Medveščak: A sada nešto potpuno drugačije

Medveščak je u jesen 2009. godine započeo jednu od najimpresivnijih i najpozitivnijih sportskih priča u Hrvatskoj, priču koja je svoj vrhunac doživjela u prvoj polovici godine na izmaku.

U svojoj debitantskoj sezoni, u ligi u kojoj su mnogi konkurenti očekivali da će na novopridošlim zagrebačkim Medvjedima popravljati stanje svog bodovnog salda i gol-razlike, pokazao se itekako tvrdim orahom za sve protivnike. A nakon što je ostvaren osnovni rezultatski cilj, plasman u doigravanje, obilato je premašen izbacivanjem prvoplasiranih Graz 99ersa u odličnim susretima četvrtfinala. Tek su kasniji prvaci, momčad Red Bulla iz Salzburga, bili nepremostiva prepreka u polufinalu.

Čak i neovisno o izvrsnim rezultatima, Medveščak je krajem 2009. i početkom 2010. godine pažnju plijenio neprestano punom dvoranom, nevjerojatno dobrom atmosferom u klubu i oko njega, za hrvatske prilike pomalo neobično korektnim izjavama, sudjelovanjem u humanitarnim akcijama koji su mu na kraju donijeli Unicefovo priznanje i čast nošenja logotipa, podrškom, primjerice, Ciboni te samim potezima na ledu koji će se dugo prepričavati, poput fantastičnog pogotka Aarona Foxa mađarskoj Albi Volan ili pobjede protiv Red Bulla u produžetku, prodorom Joela Prpića s igračem manje.

Fox, Prpić, Hećimović, Guidarelli, kapetan Letang, neprelazni Kristan na golu i ostalo društvo postali su zbog svoje želje, truda i pristupa novi ljubimci Zagreba, a neki su klinci diljem zemlje zbog svojih novih idola počeli razmišljati kako stati na led, uzeti palicu u ruke i "natjeravati" pak. O hokeju se priča, o hokeju se piše i sport koji je dugo bio na marginama dobiva sve opipljivije mjesto pod hrvatskim sportskim suncem, bez obzira što za njega ima organiziranih uvjeta, odnosno infrastrukture, približno jednako kao i Island za safari.

Medveščakov uspjeh podsjećanje ne zaslužuje samo zbog izvedbe na terenu. Razni su komplimenti stigli na adresu uprave i čelništva hrvatskog predstavnika u EBEL-u jer su vlastitim snagama i samoinicijativnim pronalaskom financijskih sredstava kroz sponzore stvorili nešto na čemu im velika većina drugih hrvatskih sportskih kolektiva može samo zavidjeti. Zdravo poslovanje onemogućilo je povlačenje afera i repova koji nemaju mnogo dodirnih točaka sa sportom, a pokazali su i kako se u moderna vremena radi na imidžu kluba.

Njihovo približavanje Medveščaka publici željnoj požrtvovnosti, borbenosti i fair-playa stoji kao uzor da životarenje na staroj slavi i tuđem novcu dugoročno teško vodi u pravom smjeru. Ujedno na primjeru vlastitog marketinga služi kao dokaz da je i u sportu posao najbolje prepustiti stručnjacima, profesionalcima, onima koji su jednostavno sposobni, a ne podobni da ga obavljaju.

Naravno, sve što je u Hrvatskoj uspješno, začas stekne i glasnu skupinu neprijatelja, kojima su argumenti uglavnom slabosti lige - za koju svi akteri, ali i neke brojke, tvrde da je svakim danom sve jača - zatim omjer domaćih i stranih igrača te navijači koji u Dom sportova hodočaste "zbog trenda, a ne hokeja". Ne treba poricati da među njima ima "posvuduša" oba spola koji dolaze provjeriti "čemu takva strka, ali kada se već ima prilike biti na televiziji, zašto ne", no iluzorno je tvrditi da zagrebačka publika ne razumije hokej.

Hokej je dugo u Zagrebu bio aktivna "zanimacija", entuzijasti su zadržali svoje simpatije i u tmurnijim, poslijeratnim danima, a sama usporedba reakcija na tribinama u početnim i kasnijim utakmicama Medvjeda dovoljno govori o ponovno rastućem prijateljstvu sportskog puka i hokeja na ledu.

Danas se na tribinama čuju uzdasi nakon lošijeg ulaska u napadačku trećinu s igračem više, čuju se zvižduci na sumnjivo suđeno zaleđe ili isključenje, čuju se objašnjavanja zašto je buli izvan trećine, a ne u njoj, čuje se pljesak za zadržavanje paka umjesto brzog ispucavanja i nekoliko dobivenih sekundi s igračem manje, reagira se na mnoge sitnice u ovom itekako privlačnom i uzbudljivom sportu koji zainteresiranima nudi bezbroj zanimljivosti te ga je pomalo apsurdno svrstavati samo u kategoriju događaja koji su, eto, in.

Hokejaši Medveščaka svojim su simpatizerima u proteklim mjesecima ponudili neviđeni broj razloga za zadovoljstvo, oživjeli su slavne dane Šalate na Winter Classicu, nekima je zbog Medveščaka vraćena vjera u bučnu, a maksimalno korektnu navijačku podršku, a kada se sve zbroji, Medveščak uvelike ukazuje na ono što sport jest i što bi trebao biti.

Medveščak 2010. godinu zatvara s nekim novim licima, novim saznanjima i problemima, jednom igračkom i rezultatskom krizom, čak i uz lagani pad euforije, no sve je to sada samo jedan "običan radni dan u uredu" kojeg uopće ne bi bilo bez golemog entuzijazma, prekrasnog ugođaja, profesionalno obavljenog posla i proživljene renesanse.