Peti na svijetu... Katastrofa.

Dobio sam mail od jednog gospodina "sa 16 godina iskustva u rukometu" koji me dobro podsjetio kako je biti peti na svijetu, u bilo čemu, nešto vrijedno divljenja i iskrenog pljeska. Jer malo je onih koji se mogu pohvaliti tom distinkcijom, bez obzira čime se netko bavio, a nitko ne može reći da u rukometu vlada slaba konkurencija. Pitajte 11. Njemačku, s financijski najjačom ligom na svijetu, s najboljom infrastrukturom i vodećim europskim klubovima. Je li Brand sada lošiji trener nego onda kada je bio svjetski prvak? U koliko je toga Hrvatska peta na svijetu? Neki Hrvat? Osim u sportu, ne baš u previše toga. Vrijedite i kada ste peti u školi na natjecanju iz zemljopisa, a kamoli kada ste peti na svijetu.

Netko će reći kako je ovo floskula kojom bi se opravdao neuspjeh, ali ako već peto mjesto nećemo slaviti jer smo navikli na bolje - definitivno ga ne treba omalovažavati. Nije fer prema radu i trudu koji su momci i stručni stožer, svi oko reprezentacije, uložili kako bi Hrvatska bila bolja od Islanda, Poljske, Njemačke, Norveške, Mađarske, Srbije... Uostalom, da je Hrvatska okončala kao četvrta, kao što je znala pod Linom Červarom, bi li ta jedna pozicija bila baš tolika razlika? Momci koji su osvajali i zlatne olimpijske i svjetske medalje, iskreno su se veselili i pjevali nakon što su svladali Island - je li onda floskula kada oni kažu da je biti na peti na svijetu - uspjeh? Jasno da će Ivano Balić reći "kako nije došao igrati za peto mjesto", nije sportski tako razmišljati. Daš sve od sebe, pokušaš pobijediti svakoga, pa na kraju dana objektivno procijeniš dvije stvari - jesi li dao sve od sebe (Hrvatska jest) i kakav si rezultat ostvario s obzirom na protivnike i svoj potencijal (taj dio je za raspravu).

Hrvatska svih ovih godina ima jako dobru reprezentaciju, no imaju je i drugi. Pojedinačna analiza otkriva kako Hrvati igraju u dobrim i vrlo dobrim europskim klubovima, ali ne možemo baš reći da imamo nositelje igre najboljih europskih klubova, uz donekle trojac u HSV-u koji ipak nije Ciudad Real ili Kiel. Imamo Ivana Balića koji je na reprezentativnim natjecanjima uvijek sjajan, ali sjajno igraju i Karabatić i Lijewski i Hansen i Tvedten i Entrerrios i mnogi drugi.

Pa evo ako baš hoćete okrutnu statistiku, igrači poput Mamelunda, Peterssona, Jaszke, Dodera, Larholma, Sondergaarda ili Accambraya imali su podjednak ili bolji učinak od Ivana Balića (asistencije, golovi, postotak šuta), 14 ih je imalo više asistencija. To nije napad na Balića, jer puno toga što Ivano radi ne vidi se u statistici, ali je podsjetnik da i drugi igraju rukomet. Jako dobro.

Hrvatska je i pod Linom Červarom gubila utakmice. Gubila je i važne utakmice. Gubila je utakmice ponekad i uvjerljivo. Također nekad nisu štimali golmani, nekad je puštala obrana, nekad nije bilo ideje u napadu. Dobro je što pamtimo samo lijepe stvari, ali to ne znači da je od 2003. sve bilo ružičasto. Primjerice, od Danske smo izgubili gotovo sve važne utakmice (one za medalje). Zar je onda takva katastrofa što su Kauboji izgubili od osvježene Danske pred 10.000 vatrenih navijača (nikad Danska nije imala takvu podršku, prema njihovim riječima, niti je igrala tako dobro)? Od Danske koja je do sada dobila svakog svog protivnika, relativno uvjerljivo i sigurno.

I s Linom Červarom - koji je iz današnje perspektive vrlo jasno definiran kao ne samo najuspješniji hrvatski trener u povijesti već i jedan od uspješnijih izbornika u muškom rukometu uopće - bilo je uvijek pitanja oko selekcije, oko njegove stručnosti, oko lošeg igrača više, oko neuigranosti u napadu i oslanjanja na Balićevu genijalnost, oko uopće njegovih uspjeha, pa ne čudi što se mikro-analiza svakog poteza primjenjuje i na Golužu. I dok je Lino imao tu sreću da je reprezentaciju preuzeo kada od nje nije nitko ništa očekivao, Goluža je u ruke dobio selekciju od koje svi očekuju medalju kao da smo na njih iz nekog razloga pretplaćeni.

