Od Čilića očekivali više

Ljubičićev osvojeni Indian Wells, Čilićevo polufinale Australian Opena, Dodigov ulazak među 100 najboljih na svijetu - tako bismo ukratko mogli opisati najvažnije događaje u protekloj ATP sezoni iz naše perspektive. Naravno, bilo je tu još jako puno zanimljivih mečeva i turnira te lijepih uspjeha pa zato krenimo redom od našeg prvog "reketa".

Marin Čilić

Omjer pobjeda i poraza: 40-22
Naslovi: 2 (Chennai, Zagreb)
Zarada: 1,151,955 $

2010. za našeg najbolje rangiranog tenisača započela je kao iz snova. Od prvih 19 mečeva pobijedio je u njih čak 17, osvojio dva naslova, izborio prvo Grand Slam polufinale i osvanuo na devetom mjestu ATP ljestvice i odmah istaknuo kandidaturu za plasman na završni turnir najbolje osmorice u Londonu.

Na prvom turniru sezone obranio je naslov u Chennaiju savladavši u finalu Stanislasa Wawrinku i izgubivši na tom putu samo jedan set, a u dobrom raspoloženju krenuo je put Melbournea na prvi Grand Slam sezone - Australian Open. Nakon što je u prvom kolu pobijedio Fabricea Santoroa i zaključio njegovu karijeru, za pobjedu protiv domaće nade Bernarda Tomica trebalo mu je pet setova.

U trećem kolu protiv Wawrinke nadoknadio je gubitak prvog seta i po treću godinu u nizu izborio osminu finala. Ovoga puta, otišao je čak dva koraka dalje. U možda svom najboljem meču sezone eliminirao je Argentinca Juana Martina Del Potra (5:7, 6:4, 7:5, 5:7, 6:3), a onda u četvrtfinalu prokockao 2:0 u setovima protiv Andyja Roddicka, samo da bi u odlučujućem petom setu sa 6:3 ipak stigao do velike pobjede.

Hrvatska (sportska) javnost digla se na noge, a Čilićev polufinalni okršaj s četvrtim nositeljem Andyjem Murrayem pratio se u svakom kutku Lijepe naše. Osjetio se djelić atmosfere koji je Hrvatsku obuzimao u doba Gorana Ivaniševića i njegovih brojnih mečeva u četvrtfinalima ili polufinalima Grand Slamova. Ljudi su počeli vjerovati u Marina, a s obzirom na našu tanku granicu između euforije i depresije, neki su išli toliko daleko da su ga odmah smještali na tron Australije.

I zaista, prvi set protiv Murraya bio je odličan (6:3), ali nakon toga Marin se ispuhao i potpuno pao. Murray je u naredna tri seta digao svoj ritam igre i sa 6:4, 6:4, 6:2 raspršio snove o prvom hrvatskom Grand Slam finalisti poslije neponovljivog Gorana. Unatoč porazu, Marin je na PBZ Zagreb Indoorsu dočekan poput najveće zvijezde i taj je status opravdao obranivši i tamo naslov pobjednika porazivši u finalu Nijemca Michaela Berrera.

Nakon furioznog otvaranja sezone, uzeo je dvotjedni predah i u Dubai stigao kao deveti tenisač svijeta, što mu je bio i još uvijek ostao najbolji renking karijere. I onda, kada smo pomislili da je to samo početak proboja k samom vrhu, Marin je počeo padati u formi iako su uslijedili turniri na kojima je imao vrlo malo ili gotovo ništa bodova za obraniti u odnosu na 2009. godinu.

U Dubaiju je ispao u četvrtfinalu, a na američkoj turneji koja je obilovala bodovima (dva turnira iz serije Masters 1000) upisao je ukupno samo dvije pobjede. Jaki turniri su se nizali, a podloga i ozračje su se promijenili. Prešlo se na europsku zemlju na kojoj je Marin u Monte Carlu i Rimu zajedno pobijedio samo jednom. Tada je već bio ispao iz Top Tena, a naznake povratka u staru formu dao je u Münchenu gdje je dogurao do finala i izgubio od Mihajla Južnija.

