Novo poglavlje uzbudljive knjige

Počelo je u podrumu

Opraštati se od bilo kojeg dugog razdoblja u sportu nije laka stvar - ako je nešto dobro, logično je željeti da potraje još barem malo, a onda još malo - no, ukoliko iz tog perioda nije ostalo ništa što bi potaknulo na pomisao "da smo barem napravili nešto više", i ovakvi oproštaji idu nešto lakše. Od 2002. godine, kada je Hrvatska tek drugi puta zaigrala u Svjetskoj skupini, nakon sedam godina čekanja, nije trebalo predugo da se dogodi sezona u kojoj je ova momčad postigla maksimum.

Prije nego su 2005. godine bili u glavnim ulogama na putu do naslova, Ivan Ljubičić i Mario Ančić započeli su reprezentativni put kada perspektive nisu bile ni približno tako blistave. Koliko smo tada bili daleko od sjaja titule proslavljene u Bratislavi i koji dan kasnije još jednom, u Zagrebu, dovoljno će reći da se Ljubičićev prvi nastup dogodio 1998. u porazu u Finskoj, a Ančićev sezonu kasnije, kada su gosti iz Portugala u glavnom hrvatskom gradu proslavili senzacionalnih (zapravo, šokantnih) 4-1.

Ljubo i Mario su, tako, u ranoj fazi svoje reprezentativne karijere morali igrati protiv Latvije i Obale Bjelokosti u drugoj skupini Euroafričke sezone, a iako je tada pomogao i Goran Ivanišević vrativši se "pod zastavu" nakon svađe s dotadašnjim predsjednikom Hrvatskog teniskog saveza, pomisliti da će od 2000. do '05. Hrvatska doći iz podruma do vrha djelovalo je prilično deluzionalno. Tradicionalni Ivaniševićev optimizam, s riječima da će ova momčad jednom otići do kraja, više se činio kao punjenje reprezentativnih suigrača samopouzdanjem nego kao prognoza koja će se jednog dana i ostvariti.

Srećom, najveći hrvatski tenisač svih vremena znao je bolje.

U teoriji, jedan vrlo jaki i raspoloženi igrač u singlu, još jedan kao dodatak glavnom singl-adutu, kvalitetan par i kompetetan treći čovjek čine momčad koja može otići do kraja. Ako ne vjerujete hrvatskom primjeru u kojem su opisane uloge imali Ljubičić, Ančić, Ančić/Ljubičić i Ivo Karlović, evo i jedan svježiji - Srbija na svojem putu do prošlogodišnjeg naslova, s Novakom Đokovićem, Viktorom Troickim i(li) Jankom Tipsarevićem i Nenadom Zimonjićem s bilo kim u paru.

Naravno, neće smetati ukoliko je na klupi ili blizu nje iskusni stručnjak koji je u tenisu i Davis Cupu već prošao sve, što su i Hrvatska 2005. i Srbija lani imali s Nikolom Pilićem.

Koliko je Hrvatska bila jaka unatrag šest godina, kada je Pilić držao Ljubu i Marija u glavnim ulogama, neće reći samo jedna pobjeda, ali možda više od bilo koje druge, pokazala je ona gostujuća protiv SAD-a, s Andyjem Roddickom, Andreom Agassijem i Bobom i Mikeom Bryanom kao suparnicima u prvom kolu.

Ako vam se čini da tu postoji slaba karika, Roddick je tada bio treći na svijetu, braća Bryan među najboljima na svijetu u konkurenciji parova i dotad bez poraza u Davis Cupu (5-0), a Agassi, tog vikenda mjesec i pol daleko od 35. rođendana, ne baš tenisač kojeg biste sutradan poslali u igračku mirovinu. Početkom 2005. bio je četvrtfinalist Australian Opena i polufinalist Dubaija, a u kasnijem dijelu sezone finalist (Montreal) i dvostruki polufinalist (Miami, Rim) na današnjim Masters 1000 turnirima, pobjednik u Los Angelesu i kao "šlag na tortu", finalist US Opena, uz poraz u četiri seta protiv Rogera Federera korak do naslova.

Ljubičić u singlu (Agassi, Roddick) i Ljubo i Ančić u paru (braća Bryan) osigurali su pobjedu koja je pokazala koliko je ova momčad dobra. Sve iza toga, uza svo poštovanje Rumunjima i Slovacima, a pogotovo Rusima koji su u Splitu pali u polufinalu, došlo je samo kao potvrda da je to bila hrvatska godina.

