Jedinica vratarima, petice Zrniću i Voriju

I dok odrađeni posao Slavka Goluže i njegovog stručnog stožera zaslužuje posebnu analizu, u ovoj ćemo "secirati" nastupe pojedinaca školskim ocjenama od 1 do 5. U ocjenu ne ulaze bivše zasluge niti očekivanja niti potencijal za budućnost, već isključivo prikazano na terenu tijekom SP-a, poglavito u susretima koji su za Hrvatsku bili ključni – od Srbije nadalje.

Vratari

Mirko Alilović: 1

Alilović je u potpunosti podbacio, svjestan je toga i sam. Na stranu visoka očekivanja temeljena na izvrsnim igrama na protekla dva natjecanja, Alilović je odigrao samo jednu dobru utakmicu (Argentina) dok je na svim ostalim, za Hrvatsku važnim susretima bio neprepoznatljivo slab. Brzo je gubio samopouzdanje kada ga nije išlo i više nije bilo spasa, a znali smo da će biti teško bez pravog Alilovića.

Marin Šego: 1/2

Nekoliko obrana ne može zamaskirati činjenicu da ni Šego nije uspio začepiti rupe nastale dok je Alilović branio. U utakmici koja je razbila hrvatsko samopouzdanje, protiv Danske, Šego nije uspio iskoristiti svojih "pet minuta", pa je drugi krug proveo na tribinama. Ipak, kod njegove ocjene treba uzeti u obzir da je branio puno manje od Alilovića…

Ivan Pešić: 2/3

S deset obrana protiv Poljske pokazao je da je možda i ranije trebao dobiti ozbiljniju šansu na golu s obzirom na formu Alilovića i Šege. Nažalost, protiv Švedske ni njega nije posebno išlo, pa se teško ijednom hrvatskom vrataru može dati pozitivna trojka, jer u utakmicama u kojima smo izgubili polufinale, vratarske pomoći nije bilo.

No ocjenu svih vratara zajedno treba uzeti i sa zadrškom te napraviti podrobnu analizu koliko je obrana bila ta koja je pomogla ili odmogla vratarima.

Krila

Vedran Zrnić: -5

Zrnić je bio najkonstantniji i smije se zaključiti najbolji hrvatski rukometaš u Švedskoj. Iako je nakon ozljeda Horvata i Ćupića bilo bojazni za poziciju desnog krila, Zrnić je šansu da bude prvo hrvatsko krilo u potpunosti iskoristio – zabio je najviše golova, imao je visoki postotak realizacije, zabijao je sedmerce i bio prvi u kontri – kada je kontre bilo.

Jerko Matulić: neocijenjen

Matulić se nije previše naigrao pored odličnog Zrnića – u ono malo što je igrao bilo je protiv slabijih protivnika, dao je za naslutiti da se radi o potencijalu kojeg vrijedi pratiti i za sljedeća velika natjecanja.

Manuel Štrlek: 3/4

Nije briljirao, ali je odigrao više dobrih nego slabih utakmica. Štrlek ima sve predispozicije da idućih 7-8 godina dominira na svojoj poziciji, nedostaje još malo iskustva i svakako još znanja igre u obrani. No, pred suparničkim vratarima ima sva rješenja, realizacija mu je najčešće bila na visokoj ili barem korektnoj razini. I protiv Poljske je s četiri gola u drugom dijelu, nakon što je prvi proveo na klupi, pokazao da je najbolje hrvatsko lijevo krilo.

Ivan Ninčević: 2/3

Svidjela se agresivnost, želja i strast s kojom igra Ninčević, no u 30 najozbiljnijih minuta koje je igrao – onih protiv Poljske – nije se proslavio protiv Szmala. Njegove klupske brojke jasno sugeriraju da se radi o kvalitetnom strijelcu na kojeg će Hrvatska računati i u budućnosti, a na njemu je da se izbori za minutažu pored Štrleka.

Pivoti

Igor Vori: -5

Najbolji svjetski pivot pokazao je da je upravo to. Vori je puno nosio Hrvatsku na svojim leđima, borio se, zabijao, hrvao, radio blokove i blokirao, trčao u kontre, izborio brojne sedmerce i isključenja. Savršen dojam pokvarilo je nekoliko promašenih zicera, no uz sve to što Vori radi – nije lako zadržati koncentraciju u svakoj sekundi. Uostalom, koliko je golova zabio s igračem na leđima…

Željko Musa: neocijenjen

Vori je jednostavno igrao previše važnih minuta da bi bilo korektno ocjenjivati Musu prema pokazanom protiv Australije (igrač utakmice) ili prema nekoliko minuta koje je dobivao u ključnim susretima. Musa je snažan, čvrst, solidan pred suparničkim golom, ponekad brzoplet u obrani, no jasno da će teško do prave minutaže dok Vori igra na ovakvoj razini. Lijepo je, međutim, imati kvalitetnu alternativu, a Musa to postaje.

Lijevi vanjski

Tonči Valčić: 2/3

Iza Tončija je vjerojatno najslabije veliko natjecanje koje je odigrao u dresu Hrvatske, što je pomalo čudno jer je u dresu Zagreba igrao jako dobro. U napadu je rano ostao bez samopouzdanja, ali ni u dijelu igre u kojem je inače sjajan – Valčić je godinama bio (po)najbolji hrvatski half – nije sve štimalo kao inače. Kao da obrana orijentirana na blokove nije potpuno sjela Valčiću, iako je on taj obrambeni segment odradio u najmanju ruku korektno.