Ipak, bio je to samo bljesak. U Madridu je zaustavljen u drugom kolu, a u Roland Garrosu u osmini finala. Iako je izbacio trojicu igrača (Mello, Gimeno-Traver, L. Mayer), protiv Robina Söderlinga nije imao nikakve šanse te je pretrpio lagani poraz (6:4, 6:4, 6:2).

Travnate epizode u Queen'su i Wimbledonu zaboravio je brzo jer je jedinu pobjedu ostvario na prvospomenutom turniru, no to je vjerojatno bila posljedica priprema za nadolazeći susret Hrvatske i Srbije u četvrtfinalu Davis Cupa u splitskoj Spaladium Areni. Hrvatska je izgubila taj dvoboj 4-1, a Marin je upisao pobjedu (Troicki) i poraz (Đoković).

Poslije trotjedne pauze Marin se zaputio na sjevernoameričku turneju uoči US Opena u nadi da će popraviti svoju formu koja je bila u padu još od veljače. U Washingtonu je odigrao dobar turnir, izbacio Fisha i Tipsarevića prije nego što ga je u polufinalu na četiri gema ostavio David Nalbandian.

Sigurno nitko nije očekivao da će mu to biti posljednje polufinale sezone, no upravo tako je bilo. Na jakim turnirima iz serije Masters 1000 u Torontu i Cincinnatiju zaustavljen je odmah na startu dok je na US Openu zapeo već u drugom kolu (Nishikori) i tako ozbiljno zabrinuo svoje navijače.

Do kraja sezone igrao je četvrtfinala manjih turnira u Metzu i Beču, u osmini finala je poražen u Pekingu, Baselu i Parizu dok je u Šangaju ispao već u prvom kolu. Od svih tih poraza najbolniji su oni iz Šangaja od prosječnog Andreasa Seppija (6:2, 6:2) te u Beču od tada 157. tenisača svijeta, također Andreasa, Haidera - Maurera (7:6 (1), 6:4).

Izuzev prva tri turnira i eventualno finala Münchena, ovo je zaista bila sezona za zaborav Marina Čilića. Trenutno se nalazi tamo gdje je i započeo godinu - na 14. mjestu, a to sigurno nije rasplet kakav je priželjkivao. Oscilacije su i dalje prisutne u njegovoj igri - servis i dalje nije toliko moćno oružje kao što bi trebalo biti za čovjeka visokog skoro dva metra (Del Potro je jednake visine i u zadnjih 3-4 godine drastično je popravio svoj početni udarac), a očito i činjenica da nema trenera koji će s njim ići na svaki turnir mu nije bila od velike koristi u većem dijelu sezone.

Ivan Ljubičić

Omjer pobjeda i poraza: 26-19
Naslovi: 1 (Indian Wells)
Zarada: 1,251,619 $

Na 24. mjestu ATP ljestvice, Davis Cup junak iz 2005. godine ušao je u sezonu odlučan da uživa u posljednjim godinama na Touru i eventualno osvoji još poneki turnir i upiše još poneku zvučnu pobjedu. Ukratko, da ostavi trag. I zaista, ostavio ga je osvojivši toliko željeni Masters 1000 turnir, koji mu je izmakao iz ruku prije pet godina u Madridu i Parizu. Ovoga puta, u Indian Wellsu, nanizao je Harrisona, Dabula, Đokovića, Monaca, Rafaela Nadala i Roddicka i napokon podigao trofej koji je već davno trebao biti u njegovim rukama.

Slavlje u Kaliforniji vratilo ga je u Top 20 po prvi put poslije više od dvije godine i ubrizgalo novu injekciju samopouzdanja uoči nastavka sezone, koja je započela trećim kolom Australian Opena (Karlović) te porazima u osmini finala Zagreba, prvom kolu Rotterdama i četvrtfinalu Dubaija.

