Zvijezda i prije NHL karijere

Robert Gordon Orr, poznatiji kao Bobby Orr, rođen je 20. ožujka, 1948. godine u malenom kanadskom gradiću pod imenom Parry Sound u pokrajini Ontario. Njegov uzlet među najveće igrače NHL lige praktički je počeo već u 4. godini života kada je pri prvim izlascima na led pokazao izvanredne klizačke mogućnosti te sposobnost brzog prilagođavanja čarobnoj ledenoj površini.

Bobbyjev otac Doug Orr (bivši hokejaš izraženog instinkta za postizanje golova) ga je godinu dana poslije već odveo u prvi klub gdje je igrao protiv dječaka koji su bili stariji od njega i do tri godine. Igrajući tamo, za trenera je imao bivšeg igrača u NHL-u Bucka McDonalda koji je shvatio da bi Bobby bio odličan na poziciji braniča te ga je i počeo trenirati za tu poziciju, ali mu je također savjetovao da koristi i svoje sjajne napadačke sposobnosti. Dougu Orru se ta ideja nije svidjela, no pokazalo se da je to bila vrlo dobra odluka McDonalda.

U 12. godini života Bobby je već bio prava zvijezda u tom malom gradiću, a za njega su se već tada počele "otimati" baš sve momčadi koje su tada nastupale u NHL-u. Roditelji su odluku potpisivanja za neki klub ostavili samom Bobbyju koji je odlučio prihvatiti ponudu Boston Bruinsa, a objasnio je i zašto: "Bruinsi su tada bili momčad budućnosti. Počeli su stvarati novu momčad i ja sam želio biti dio toga".

S 14 je godina prvo potpisao ugovor s Oshawa Generalsima, filijalom Bruinsa, koje je tri godine poslije vodio u pogotcima (38), asistencijama (56) te bodovima (94) što je bila sjajna statistika za jednog obrambenog igrača. U ljeto 1966. godine potpisao je dvogodišnji ugovor s Boston Bruinsima i tada je počeo, kako njegov, tako i uspon Bruinsa. Bruinsi su sedam sezona u nizu propustili doigravanje, a posljednji Stanley Cup osvojili su davne 1941. godine.

U svojoj prvoj sezoni Bobby je osvojio nagradu Calder za najboljeg novaka u ligi, međutim Bruinsi su ponovno propustili doigravanje. Tog su ljeta Bruinsi napravili ključan potez dovevši Phila Esposita, Kena Hodgea te Freda Stanfielda iz redova Chicago Blackhawksa, a u novoj im se sezoni priključio i rookie Derek Senderson i svijetla budućnost ovog kluba bila je na vidiku.

Te su sezone već ostvarili ulazak u doigravanje, no nisu postigli veći uspjeh. U sezoni '69./'70. stigla je i najveća nagrada. Orr je postao prvi obrambeni igrač u povijesti koji je osvojio nagradu Art Ross za igrača koji je ostvario najviše bodova u regularnom dijelu sezone (33 gola, 87 asistencija i 120 bodova) dok je njegov suigrač Esposito završio na drugom mjestu s 21 bodom zaostatka. Esposito je bio napadač. Orr je dobio i nagradu Hart za MVP-ja lige, ponovno nagradu Norris (treći put u nizu), a najveći trenutak njegove karijere dogodio se u Stanley Cup finalu kada je u četvrtoj utakmici protiv St. Louis Bluesa postigao, već legendarni, pobjednički pogodak u produžetku za konačnih 4:3 i prvi naslov Bruinsa nakon 1941. godine.

Bruinsi su u finalu "isprašili" Bluese sa 4:0 slavivši sa 6:1 u prvoj, 6:2 u drugoj, 4:1 u trećoj te 4:3 u, već spomenutoj, posljednjoj utakmici sezone. Orr je ponio i nagradu Conn Smythe za MVP-ja doigravanja postavši tako prvi igrač u povijesti NHL-a sa četiri osvojene nagrade u jednoj sezoni. Esposito je postavio rekord u bodovima ostvarenim u doigravanju postigavši 13 golova i 14 asistencija za 27 bodova dok je na drugom mjestu bio Orr s 20 bodova.

Iduća sezona bila je jedna od najboljih u povijesti lige jer su Bruinsi ostvarili 57 pobjeda te rekordan 121 bod, a Esposito je imao jednu od najboljih individualnih sezona ikada. Esposito je u 78 odigranih susreta postigao nevjerojatnih 76 golova te 76 asistencija za čak 152 boda, a ove će brojke srušiti tek Wayne Gretzky deset sezona poslije. Orr je sezonu završio s rekordnih 139 bodova (37 golova i 102 asistencije), a ova brojka i danas stoji kao rekord NHL-a kada su u pitanju braniči. Na prva četiri mjesta najboljih strijelaca te sezone bili su igrači Bostona. Esposito na prvom, Orr na drugom, a Johnny Bucyk na trećem, odnosno, Ken Hodge na četvrtom mjestu.

