"Slavko, pazi Švedska!"

Ne pada mi na pamet pljuvati i ismijavati muku i trud koji su ti dečki uložili da bi dovukli u Hrvatsku nešto što većina njih već ima u svojim vitrinama. Oni u mjesec dana priprema vjerojatno potroše znoja k'o mi u dva života, ali još ti je više žao što sav taj napor i muka nisu onda iskorišteni na pravi način. Kad talenta već imaju. Ovaj turnir je najmanji problem, pitanje je kakva je budućnost.

Slavko Goluža ne može. I to nije sramota. Velika je stvar spoznati vlastite granice. A njegove sigurno nisu međunarodne, barem kad je u pitanju Hrvatska. Već od starta krenuo je na krivi način, svađao se s novinarima, krivio suce, išao glavom (čitaj Kopljarom) kroz zid. Upravo kroz Golužu jasno je kako nije dovoljno gurnuti šest igrača na teren, potapšati golmana i reći: "Igrajte dečki. Za Hrvatsku!". I kada je pogodio kemiju kao protiv Argentine, opet je promiješao sastav protiv Švedske i tako se vratio na Dansku.

Protiv Šveđana, nedostajalo je one trenerske inteligencije, reakcije u pravom trenutku, osjećaja kada mijenjati obranu, kada ritam, kada igrače. Popadali smo tamo gdje smo dosad bili najjači - u zadnjih deset minuta. Najviše od svega bodu u oči izjave prije prvenstva da smo brusili obranu do savršenstva. I onda nam ta ista obrana pada na dvije finte protiv Šveđana, a mi pet napada zaredom se branimo u drugačijem sastavu. To ozbiljne ekipe ne rade. Niti drhte s igračem više. Šveđani su nas pošteno nadtrčali i nadigrali, a mi možemo sjesti i plakati. Ili se potući za London, pa da im tamo vratimo.

Ozbiljne i stručne analize već će naći put do ove stranice tokom narednih dana, a da ne privatiziramo Dnevnik dana samo za naš jad i nesreću, recimo i riječ, dvije o preostalim utakmicama u skupini II. Iako mi je Ulrik Wilbek više nedjeljni tip za čaj s punicom, čini se da mu je netko pokrao herbarij ili najdraži džemper, pa se unatoč pobjedi Danske nad Argentinom (31:24) i prolasku u polufinale obrušio na suce, rekavši kako nikad u karijeri nije vidio gore suđenje.

U utakmici koja nakon našeg poraza nije više odlučivala o sudionicima polufinala, Poljska je golom Bieleckija desetak sekundi prije kraja svladala Srbiju sa 27:26 te ćemo se s Poljacima u posljednjem kolu tući za treće mjesto u grupi, kako bi osigurali kvalifikacije za Olimpijske igre.

Igrač dana

Hrvatska obrana bila je pretroma i prespora za omalenog švedskog brzanca Dalibora Dodera koji nas je razvlačio kako je htio te nam je na kraju zabio osam golova uz nekoliko asistencija.

Golman dana

I ova titula ostaje kod kuće. Švedski golman Johan Tobias Sjöstrand skinuo je 23 udarca našim igračima i uz Dodera bio prvo ime utakmice. Bilo je tu i nekih isforsiranih šuteva naših, dok su s druge strane Alilović i Pešić češće bili na čistoj streljani, no upravo to nama očajnički fali. Ne golman koji će skinuti 25 lopti u jednoj utakmici, već golman za kojeg znaš da u ama baš svakom susretu sigurno brani 10, 15 udaraca. I onda napadaš zlato.

Izjava dana

Izbornik Slavko Goluža: "Odlučivale su nijanse." Da, njih barem šest. Jedna u napadu, jedna u obrani, jedna na gol crti, jedna u kontri...jedna na klupi, a i u golovima. Previše je to nijansi za polufinale.

Gol dana

Da je ostavio Poljsku u igri za polufinale, bio bi to dalekometni gol Bieleckog za pobjedu protiv Srbije deset sekundi prije kraja. Ovako, izbor je pao na Šveđanina Niclasa Ekberga, koji je iz mrtvog kuta zabio za 26:23 i tako prelomio utakmicu.

Komentator dana

Još dok nas ide, nekako progutaš, ali tražiti urote od prve sekunde elitno je pravo nas koji na utakmicama zarađujemo samo konjunktivitis i sluša nas žena ili par prijatelja za šankom. Drago Ćosić ponovio je boljku većine naših komentatora i huškao narod na javno spaljivanje tradicionalne švedske braće, španjolskog sudačkog para, da bi tek potkraj utakmice i sam sebi priznao da su nam suci ovaj put bili najmanji problem.