Na krilima osvojenog Indian Wellsa i pod svjetlima reflektora koja su se opet uperila u njega, Ljubičić je krenuo put Miamija, ali ga je tamo, u situaciji kod prednosti seta i breaka protiv Benjamina Beckera, uhvatila bol u leđima protiv koje nije mogao te je povukao jedini ispravni potez - predao je meč.

Travanj je označio početak zemljane sezone, a Ivan je na tri turnira ubilježio pet pobjeda i tri poraza. U Monte Carlu i Rimu zaustavljen je u osmini finala, a u Roland Garrosu u trećem kolu. Iako nije dosegao završnice tih turnira, Ivan je ubilježio nekoliko lijepih pobjeda (Llodra, Almagro, Mathieu), a posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzela je ona nad Mardyjem Fishem u drugom kolu pariškog Grand Slama (10:8 u petom setu). Potpuno fizički i psihički izmoren, u sljedećem kolu bio je laka prepreka za raspoloženog Brazilca Thomaza Belluccija.

Sljedećih nekoliko mjeseci Ljubičić neće dugo pamtiti. Na travi nije osvojio ni set u Queen'su i Wimbledonu u porazima od Falle odnosno Przysieznyja, a niz od ukupno 12 izgubljenih setova u nizu (od Roland Garrosa preko travnate sezone i Davis Cup dvoboja s Đokovićem) prekinuo je u osmini finala Umaga protiv Ivana Dodiga (4:6, 6:4, 6:2). Ipak, u četvrtfinalu je izgubio od Staracea i okrenuo se američkoj turneji.

Doduše, ne može se baš nazvati turnejom ako uzmemo u obzir da je nastupio na samo dva turnira, ali svejedno. U Cincinnatiju je uhvatio pet gemova protiv Nalbandiana, a na startu US Opena ga je nadigrala velika nada američkog tenisa, 18-godišnji Ryan Harrison, tada 220. tenisač svijeta. Povratak u Europu nije donio ništa dobro već samo poraz od Malissea u Metzu. U tom trenutku Ivan je u prethodnih devet mečeva (na Touru i u Davis Cupu) pobijedio samo jednom uz deprimirajuću set razliku 3-21!

Ipak, s turnirom u Pekingu stvari su počele kretati na bolje. Na putu do polufinalnog poraza od Davida Ferrera Ljubo je eliminirao dva Top Ten igrača, Južnija i Murraya, i to bez izgubljenog seta. Očekivano, posebno je odzvonila pobjeda nad četvrtim tenisačem svijeta Murrayem, a idućeg tjedna u Šangaju Ivan je zaustavljen u drugom kolu od Đokovića u dva čista seta.

Novi povratak u Europu ovoga puta bio je mnogo uspješniji. U Stockholmu je Ivan dogurao do polufinala (Federer), a u Montpellieru do finala (Monfils). Na posljednjem turniru sezone u Parizu izgubio je u dva seta od Wawrinke, ali to ipak ne može pokvariti generalni pozitivni dojam sezone, dodatno zaslađen "prezimljavanjem" unutar Topa 20, po četvrti put u svojoj karijeri.

Ivo Karlović

Omjer pobjeda i poraza: 17-9
Naslovi: 0
Zarada: 331,333 $

Sezona "diva sa Šalate" svela se na samo 26 mečeva do sredine svibnja tijekom kojih je prikupio respektabilnih 17 pobjeda. Nakon četvrtfinala Dohe, u Melbourneu je odveo Nadala u četiri seta u njihovom dvoboju osmine finala, a zatim je u Zagrebu i Memphisu upisao još dva četvrtfinala prije nego je u Delray Beachu stigao do finala i u njemu sakupio samo pet gemova protiv Gulbisa.

