Sve isto je, k'o nekada...

Brzo, brzo, brzo..

Ulrik Wilbek dobio je na jednoj konferenciji za novinare pitanje hoće li što mijenjati u sustavu igre za dvoboj s Hrvatskom. Wilbek je priznao ono što cijeli rukometni svijet zna - "Mi znamo igrati samo na jedan način - brzo, brzo, brzo. Možemo promijeniti kakvu taktičku sitnicu, ali mi igramo brz, publici atraktivan rukomet i to je naš stil."

I uistinu, iako u danskoj reprezentaciji ima nekih novih imena (kao što nekih poput Hvidta ili Knudsena nema), ništa se nije promijenilo u državi Danskoj.

Wilbek je, istina, pokušao osnažiti obranu, naučivši na primjerima Francuske i Hrvatske da se velika natjecanja teško osvajaju utakmicama na 35 golova, osim ako imate veliku podršku navijača kao Danci 2008. godine.

Istina, u Malmöu su Danci upravo u takvoj poziciji, imaju žestoku podršku publike, a netko će dodati i lagani sudački poguranac u leđa. Koliko je Wilbek uspio u osnaživanju obrane? Djelomično to djeluje čvršće i Wilbek je zadovoljan napretkom, no Danci i dalje fizički nemaju takvu kombinaciju visine, snage, čvrstine i pokretljivosti poput Francuske ili Hrvatske.

Danska počiva na kontrama i polukontrama koje gotovo savršeno realiziraju Eggert i posebno Lindberg koji ima impresivan repertoar rješenja pred protivničkim vratarom. Boljeg nasljednika legendardnog Larsa Christiansena (koji je još uvijek tu) Danci nisu mogli ni poželjeti.

Među vratnicama više nema Hvidta i to je Dancima veliki udarac, bez obzira što je Niklas Landin Jakobsen talentirani mladić.

Uoči utakmice, naši će igrači vjerojatno najviše slušati o sjajnom pucaču Mikkelu Hansenu, što su vjerojatno trebali napraviti i Srbi koje je Hansen razbio. Ipak, uz dužno poštovanje topu u ruci danskog lijevog vanjskog, Srbi su mu omogućili dosta otvorenih šuteva što će Goluža sa svojom momčadi (pokušati) spriječiti. Barem je tako najavio.

Danci i dalje nemaju neku veliku kreativnost u napadu, ako im se onemogući kontra i polukontra - a to se može strpljivim napadom i pametnim izborom šuteva - Wilbekova momčad počne kašljucati, posebno ako se agresivno zatvori Hansen. Sve u svemu, Danska je dobra kao i obično, imat će podršku publike, ali ovakvu Dansku mi uglavnom dobivamo - barem do utakmica za broncu.

Priča se ponavlja...

Ni kod naših istočnih susjeda nema ništa novo. Velika očekivanja zbog nekoliko dobrih pripremnih utakmica brzo su se pretvorila u razočaranje čim je Srbija izgubila prvu utakmicu.

Srbi su dugo držali priključak s Dancima, ali na kraju su pukli i izgubili osam razlike što prema svemu viđenom zaista nisu smjeli. Ta činjenica razljutila je izbornika Vukovića koji se požalio na ponašanje nekolicine pojedinaca i očito je atmosfera u srpskoj svlačionici narušena već nakon jednog poraza. Vuković je priznao kako Srbija nema pravog igračkog lidera već igrače koji su se navikli ponašati kao zvijezde u svojim klubovima, te ne žele prihvatiti neka drugačija pravila ponašanja u reprezentaciji.

Zvuči kao priča koju su Srbi već znali ispričati na velikim natjecanjima, ne samo rukometnima. I neće nikoga šokirati ako se Srbi brzo raspadnu kao ekipa, usprkos odličnim pojedincima.

Hrvatska reprezentacija neće, međutim, podcijeniti Srbiju, štoviše, Slavko Goluža ispilio je granu konstatiravši da su Srbi - favoriti. Zašto? Zato jer su rasterećeni i zato jer što nakon poraza od Danske više nemaju pritisak velikog rezultata, koji Hrvatska ima.

Favoriti, dakako, Srbi ne mogu biti protiv europskih i svjetskih viceprvaka, no radi se o momčadi koja može postati itekakav problem ako joj to omogućite. Drugim riječima, ako joj ne slomite volju na vrijeme, ako joj omogućite vodstvo koje bi momčad napunilo samopouzdanjem.

Igra Srbije uvelike se zasniva na dva izvrsna vanjska pucača, Momiru Iliću i Marku Vujinu, koji su sposobni utrpati svakom protivniku po 7-8 golova s 9-10 metara i jasno je da će hrvatska obrana tu morati biti gusta, pokretljiva, visoka u bloku.

No, Srbi osim pucača nemaju top igrače na ostalim pozicijama. Vratar Stanić može biti jako dobar, ali nije svjetski vrh, a još "tanji" su Srbi na krilima i poziciji pivota.

Nažalost po Srbe, Iliću, Vujinu i ostalim vanjskim pucačima nedostaje - Ivano Balić. Ne samo zato jer Srbija nema pravog vođu, već zato jer nema pravog kreatora igre i na srednjem vanjskom "krpa" se s pucačima. Drugim riječima, Ilić i Vujin nemaju pravog playmakera koji bi do kraja iskoristio njihove vrline, pa ni taj najveći adut Srba ne može doći do punog izražaja.

Nedostatak srpske selekcije je i činjenica da je dosta igrača orijentirano prvenstveno napadu, no hrvatski reprezentativci upozoravaju da srpska obrana nikako nije za podcijeniti. I zaista nije, posebno jer je za očekivati da će u utakmici visokih tenzija (a koliko god od toga bježali igrači, toga uvijek ima) biti posebno čvrsta, ponegdje gruba ili oštra (u rukometu to nisu nužno negativni atributi).

Hrvatska je jača od Srbije i na papiru i kao kolektiv, ima i iskustvo s velikih natjecanja koje Srbi nemaju. No, i to iskustvo treba negdje skupiti, pa će se Kauboji morati itekako potruditi da Srbi ne počnu učiti upravo na - Hrvatskoj.