Bruxelles kao preslik euro-avanture

Iako su splitskim porazom od AEK-a izgubili svaku šansu za plasman u 1/16 finala Europske lige, "Bili" su u Bruxelles otputovali odlučni pružiti dobru predstavu i tako barem malo popraviti raspoloženje i dojam na oproštaju od ove polusezone, no 90 minuta nadmetanja s Anderlechtom samo je dodatno podebljalo upitnike koji već duže vrijeme lete iznad stvarnih mogućnosti današnjeg Hajduka. S te strane, možda je i bolje da je sve ovako završilo, jer bi eventualno slavlje u Bruxellesu neizbježno pokrenulo rasprave "što bi bilo kad bi bilo" i "je li se ova grupa ipak mogla proći", što je zadnje što Splićanima sada treba. Realno, Hajduk je samim plasmanom u Europsku ligu dosegnuo "plafon", i svi oni koji su očekivali nešto više jednostavno su tražili "kruha preko pogače". Vidjelo se to u prethodnih pet utakmica, vidjelo se to u konačnosti i sinoć na stadionu Vanden Stock u političkoj prijestolnici Europe.

Nakon vrlo živahnog i obećavajućeg početka utakmice (lijepo proigravanje Andrića za Vukušića i dalekometni pokušaj Trebotića), Splićani su stali i omogućili Anderlechtu da većim dijelom prvog poluvremena izgleda kao vrhunska momčad. Određeni dio zasluga za to, istina, ide i na dušu Božidara Radoševića, koji je lošim ispucavanjem u 11. minuti domaćinima poklonio pogodak i usmjerio utakmicu u neželjenom smjeru, no neozbiljno bi bilo uopće i pomisliti označiti mladog vratara Splićana kao tragičara ove utakmice. Da, Radošević je bio nesiguran, gotovo svako ispucavanje mu je išlo u noge protivničkim napadačima, ali on je bio tek jedan kotačić stroja koji je funkcionirao vrlo loše.

Uzrok svih problema "Bilih" u prvih 45 briselskog dvoboja bila je nemogućnost dužeg zadržavanja lopte u posjedu. Još se na TV ekranima ne bi odvrtjela prethodna akcija Anderlechta, a domaći igrači već su ponovno bili u polovici Splićana, i tako gotovo cijelo prvo poluvrijeme. Kada loptu prepustite protivniku, rezultat možete ostvariti jedino u slučaju da imate gotovo do savršenstva dovedenu obrambenu formaciju i stopere koji su sposobni 90 minuta držati u "džepu" protivničke napadače, no kada ti isti stoperi stoje dva-tri metra od igrača, olako ispadaju iz igre i prave glupe prekršaje, a uz to i bokovi puštaju na sve strane, dolazi do situacije u kojoj su Splićani bili u prvom dijelu dvoboja s Anderlechtom.

Hajdukovim igračima, konkretno u ovom slučaju obrambenim, ne može se zamjeriti borbenost, sve su to uglavnom mladi dečki željni dokazivanja i afirmacije, ali takav "nabrijan" pristup često biti i kontraproduktivan. Baš zbog te sline želje da dobiju dvoboj, da uklizavanjem dokažu kako se bore, Jonjić, Jozinović i ostali iz uže obrane olako su ispadali iz igre i otvarali Belgijcima put prema golu. Najbolji primjer potpuno krivog postavljanja i "zelene" igre u obrani bio je drugi gol Anderlechta, koji si, uz dužno poštovanje Suarezovom vanjskom "felšu", jedna ozbiljna momčad ne bi smjela dozvoliti.

Nakon pogotka za 2:0 i sveopćeg kaosa koji je u tim trenucima vladao šesnaestercem "Bilih", izgledalo je kako bi Hajduk u drugom poluvremenu mogao doživjeti pravi potop, no po izlasku iz svlačionica utakmica se znatno smirila. Premda je i dalje bilo očito kako gotovo po potrebi mogu stvoriti priliku pred Radoševićevim vratima, domaćini su, zadovoljni stečenom prednošću, malo spustili nogu s gasa i svoju pažnju posvetili atenskom dvoboju AEK-a i Zenita. U takvoj situaciji Splićani su konačno došli do zraka i prostora, pa se igra malo preselila i pred vrata većim dijelom susreta potpuno nezaposlenog Anderlechtovog vratara Prota. Na kraju, da je Vukušić zabio za 2:1 u 83. minuti, mogao je Hajduk možda čak i zakomplicirati situaciju, no sada se ponovno vraćamo na onu priču "što bi bilo, kad bi bilo" i rezultatu koji bi zamaskirao pravi odnos snaga između ovih dvaju momčadi.

Hajduk je, tako, u Bruxellesu završio svoj ovogodišnji put i stavio "točku na i" jedne priče na koju će ljudi gledati različito, a posebno se to odnosi na one privržene "Bilima", koji često, lutajući od euforije do depresije, nisu sposobni sagledati stvari realno. Jednima je sama činjenica da uopće pričamo o Hajduku u Europi tjedan dana prije Božića dovoljna za "pozitivu", dok drugi jednostavno ne mogu uspjehom okarakterizirati samo tri osvojena boda u šest utakmica i spoznaju kako su AEK i Anderlecht (o Zenitu je bespredmetno i raspravljati) u ovom trenutku ipak jedna viša razina u odnosu na Splićane.

Upravo ovo gore navedeno, različita stajališta s kojih ljudi gledaju na stvar, glavni je problem koji se javlja pri vrednovanju Hajdukovih rezultata. Ako se vodimo prošlošću i uspjesima splitskog kluba iz nekih drugih vremena - da, poraze od Anderlechta i AEK-a nesumnjivo ćemo vidjeti kao neuspjeh, no Hajduk danas nije ništa više od osrednjeg europskog kluba, koliko god neki njegovi navijači to odbijali prihvatiti.

Hajduk je danas klub u kojem većina igrača ne može igrati na visokoj europskoj razini, ne zato što oni to ne žele, nego što jednostavno nemaju kvalitetu. Hajduk je klub koji je u svojoj bližoj povijesti doživio blamaže od Shelbournea i Debrecena, klub koji se muči gotovo na svakom HNL gostovanju, a u konačnosti i klub kojem se, ruku na srce, moralo poklopiti dosta toga da bi nakon dugo vremena uopće igrao ozbiljne europske utakmice.

Uzevši sve to obzir, sam plasman "Bilih" u Europsku ligu nesumnjivo je uspjeh, no Hajduku tek predstoji pravi posao. Žele li ovaj pomalo iznenadni europski izlet pretvoriti u uspjeh na duže staze, Splićani konačno moraju postaviti zdrave temelje, odrediti jasne ciljeve i zasukati rukave, a ne tražiti uzorke svojih problema svuda, samo ne o svom dvorištu. Aktualna situacija i najavljene promjene u vlasničkoj strukturi pravi su trenutak za to.