Bio je to sasvim solidan početak sezone koji mu je omogućio povratak među 30, no u Indian Wellsu je poražen odmah na startu, a u Miamiju i Beogradu (zemlja) u osmini finala. Na drugoj prepreci zaustavljen je i u Madridu (Verdasco) i malo tko je mogao pretpostaviti da će 31-godišnjem Zagrepčaninu to biti posljednji meč sezone. No, upravo tako je bilo. Zbog ozljede stopala bio je prisiljen propustiti ostatak sezone pa je trenutno tek 73. tenisač svijeta, no nadajmo se njegovom uspješnom povratku u 2011.

Ivan Dodig

Omjer pobjeda i poraza: 8-7
Naslovi: 0 (1 Challenger - Astana)
Zarada: 189,953 $

Najveći napredak ove sezone (ne samo kvantitativni) ostvario je 25-godišnji Međugorac, koji je 2009. završio na 181. mjestu, a 2010. na 88. U svojoj cijeloj karijeri do ove godine Dodig je samo pet puta zaigrao na Touru, a samo u ovoj sezoni upisao je čak 15 takvih slučajeva (omjer 8-7). Kroz kvalifikacije se probio do glavnih turnira Australian Opena, Wimbledona i US Opena i čak prošao prvo kolo sva tri puta. U Melbourneu je izbacio velikog Juana Carlosa Ferrera, u Londonu Oscara Hernandeza, a u New Yorku Fernanda Gonzaleza (predaja).

Uz to je krajem sezone osvojio Challenger u Astani, a u prvoj polovici igrao i finale Ostrave, dok je na Touru upisao i jedno četvrtfinale (Stockholm). Uz već spomenute pobjede, posebno raduju i "skalpovi" protiv Robreda, Koroljeva i Schüttlera, kao i dobri otpori Ljubičiću, Querreyu i De Bakkeru. Sve u svemu, bila je ovo vrlo uspješna sezona za tenisača koji bi ubrzo mogao postati naš drugi ili barem treći izbor u Davis Cupu s obzirom da se Ljubo više vjerojatno neće vraćati, a povratak Karlovića na visoku razinu vrlo je upitan.

Mario Ančić

Omjer pobjeda i poraza: 2-3
Zarada: 52,464 $

Ah, Mario Ančić. Što više reći o ovom talentiranom Splićaninu koji je toliko toga mogao napraviti u posljednjih nekoliko godina da nije bilo problema sa zdravljem koji ga još uvijek muče. Dugo se nije ni pojavljivao u medijima, nadajmo se da je to dobar znak i da je u planu (novi) povratak na svjetsku tenisku scenu. Svi znamo koliko je Mario sposoban i kao papagaji uporno ponavljamo istu frazu "samo neka je zdravlja".

Iako se krajem siječnja vratio nastupom na Challengeru u Heilbronnu i najavio bolje dane, u svibnju su ga "uhvatila" leđa i bio je prisiljen početi otkazivati turnir za turnirom sve dok je shvatio da je bolje zaključiti sezonu i okrenuti se pripremama za 2011. A šteta, jer nakon što je igrao finale Futuresa u Teksasu, nastupio je na Masters 1000 turniru u Indian Wellsu i izbacio Reynoldsa te Benneteaua, tada 37. tenisača svijeta, prije nego je u trećem kolu lako izgubio od Nadala (6:2, 6:2).

Upravo taj meč pokazao je koliko još Mario mora raditi da bi se vratio u sam svjetski vrh, no optimizam je bio neizbježan. Sve je išlo po planu i s nestrpljenjem smo iščekivali sljedeće Ančićeve ispite, ali ne one vezane za fakultet. Ipak, do novog prekida upisao je još samo jednu pobjedu i to na Challengeru u Rimu, dok je u Miamiju, Münchenu te na još jednom Challengeru u Ostravi doživio poraz u prvom kolu. Posljednji meč, peti na Touru, a 17. ukupno u sezoni, odigrao je u prvom kolu zemljanog turnira Münchena gdje je u dva seta poražen od Köllerera. Renking mu se tako strmoglavio pa je sada 479. tenisač svijeta.

