Červarovi odlasci

Červar je u 2010. dva puta "napuštao" klupu Hrvatske - 27. siječnja ta je ostavka poslužila kao pozitvan šok reprezentaciji, a 29. srpnja reprezentaciju je napustio "za pravo" zbog obveza u Metalurgu.

Nakon ovog "pravog" odlaska napisao sam kolumnu gdje sam i sebe posuo pepelom otkrivši kako i zašto sam shvatio da Červar ipak jest trenerski genijalac, a ne srećković koji je u ruke dobio zlatnu generaciju. Iako je recikliranje u modi, posudio bih iz tog teksta samo jedan odlomak:

"Ovo su činjenice: Šest medalja, svjetsko zlato sa 16. momčadi Europe s prijašnjeg EP-a, olimpijsko zlato, devet polufinala na 10 velikih natjecanja... Gotovo uvijek najljepši rukomet... Uvijek do krajnjih granica borbena, ujedinjena i sretna svlačionica. Uvijek odigrano sa srcem, uvijek ostavljen zadnjih dijelić energije za momčad, za hrvatski dres. Poštovali smo svakog protivnika i često smo izvlačili pobjede u zadnjim minutama. Karakter i imaginacija, borbenost i kreativnost."

To su uistinu činjenice. Jesmo li imali Balića, Metličića, Džombu? Jesmo. Ali imali su i drugi Karabatiće i Christiansene. No, bolji od Hrvatske u ovom desetljeću bili su samo Francuzi (i na tomu im treba skinuti kapu), iako se u zemljama poput Njemačke ili Španjolske, Švedske ili Danske, u rukomet ulaže puno više nego u Hrvatskoj.

Prvi ovogodišnji "odlazak" Lina Červara bio je psihološki trik kakvima je često pribjegavao. Usprkos nizu pobjeda na Europskom prvenstvu, pomlađenu Hrvatsku dosta se krtiziralo, a kako bi svlačionici dokazao kako su "svi protiv njih", Červar je zbog tako negativnog stava stigao na konferenciju za novinare uoči ključne utakmice u borbi za polufinale i izrecitirao svoje priopćenje. Odlazi nakon EP-a zbog "otpora prema promjenama koje donose rezultat, zbog nepovoljne klime, zbog nepovjerenja kombinaciji mladih i starijih igrača i prema cjelokupnom projektu Londona 2012."

Červar je i zbog tajminga tog odlaska kritiziran, no pokazalo se da je još jednom bio korak ispred onih koji ga kritiziraju. Momčad se skupila, odigrala odlične utakmice protiv Danske i Poljske, pala je tek u drugom dijelu finalnog sraza protiv očigledno boljih Francuza.

No, za razliku od situacije na SP-u u Hrvatskoj, kada smo isto izgubili od Francuza u finalu, iz Beča smo otišli puno zadovoljniji. Hrvatska je, naime, pomladila svoju momčad (Francuzi nisu), napravila prvi ozbiljan korak prema uigravanju za London 2012., a bez obzira na to - rezultat nije patio. Koliko smo puta bili svjedoci vrlo bolnih pomlađivanja u nacionalnim selekcijama ili klubovima, a Červar je s rukometašima to napravio kroz dva natjecanja praktički bezbolno.

Upravo je EP u Austriji potvrdilo ispravnost Červarove vizije i njegovih metoda rada. U rukama više nije imao dream-team, imao je nekoliko igrača bez velikog iskustva, uspio je na njih prenijeti pobjedničku naviku izvlačenja neizvjesnih susreta u svoju korist. Imao je i opet sjajnog Ivana Balića, no imao je i Gojuna, Kopljara, Štrleka, Alilovića, Čupića, Duvnjaka u naslovnim ulogama. A to su sve igrači kojima tek slijede najbolje rukometne godine.

"Zadovoljan je svaki čovjek čija se ideja ostvari" - to je prva rečenica koju mi je kazao Červar u intervjuu večer prije finala s Francuzima. Sudeći po toj izjavi,kada je 29. srpnja i definitivno odlučio napustiti hrvatsku klupu, Červar je morao otići kao zadovoljan čovjek. Njegova ideja se ostvarila, i to kako!

Preuzeo je reprezentaciju kada je nitko nije htio. Godinama smo gledali podbačaje na velikim natjecanjima, a nakon posljednjeg mjesta na EP-u 2002. godine u Portugal smo ih ispratili bez očekivanja. Ne velikih očekvanja, već bilo kakvih.

Lako je danas biti pametan pa reći "s takvim igračima je i morao napraviti dobar rezultat", jer da su momci odigrali još koju utakmicu kao onu startnu s Argentinom, koju su izgubili, ne bi nitko Červaru rekao "hej, pa kako s Balićem, Metličićem i Džombom nisi osvojio zlato?" Prije bi pitali - "hej, tko je taj Balić i što uopće radi u reprezentaciji Hrvatske, zar nemamo 'rukometnijeg" srednjeg vanjskog"?

Červar je taj koji je s njima stigao na svjetski tron i to mu nitko ne može uzeti. To ne znači da je Balić bio "nitko i ništa" prije Červara (ili bilo koji drugi igrač), no s Linom na kormilu oni su pokorili svijet i stekli samopouzdanje koje u sportu često radi razliku između vrhunskih i talentiranih. Uostalom, puno je naših igrača svoje najbolje partije odigralo u reprezentativnom, a ne u klupskom dresu.

Sve nakon Portugala je - povijest. Hrvatska je svjetskom trijumfu pridružila i olimpijski u Ateni, a iako idućih šest godina nije niti jednom uspjela otići do kraja (i to je ozbiljan minus Červaru), postala je konstanta u vrhu svjetskog rukometa. Srebra na SP-ovima u Tunisu i Hrvatskoj, te na EP-ovima u Austriji i Norveškoj nakrcale su HRS-ove vitrine, a Hrvatska je gotovo na svim natjecanjima igrala najljepši, najatraktivniji rukomet. Posebno u Njemačkoj, gdje smo, ironično, jedini puta u Červarovom mandatu ostali bez polufinala.

Červar je imao neuspjeha (srebro na domaćem SP-u mislim da je najveći, bez obzira na medalju i bez obzira na Francuze), ali uspjesi to uvelike nadmašuju.

Rukometaši su postali najomiljenija momčad u zemlji zbog srca i zalaganja, a atmosfera ne može biti tako zdrava i dobra ako vođa nije pravi.

Teško je reći što je Červarov najveći uspjeh. Sportski gledano, nema većeg od olimpijskog zlata. Stručno gledano, smatram da je maksimum izvukao baš u Austriji. Ljudski gledano, najveći mu je uspjeh što nikada nije odustao od svoje vizije, od svog govora i širenja domoljubnih poruka koliko god ga se kritiziralo. Trenerski gledano, impresionira što je uvijek imao homogenu svlačionicu. On će sam istaknuti ipak taj preokret od najgoreg do najboljeg u roku od jednog natjecanja: "Taj podvig je po meni najvrednija poruka nade i putokaz za sve one koji u životu žele uspjeti."

U spomenutom intervjuu, Červar mi je kazao sljedeće: "Mogu samo reći da mi nitko ne može uzeti pravo sanjati bolju Hrvatsku u kojoj će se cijeniti čovjeka za ono što napravi, a ne iz koje je opcije, otkuda je ili tko ga gura."

Iskreno vjerujem da će Červar, ako već nije, dosanjati trenutak kada će svi rukometni zaljubljenici cijeniti Červara za ono što je ostvario s hrvatskom rukometnom reprezentacijom.