Pitanja na koja su zaboravili odgovoriti

Moja baka voli Vahida Halilhodžića, misli da je fin gospodin i jako dobar trener. I ovo ne pišem jer se nužno slažem s njome, nego zato da predočim kako je gospođa, iako u godinama, sasvim lucidna, čak dapače prati zbivanja u hrvatskom nogometu i... Sviđa joj se Vaho.

Nekad

A prvi sam odlomak napisala zato jer mi je baka nedavno ispričala kako je moj djed igrao u NK Kraljevčanu 38. Bilo je to davno, jako davno kad su dva brata, moj pokojni djed i još uvijek živi stric, 'ritali labodo' na igralištu u Donjem Kraljevcu. Loptu su voljeli više od mise, čak su ne jednom dobili, iako već odrasli momci, batina od prabake, koja ih je odgajala sama jer je pradjed umro prije no što su momci stasali. Braća su naime znala sakriti 'dresove' na bicikle i obući nedjeljno ruho pod izlikom da idu 'k meši', da bi ih put skrenuo od crkve prema igralištu, gdje je već počinjalo zagrijavanje za važni nedjeljni derbi.

I dok se moj djed relativno brzo oprostio od nogometa pod pritiskom drugih obaveza, stric je nastavio 'ritati labodo' i na fakultetu u Zagrebu, počelo se pričati i da će zaigrati za NK Zagreb, no teška ozljeda koljena udaljila ga je zauvijek od nogometnog terena. Umjesto nogometaša, postao je profesor.

No, ono što je važno iz ove priče jest da je nogomet u malim mjestima poput Donjeg Kraljevca u lijepom Međimurju, bio centar događanja. Osim nogometnih utakmica, na kojima se okupljalo staro i mlado, upoznavale se djevojke s mladićima i ljudi izmjenjivali vijesti, nogometni su klubovi bili i organizatori fešti, pokretači radnih akcija i svega ostalog što je značilo okupljanje ljudi i zajedništvo. Ne čudi zato strast mladića s početka priče, mog djeda i strica, za nogometom.

Danas

No, ni danas situacija nije mnogo drukčija, iako se naravno sve promijenilo. Paradoks, ali istina. I danas se događa, u malim mjestima, da selo nema crkvu, groblje ili DVD, ali ima nogometni klub. A s obzirom na to da su se ljudi u proteklih dvadesetak godina sve više udaljili jedni od drugih i druženja su postala sve rjeđa, onih 200-tinjak gledatelja koji se nađu svake druge nedjelje na igralištu zapravo uživaju u jednom od svoja dva mjesečna izlaska.

Nadalje, svaki od tih klubova ima i pomladak, makar samo jednu kategoriju, što znači dvadesetak klinaca koji redovito treniraju, provode vrijeme na friškom zraku i natječu se. Što se seniorskih ekipa tiče, to je obično zanimljivi 'mišung' bivših igrača iz druge i treće lige, domaćih dečki koji nikad ni nisu bili u nekoj višoj ligi i koji naporno rade i uzdržavaju obitelji, te muškaraca 'u najboljim godinama', koji bi se sasvim komotno mogli priključiti veteranskoj ekipi.

Nije neuobičajeno da za istu momčad igraju tata i sin, a isto je tako normalno da se par puta na godinu skupi od 'sponzora' novac i namirnice, pa se za sve koji dođu na utakmicu skuha grah ili bograč. Najveća je fešta naravno na proštenje sela, a utakmice se posebno usklađuju s tim važnim datumima u životu malih mjesta, i zna se da protivnička ekipa ne smije baš torpedirati protivnika.

Na sve ovo, spomenut ću da je u jednom recentnom govoru tajnik HNS-a izjavio kako Hrvatska ima 1500 klubova. Ako ih je u prvoj ligi 16, a u drugoj isto toliko, ostaje preko 1450 amaterskih hrvatskih klubova, koji se natječu u trećim, četvrtim i županijskim ligama, nešto sitno ženskih klubova i isključivo veteranskih sastava. A opet, ni jedan od dvojice kandidata nije ni spomenuo te rangove natjecanja. Dok se oni dva zabavljaju krojenjem Lige 16 na 12 i 10 pa opet 16, ja smatram da su 'vritnuli v kmicu' kad su propustili posvetiti se upravo tom i takvom nogometu.

Tih 1450 klubova treba pravu potporu, kazali su mi nogometaši, suci, treneri i članovi uprava. Trebaju potporu u smislu opreme, potporu u smislu obrazovanja za trenere, potporu u smislu smanjenja ili ukidanja kotizacija i smanjenja naknada za suce i delegate. Trebaju ulaganje u rad s mlađim kategorijama, trebaju potporu i praćenje tog sustava.