Ipak, usprkos ovoj nevjerojatnoj sezoni Bruinsi nisu uspjeli proći prvo kolo doigravanja izgubivši neizvjesnu seriju od Montreal Canadiensa u sedam utakmica, a junak Kanađana bio je rookie vratar Ken Dryden koji će ostvariti jednu od najboljih karijera kada su u pitanju golmani.

Sezonu poslije Bruinsi su osvojili samo dva boda manje u regularnom dijelu te su krenuli po osvetu. U prvom su kolu izbacili Toronto Maple Leafse sa 4:1, u drugom St. Louis Bluese sa 4:0 da bi u finalu slavili protiv New York Rangersa ukupnim omjerom od 4:2 te su tako osvojili drugi Stanley Cup u razmaku od tri godine. U posljednjoj utakmici Bruinsi su slavili s 3:0, a pogodak Orra u prvoj trećini pokazao se game winnerom, pa je tako Bobby postigao drugi pobjednički pogodak u dva finala. Orr je ponovno osvojio nagradu Conn Smythe te je tako postao prvi igrač u povijesti koji je tu nagradu osvajao dva puta.

Bruinsima je to bio ujedno i posljednji naslov iako je Orr u sezoni '74./'75. postigao čak 46 pogodaka i 89 asistencija za 135 bodova. Tih 46 pogodaka stajati će kao rekord za braniče sve do sezone '85./'86. kada je Gretzyjev suigrač u Edmonton Oilersima, legendarni Paul Coffey, nadmašio tu brojku postigavši 48 golova. Niti jedan drugi branič nije došao niti blizu tim brojkama. Sezonu kasnije, sve je krenulo nizbrdo za Bruinse koji su odlučili poslati Esposita u NY Rangerse, a Orr je te sezone odigrao tek deset utakmica zbog velikih problema s lijevim koljenom koji će se pokazati nepremostivim u nastavku karijere.

Tog ljeta dogodili su se i problemi oko produživanja ugovora nakon čega je Orr osjećao kao da ga Bruinsi više ne žele te je potpisao ugovor s Chicago Blackhawksima, no nakon samo 12 odigranih utakmica opet je morao na bolovanje zbog već gotovo uništenog koljena. Orr se vratio u siječnju kako bi ponovno pokušao zaigrati, međutim izdržao je tek osam susreta te je odlučio da ne može nastaviti sezonu. Potom je u ljeto odradio još jednu operaciju te mu je savjetovano da bi bilo bolje da propusti godinu dana što je on i učinio, ali nakon toga je uspio odigrati tek šest utakmica, a onda je odlučio da je dosta jer tijelo jednostavno više nije slušalo. 30-godišnji Orr je tada izjavio: "Osjećam se kao da usporavam ovu momčad te da joj činim veliku štetu u nemogućnosti da odigram na vrhunskoj razini, a to više ne želim raditi", rekao je te odbio primiti plaću za tu sezonu rekavši kako je bio "plaćen da igra hokej".

Godinu dana poslije Orr je već primljen u Kuću slavnih iako po pravilima moraju proći barem tri godine od završetka karijere, no Izborni odbor je u njegovom slučaju odlučio malo zaobići pravila u ime ove legende NHL-a. S 31. godinom Orr je postao najmlađi član Kuće slavnih.

Orr je u karijeri osvojio osam uzastopnih nagrada Norris (rekord lige i dan danas), dvije nagrade Art Ross (rekord lige za braniče), tri uzastopne nagrade Hart (MVP lige), dvije nagrade Conn Smythe (MVP doigravanja) te još uvijek drži rekorde po broju asistencija (102) i bodova (139) u regularnom dijelu sezone kada su u pitanju braniči. U karijeri je odigrao ukupno 657 utakmica u kojima je postigao 270 golova te 645 asistencija za 915 bodova, a u doigravanju je odigrao još 74 utakmice u kojima je ostvario 26 golova i 66 asistencija za 92 boda.

Wayne Gretzky je zasigurno najbolji igrač i napadač u povijesti NHL-a, međutim, kada je riječ o braničima, nikada se nije pojavio nitko kao Bobby Orr, a vjerojatno nikada niti neće. Većina NHL stručnjaka Orra smatra drugim najboljim igračem u povijesti ovog sporta, odmah iza Gretzkog. Zanimljivo, sve je počelo nekakvom "čudnom odlukom" tamo nekog Bucka McDonalda...

Foto: Ray Lussier