Blaženko Lacković: +3

Puno je varirao Lac, u nekim je periodima igre bio prava "lokomotiva", no ponekad se uklapao u sivilo hrvatskog napada ako orkestar nije bio dobro uštiman. Dojam je da se za čovjeka s takvim odrazom i udarcem prerijetko odlučuje na šut s 9-10 metara, no Lacković sigurno bolje zna što je tomu razlog. Ovaj subjektivni plus pored ocjene zaradio je zbog izuzetne korektnosti pred sedmom silom - Lac je među rijetkima koji uvijek stanu pored mikrofona i u nekoliko rečenica daju svoje viđenje susreta.

Jakov Gojun: 3

Proglašen je najboljim obrambenim igračem na EP-u u Austriji, a u Švedskoj je igrao – bolje. No, tada je to bila pomalo politička odluka, danas je Gojun zaista izrastao u kvalitetnog obrambenog igrača, iako još uvijek tu ima grešaka i još uvijek Gojun nije na razini na kojoj je, primjerice, igrao svojedobnoDenis Špoljarić. Bilježi dosta blokova, no ima i dosta prolazaka pored njega, propuštenih odbijenih lopti, a morat će popraviti svoj doprinos kontri i polukontri.

Drago Vuković: 3

Njemu je možda i najteže bilo uhvatiti neki ritam jer je često ulazio na napad ili dva i to na sve tri vanjske pozicije, a tako je teško igrati. Vuković ima i srce i znanje za hrvatsku reprezentaciju, zna igrati i obranu i napad, zna i razigrati i proći i puknuti. U njegovom je slučaju univerzalnost najveća vrlina, koju je iskazao i u Švedskoj, no istodobno, svaku od tih stvari pojedinačno netko drugi radi bolje od njega i zato minutaža možda nije jako visoka. Kako je Hrvatska s Vukovićem nerijetko dobro izgledala, možda bi na idućim natjecanjima i njegova uloga mogla ili trebala postati ozbiljnija.

Srednji vanjski

Ivano Balić: 4

Ivano je krenuo sjajno, činilo se da će to biti njegov turnir i da je opet u životnoj formi. Možda je i bio, no Balić u utakmicama protiv Danske i Švedske nije bio "najbolji na svijetu", nije bio na takvoj razini da Hrvatsku odvede do pobjeda. Nema sumnje da najveću odgovornost mora snositi na kraju izbornik (i za rezultat i za atmosferu i za igru), ali i Balić kao neprikosnoveni lider ove momčadi mora ponijeti dio te odgovornosti, baš kao što prikuplja najveći dio slave kada sve ide sjajno. To je sudbina najvećih. Kada je Ivana išlo, kada je diktirao ritam i stvarao šanse suigračima Hrvatska je bila dobra, no nije bilo tako cijelo vrijeme. K tome, koji god opravdan ili neopravdan razlog njegove nervoze bio, činjenica je da je svojom nervozom djelovao na "smirenost" svih suigrača.

Domagoj Duvnjak: 2

Kada bismo toj ocjeni pridodali i očekivanja, onda bi ona sigurno bila još niža. Duvnjak je možda i najveće razočaranje turnira – momak od kojeg nisu samo Hrvati očekivali puno, već i strani stručnjaci (Lovgren je njega i Palmarssona označio kao rukometaše koji će obilježiti turnir) u potpunosti je podbacio. Ozljeda leđa očito je poremetila Duvnjakov ritam, izgubio je samopouzdanje, a sve je otišlo nizbrdo kada je promašio čistu kontru protiv Srbije u završnici utakmice. Poneka dobra rola u obrani, poneko dobro dodavanje i 2-3 krasna šuta podsjetila su nas kakav se potencijal krije u visokom Đakovčaninu, no njegove igre jednostavno nisu bile na razini kakva se očekuje od Balićeva nasljednika i jednog od najskupljih rukometaša svijeta. Nedostajalo je, prije svega, hrabrosti.

Desni vanjski

Marko Kopljar: 3

Najkritiziraniji i po svemu sudeći najproblematičniji igrač hrvatske reprezentacije bio je uz Gojuna naš najbolji obrambeni igrač – zbog toga ga svi suigrači smatraju jednim od stožernih igrača, a ne zato jer su ih na to natjerali Gobac ili Goluža. No, Kopljar je iskazao i puno svojih limita u napadu gdje jednostavno još puno toga mora naučiti kako bi postao opasan i sastavni dio kvalitetnog napada (je li on uopće u godinama kada može još puno napredovati?). Kritičari se moraju prisjetiti da je Kopljar i u Austriji igrao važnu ulogu, a tada očito Hrvatska nije razočarala (dapače), pa je teško baš njega prezentirati kao ključni problem hrvatske igre u Švedskoj. Možda riječ Goluže ili ovog autora nema nikakvog značenja, ali Balićeva valjda ima?

Denis Buntić: 4

Ponovno je bio raspucan protiv Danske, zbog čega su mnogi s pravom zažalili što se nije Goluža prije odlučio mijenjati njega i Kopljara u obrani/napadu, a lijevom vanjskom dati šansu bez zamjene, ili Valčiću u napadu ili Lackoviću u obrani. Buntić vjerojatno nije najkvalitetniji hrvatski vanjski pucač (ima najjači udarac, ali ne i ostale fizičke predispozicije), no u Švedskoj je bio najagresivniji, najproaktivniji, najviše se borio, najviše je ulazio u protivničku obranu, najviše je tražio gol, najviše ga je htio zabiti – i zato je bio najbolji, uz Balića. Šteta što s istim stavom nisu igrali drugi…Za još malo višu ocjenu nedostajalo je samo malo više - minuta.