Sutra

Kao primjer, navest ću da se u 3. HNL za sudačku trojku i delegata po utakmici treba izdvojiti 1800 kuna, a to je bez putnih troškova. U 4. HNL je ta svota 1300 kuna, dok se županijske lige kreću od 1300 kn do 920 kuna. Otprilike 4000 kuna klubovi zarade kad organiziraju utakmice na svojim travnjacima od ulaznica, u prosjeku, pa je jasno da ne ostane baš puno. Klubovi također moraju snimati svoje utakmice u trećem i četvrtom rangu, što je također dodatni trošak.

Nadalje, spomenula sam da se u županijskim ligašima radi s mladima, što je svakako odlična stvar, ali treba se postaviti pitanje na kakvim travnjacima radi, kakvo je obrazovanje trenera koji rade i kakva je selekcija mladih nogometaša. Ne mogu svi biti Jarniji i Vabeci, to je jasno i normalno, ali će trener, kojem je omogućena besplatna stručna izobrazba, i na amaterskoj razini nogometno školovati svoje klince, i znati prepoznati kad ima nebrušeni dijamant među svojim starijim pionirima. Općenito se premalo novca, i to tragično premalo, ulaže u ono u što se kunu svi na vlasti i oni u potjeri za vlašću – rad s mladima. Ne čudi stoga što, mogu kazati na primjeru Međimurja, igrači uspijevaju tek kad i ako ih prepozna neki klub s ozbiljnom školom nogometa.

Mogla bih pisati i o tome kako se HNS-ov novac dodjeljuje po županijama, pa oni s rječitijim zastupnicima u Izvršnom odboru Saveza pokupe bogate svežnjeve, dok oni koji baš i nemaju gorljive zagovornike dobiju recimo 10 tisuća kuna u četiri godine. No, neću o tome pisati, pisat ću o Grassroots programu.

Radi se o nogometu na najširoj osnovi, UEFA programu koji bi trebao nogomet približiti baš svim slojevima društva. U tom programu, trebalo bi se okrenuti svima osim profesionalnom nogometu, dakle amaterima, ženama, osobama s posebnim potrebama, manjinama i zajednici. Tu je HNS učinio izuzetno malo, a na trenutke se čak i posve blamirao, poput slučaja kad se nije moglo platiti put na Svjetsko prvenstvo hrvatskoj reprezentaciji beskućnika. Iako se u isto vrijeme putovalo na Svjetsko prvenstvo u JAR, iako Hrvatske tamo – nije bilo.

Postavlja se recimo pitanje zbog čega se prvoligašima ne nametne obaveza da uz mlađe selekcije imaju i ženske ekipe. Sasvim je jasno, a to se i u Grassroots postulatima navodi, da će ženski nogomet postati važan, zanimljiv i pristupačan tek kad se veže uz muški. Nije jasno zbog čega se ne podupiru nogometne ekipe osoba s invaliditetom, zašto se Romi spominju samo jednom godišnje kad se ad-hoc skupi reprezentacija te zbog čega se na nekim terenima s umjetnom travom, koji su postavljeni među ostalim i sredstvima Uefe, naplaćuje korištenje.

Zbilja treba pitati zašto, ako nogometni savez nije osjetio recesiju i ako 'se ima', nema jasne strategije ulaganja u sva ova pitanja. Zbog čega se od 3000 utakmica koje se u sezoni odigraju na hrvatskim travnjacima tijekom subote i nedjelje iz usta kandidata čuje o njih osam, i zašto 1450 klubova nije dovoljno bitno da se njima, oni koji žele biti predsjednici, bave. Ja sam pitala, i dobila odgovor, čak i konkretna rješenja problema. Vašu potporu gospodo, i vaše milijune, ne trebaju oni koji mogu prodavati igrače i od toga zarađivati, nego oni koji se nogometom bave zbog sad već 'smiješnog i banalnog' razloga, ljubavi prema igri.

Moja baka sjeća se utakmica Kraljevčana 38, igranih tamo nakon rata, a ne propusti me pitati kako je odigrao Čakovec, sada četvrtoligaš. Moji mali susjedi još uvijek s loptom idu na igralište, a u mjestu se za 'Prvi maj' na nogometnom igralištu složi prava fešta, naravno uz utakmicu. Zbog tih ljudi, koji se nogometu još uvijek vesele, trebate pokloniti pozornost, a sad je, u doba sveopće krize i pravo vrijeme za to.