Ostali

Bez ikakve dileme najveći napredak ostvario je 23-godišnji Šibenčanin Franko Škugor, koji je godinu započeo kao 546. na listi, a završio je kao 182., deset mjesta ispred Antonija Veića. Pravi uspon počeo je tek u travnju kada je poslije četvrtfinala Challengera u Rimu izborio svoj tek drugi nastup u glavnom turniru na ATP razini (Beograd).

Nakon još nekoliko dobrih rezultata na Futuresima i Challengerima uslijedio je pravi procvat. U švedskom Bastadu predstavio se široj teniskoj publici prošavši kvalifikacije i izbacivši potom Istomina (tada 60. na svijetu) i Eleskovica prije nego je tek u tri seta pao protiv Almagra u četvrtfinalu. U Umagu je na tri gema ostavio legendu turnira Filippa Volandrija, a osvojeni Challenger u Pekingu dodatno je oplemenio odličnu sezonu koja je, doduše, završena s četiri uzastopna poraza.

Od ostalih naših tenisača najviše je izgubio zaboravljeni Roko Karanušić, koji je pao sa 189. na 424. mjesto dok je Veić napredovao 28 mjesta te je sada 192. Solidan napredak ostvario je i Kristijan Mesaroš (555. - 313.), a Nikola Mektić vratio se u društvo 300 najboljih (279.) porazivši na tom putu neka poznatija imena poput Luczaka i Phaua.

Osvajači juniorskog Roland Garrosa prošle godine u konkurenciji parova, Dino Marcan i Marin Draganja, i dalje igraju dobro zajedno u paru, ali zato nešto sporije napreduju u pojedinačnoj konkurenciji. Marcan je, doduše, nešto uspješniji te je na putu do 727. mjesta napredovao gotovo 300 pozicija dok je Draganja ostvario sličan napredak, ali je točno 400 mjesta slabije rangiran od svog partnera.

Što očekivati u 2011.?

Marin Čilić je veliki talent i svakako igrač sposoban pobijediti ponajbolje svjetske igrače, što je već mnogo puta i napravio. No, već je ušao u 23. godinu i više ga se ne može tretirati kao nadolazeću zvijezdu. On je već sada standardni član Topa 20, ali bez velikog napora i još puno uloženog truda (spomenuli smo već faktor servisa) neće napredovati do te granice da će postati dugoročni član ekskluzivnog društva najbolje desetorice. Za to će mu trebati konstanta, poglavito na velikim turnirima na kojima se "mrtvi broje" i upravo to očekujemo od njega u godini koja je pred nama.

Ljubičić će nastojati i dalje uživati i nadmetati se s mlađim snagama koliko god zna i umije, a nadajmo se kako će nas počastiti još kojim velikim rezultatom. Nadajmo se i što bržem i što uspješnijem povratku Karlovića i Ančića, a držimo palčeve i za Dodigov ulazak u Top 50, koji se ne čini toliko dalekim. I njemu je, baš kao i svakom igraču, potrebna konstanta, a upravo to će trebati i Škugoru i Veiću koji su među 200, a teže što skorijem ulasku među 100. Ipak, realno gledajući, ni jedan ni drugi trenutno nemaju dovoljnu kvalitetu za ostvarenje tog cilja, no strpimo se još malo i pogledajmo što će nam nova sezona donijeti.

Što se mlađih tiče, od Marcana i Draganje i dalje se očekuje više, a s posebnim interesom moramo pratiti razvoj desetog juniora svijeta, Mate Pavića, koji je trenutno 1421. na seniorskoj ljestvici. Zanimljiv "materijal" mogao bi biti i 17-godišnji Duje Kekez, Pavićev vršnjak koji je 1305., te dvije godine stariji Borut Puc (530.), sin rukometaša Iztoka Puca. Puc mlađi je, inače, krajem sezone slovensku zastavu zamijenio hrvatskom.

Nova sezona započinje već za nešto manje od mjesec dana i nadajmo se da će biti plodna, kako za naše predstavnike pojedinačno, tako i za reprezentaciju koju u prvom kolu Svjetske skupine Davis Cupa u ožujku čeka Njemačka.