Zašto lažete?

Politici, naravno, nije mjesto na ovom portalu, ali kad se jedna rasprava u Hrvatskom Saboru dotakne sporta, svakako da tu ima materijala i za Sportnet. Raspravljati jesu li prijedlozi o izmjenama Zakona o sportu dobri ili ne, ne želimo, jednako kao i stavljati se na jednu od dvije suprotstavljene strane u Saboru. Ono što, pak, hoćemo je osvrnuti se na neke, blago rečeno, gluposti koje su ovih dana plasirali političari, a poslije toga i neki sportski dužnosnici koji su se osjetili ugroženi nekim prijedlozima.

Dakle, jedna od stvari o kojoj se raspravljalo prošlog tjedna u Saboru bila je privatizacija profesionalnih klubova (u prvom planu bio je nogomet kao najpopularniji sport) i zavrtanje "pipe" Države, gradova, županija i njihovih firmi kad je financiranje tih klubova u pitanju. Ne ulazeći, još jednom naglašavamo, u (ne)kvalitetu kompletnog Zakona o sportu i svih izmjena koje se pokušavaju progurati, gore navedeni prijedlog čini se potpuno normalnim, kao nešto što bi svaki čovjek zdravih pogleda na sport trebao pozdraviti. Međutim, neke reakcije na ovaj prijedlog pokazale su kako ne razmišljamo svi isto.

"Privatizacija profesionalnih klubova ujedno znači i kraj hrvatskog sporta", jedna je od najčešćih rečenica koju smo mogli kao protuargument već spomenutom prijedlogu. Da to kaže jedan političar, još nekako i možemo shvatiti, jer u politici nas zaista više ništa ne može iznenaditi, ali kada to kaže jedan od istaknutih hrvatskih sportaša Perica Bukić, onda je to žalosno. Tada postaje jasno kako dotični sportaš ne razmišlja svojom glavom, nego se stavlja u službu stranke. Naravno, uvijek postoji i mogućnost da je to zaista njegovo mišljenje, no u tom slučaju upitno je razumije li baš o čemu priča.

Konkretno, može li on nama kojima to nije jasno objasniti kako će to konkretno možebitna privatizacija značiti kraj hrvatskog sporta? Znači li to da više djeca neće igrati nogomet, košarku i tenis, da neće trčati atletskim stazama, plivati bazenima i skakati po gimnastičkim dvoranama? Znači li to da više neće biti organiziranih sportskih natjecanja, da nadareniji sportaši neće moći razviti svoj talent i napraviti vrhunske karijere ako odluče da je sport njihovo životno opredjeljenje?

Reći kako privatizacija nogometnih klubova (zadržimo se sada na nogometu) ujedno znači i njihov kraj, zbog toga što je zaista teško naći investitora koji bi dao svoj novac za jednu tako neprofitabilnu igračku, je glupost. Pa naravno da se klubovi ne mogu privatizirati "na silu", da se ne mogu gurnuti u ruke nekome ako taj netko ne postoji - to je jedan od osnovnih zakona tržišta. Međutim, postoji tu i drugo rješenje, koje se nekako uvijek nerado spominje, iako u situaciji u kakvoj se Hrvatska sada nalazi izgleda potpuno normalno. Ako već privatizacija nije moguća, 'ajmo lijepo sve takve klubove amaterizirati i svesti ih na razinu kojoj realno i pripadaju.

U tom slučaju, klubovi bi od Grada/Županije/Države dobivali sredstva isključivo za mlađe kategorije, dok bi se seniorski pogon financirao svojim proizvodom. Pa, ako taj proizvod ne može privući više od 500 gledatelja na stadion, čemu onda plaćati igrače? Neka igraju oni kojima je čast igrati besplatno za klub iz svog grada i "sve pet". U takvoj situaciji brzo će se izdvojiti oni talentiraniji koji od sporta žele nešto više od pukog amaterizma, i koji će pronaći bogatiji i sređeniji klub u kojem mogu realizirati svoju karijeru. Ako ćemo pošteno, i trenutno je situacija u našem nogometu takva - sve to silno podsjeća na amaterizam u kojem svatko tko imalo vrijedi već prije 20. godine bježi u inozemstvo. Dakle, po tom pitanju ne bi se puno toga promijenilo.

Sve je ovo, jasno, pomalo grubo pojednostavljenje cijelog ovog problema, no ako pogledate jasno je da nije daleko od istine. Zapravo, puno je bliže istini od izjave Perice Bukića i još mnogih drugih, izjave kako će hrvatski sport "nestati preko noći". Neće sport nikad nestati, sport je od davnina ukorijenjen u čovjeka i tako će biti uvijek, dok god je igrališta, dvorana i bazena na kojima se njime može baviti. Koliko će netko postići u sportu, ovisi o puno faktora, no činjenica je kako najveći dio na kraju pada na leđa samog sportaša i njegovih trenera, što mi Hrvati najbolje znamo iz primjera naših najuspješnijih sportaša.

Koliko god dobre uvjete Hrvatska pružila svojim sportašima, uvijek će se pojaviti netko tko može ponuditi više, to je jednostavno tako. Ako postoji netko tko želi odriješiti "kesu", kupiti neki klub i plaćati svoje igrače suhim zlatom, to je njegova stvar, no Država u smislu financiranja sporta treba ići jednim drugim putem. Politika Države prema sportu treba biti svedena na omogućavanje uvjeta za bavljenje sportom svima zainteresiranima, a ne na bacanje novca poreznih obveznika u klubove kojima "drmaju" ljudi kojima takva situacija itekako odgovora.

Na kraju, naglasit ću još jednom kako smisao ovog teksta nije nuđenje nekog spasonosnog rješenja i otvaranje oči nekakvim utopijskim frazama, jer jasno je kako je to delikatan problem o kojem se može raspravljati u nedogled. Ovo je jednostavno reakcija sportskog zaljubljenika koji nije mogao "progutati" rečenicu koju je čuo ovih dana. Gospodine Bukiću i ostali, raspravljajte, nudite rješenja, pa i svađajte se međusobno ako će to donijeti napredak, ali nemojte govoriti da privatizacija profesionalnih klubova znači kraj hrvatskog sporta. Nemojte lagati ljude.