Važnije od svih analiza, od stručnjaka poput Nenada Kljaića koji je zaboravio na svu trenersku kolegijalnost pa se pronašao pozvanim kritizirati Golužu iako je i njegov trenerski CV jako tanak, do stručnjaka u foteljama, za Golužu je puno važnije kako je na njega reagirala momčad. A kako je Blaženko Lacković poručio izborniku - šefe, svi smo uz tebe. Nije ti bilo s figom u džepu, Kauboji su u ogledima s Poljskom i Islandom pokazali kako se svlačionica nije raspala, štoviše, da u svlačionici još uvijek vlada jako zajedništvo, jak karakter, jak momčadski duh. I to ne može nitko osporiti gledajući izvana nekakve isječke nervoznog Balića, jer Balić je nervozan već devet godina. Na suce, na neki svoj potez, na neki suigračev potez, na udarce koje prima, na golmana koji mu je nešto skinuo. Svi igrači, svi do jednog, posljednje su dane proveli pokazujući i na terenu i izvan njega da zajedništvo svlačionice na niti jedan način nije porušeno. A baš zbog toga Kauboji su godinama omiljena hrvatska momčad.

Rezultatski, svi objektivni promatrači vidjet će peto mjesto negdje između malog uspjeha i blagog neuspjeha. Goluža će ga vidjeti kao veliki uspjeh, neki kritičari kao veliki neuspjeh, no zaista teško netko može tvrditi da naš roster garantira medalju i da je peto mjesto rezultatska kataklizma.

Ako gledamo utakmicu po utakmicu, dvoboj sa Švedskom je onaj koji najviše boli jer je to utakmica u kojoj je Hrvatska izgubila od slabijeg protivnika kojeg bi pobijedila u sedam ili osam od 10 utakmica na neutralnom terenu. Čak ni taj domaći teren nije bio neka velika prednost za Švedsku, no sve što je moglo poći naopako - pošlo je. I ako Goluža želi tražiti svoje pogreške u vođenju nekog susreta, onda je to taj ogled koji je Hrvatskoj mogao ili trebao donijeti polufinale.

Po svemu viđenom na ovom SP-u, po statistici i dojmu, pa i po igračkoj i momčadskoj kvaliteti, Hrvatska je bila uz Španjolsku, iza Francuske i Danske koje su pokazale najviše i koje će zasluženo igrati u finalu. Šveđani su se čak i sami nudili, no Hrvatska jednostavno nije igrala dobro u toj najvažnijoj utakmici, nije zaslužila pobjedu.

Zbog jedne utakmice još nitko nije bio loš ili dobar trener, pa tako nije ni Goluža. Goluža je griješio na ovom Prvenstvu, u vođenju susreta i u odnosima s javnošću, ali je mlad trener. Zadržao je svlačionicu, ostvario minimalan cilj, pokazao da ima znanje za obranu, i ako je HRS već odlučio neiskusnom mu dati prigodu, šteta bi bila riješiti ga se sada kada je skupio prvo izborničko iskustvo. Pogotovo jer je za razliku od nekih drugih hrvatskih trenera priznao neke svoje pogreške, bilo rječju, bilo dijelom. Priznao je, primjerice, da nije smio napasti suce nakon utakmice s Danskom, a svojim potezima protiv Poljske priznao je kako je Buntić trebao više igrati u napadu od početka Prvenstva, Vuković također, kao i da je Pešić možda ranije zaslužio prigodu na golu.

Puno bi logičnije bilo "izmiksati" malo Golužin stručni stožer - dobro analizirati Šolin učinak kao trenera vratara, a potražiti možda pomoćnog trenera koji bi bio zadužen za uigravanje napada. Ne treba zaboraviti ni da je ovom prigodom Goluža imao zaista rijetko kratke pripreme i da je gotovo isključivo uvježbavao obranu, a puno brojki sugerira kako su i hrvatska obrana i hrvatski napad bili na razini dovoljnoj za polufinale (više o tomu u tekstu "Što treba popraviti do Srbije").

Zalažemo se često za kontinuitet kada se treneri mijenjaju, toliko se puta vidjelo kako se povjerenje i strpljenje isplati ako je osoba prava. Zbog jednog poraza koji se nije trebao dogoditi (Švedska), preuranjeno je zaključiti da Goluža nije pravi...