilika za prsten

Orlando je godinu prije Carterova dolaska igrao i izgubio veliko Finale protiv Lakersa. Igrač koji se tada pokazao od iznimne važnosti, Hedo Turkoglu bio je prepohlepan i ostao je bez novog ugovora. U njegov dres broj 15 uskočio je sretni Carter.

Već isklesana ekipa s odličnim trenerom i sezonu s Vinceom odradila je odlično, došavši do finala Istočne konferencije. Carter je oscilirao sredinom sezone, no odradio ju je odlično i pokazao se kao pojačanje, naročito pod trenerom koji zna iskoristiti njegov potencijal i motivirati ga - Stanom Van Gundyjem. Najbolju utakmicu u novoj ekipi odigrao je 8. veljače, kada je u pobjedi nad Hornetsima zabio 48 koševa i vratio Magic u igru nakon -17.

Kemija u Orlandu fenomenalna je, te je Magic i ove sezone, s Howardom, Nelsonom i Lewisom jedan od kandidata za naslov, naslov koji bi bio kruna Carterove karijere i uljepšao zalazak jedne velike igračke karijere.

Prošlogodišnjih Top 10 akcija u Orlandu

Bez tetovaža, gotovo uvijek sa smješkom na licu, Carter je oduvijek bio dobrotvor i filantropist. Sa svojom majkom vodi udrugu Embassy Of Hope, kojom pomaže manje sretne i ovisnike. Donacijama obogaćuje svoju Mainland školu koja mu je 2007. podigla spomenik, a usrećuje i djecu na području New Jerseyja i Floride. Još samo jedan podsjetnik ukoliko se nađete na području Daytona Beacha i gladni ste – možete posjeti njegov restoran otvoren u ožujku ove godine, jednostavnog imena, 'Vince Carter's Restaurant'. Za prevelike iznose na računu ne odgovaramo.

Rekord iz sjedećeg položaja

Unatoč osobnim problemima, od prijevare bivšeg menadžara do problematičnog brata, Carter nikad nije izgubio vjeru u svoje snove. Slogan njegove udruge glasi: "Believing in your dreams" – zato vjerujmo i mi u svoje snove.