Individualne zasluge u tenisu ne smijete preskočiti, Ljubičićeva je, naravno, bila najveća, ali Davis Cup je ipak nešto drugo u individualnom sportu. Moguće je, ali i vrlo teško napraviti nešto ako ne razmišljate momčadski i ako i treći i četvrti u sastavu ne pušu "u isti rog". Hrvatska je na putu do naslova to imala.

Tranzicijske godine

Srećom, pad nakon pobjedničke godine na koncu nije ispao prebolan, iako - koliko su se brzo stvari počele raspadati - već koji tjedan nakon proslave naslova nije izgledalo dobro. Nesporazumi na relaciji Radimir Čačić (predsjednik HTS-a) - Nikola Pilić - Goran Ivanišević (Pilićev programirani nasljednik) gurnule su dodatni teret na leđa Ivana Ljubičića, koji je 2006. pristao biti igrač-izbornik, a kada se na to nadovezalo da te godine u Zagrebu u četvrtfinalu protiv Argentine nije bilo ni Ančića (zbog ozljede leđa), ni Karlovića (zbog osobnog izbora), ni domaćih navijača (iz razloga o kojima možemo pričati tri dana, a da nećemo otkriti onaj pravi), poraz je samo upotpunio tužnu sliku.

Ako je prosječnog ljubitelja tenisa ta Argentina nagnala da se rastuži, ono što se dogodilo 2007. godine već je moglo otjerati čovjeka u očaj. Može li u jednoj reprezentativnoj sezoni biti išta gore od toga da jednog igrača napadne teži oblik bolesti koji će mu sasvim uništiti karijeru, kao što se Mariju Ančiću dogodilo u Njemačkoj s mononukleozom, a potom, nakon što se izgubi u tom susretu, u kvalifikacijama za ostanak u Svjetskoj otpadne i Ivan Ljubičić zbog bubrežnih kamenaca - uz dodatak da Ive Karlovića i dalje nije bilo? Marin Čilić je protiv Britanaca u Wimbledonu bio praktički sam, a sam nije mogao protiv Andyja Murraya i Tima Henmana u singlu i Jamieja Murraya koji je domaćima pomogao u paru.

Nakon takve 2007., Hrvatska je zapravo i zaslužila da to jednom prestane i da se osmijehne sreća, što se u međuvremenu dogodilo s pomalo nestvarnih osam uzastopnih domaćinstava u Davis Cupu.

Osim teorije da je Hrvatska odjednom stalno domaćin zbog toga što je u dvije godine nakon pobjedničke 2005. doživjela toliko toga lošeg, što nikad nećemo moći provjeriti, pozitivno iz tih problema je što je Marin Čilić u reprezentativnom dresu morao nositi teret i sazrijeti vrlo mlad, Goran Prpić vjerojatno je očvrsnuo kroz sve muke koje je prošao otkako se s početkom '07. vratio na izborničku klupu, na kojoj je već bio kasnih 90-ih, a godinu potom vratio se i Ivo Karlović. Sve skupa, u seriji domaćinstava to je dovelo do novog polufinala, preklani protiv Češke, u kojem su gosti igrali u domaćinskoj atmosferi u Poreču i Hrvatskoj oduzeli priliku da u finalu ugosti Španjolsku.

Preko lanjskog splitskog četvrtfinala protiv prejake Srbije i sa završetkom kratkog dijela hrvatske povijesti u Davis Cupu, onog kojeg su predvodili Ljubičić i Ančić, protiv Njemačke nas čeka početak novog poglavlja, u kojem će Marin Čilić nastaviti nositi palicu koju je vrlo mlad već preuzeo.

Bude li se Čilić dobro nosio s tom ulogom, nastavi li Ivan Dodig napredovati i zadrži li se na toj razini u nekoliko godina koji slijede, a Ivo Karlović vrati formu i produži karijeru nakon lanjskih problema s ahilovom tetivom, koliko god se činilo da su tu upitnik ili dva previše - Hrvatska će i dalje imati što tražiti među najboljim reprezentacijama svijeta.

Domaćinstvo protiv Njemačke bit će lijep test, za sadašnje stanje protivnik po mjeri da vidimo kako Hrvatska trenutno stoji.