Uspon dug dvadeset godina

Emocije, one velike, još nisu tu. Ivica se veseli, naravno, i shvaća posebnost onoga što je postigao, ali to nisu iste erupcije oduševljenja koje ga obuzimaju nakon pobjeda na pojedinačnim utrkama. "To je kao da se penjete na Mont Everest", kaže, "ali penjete se dvadeset godina, uspinjete i padate. I kada ste napokon na vrhu, to je čudan osjećaj."

Ivica je na vrhu, ali njegov uspjeh gotovo je nemoguće promatrati u vakuumu, to će uvijek biti prije svega uspjeh cijele obitelji. I on će prvi na sva pitanja odgovarati sa - mi. "Dobro smo nastupili, osvojili smo bodove na važnoj utrci..." Od prvih nastupa na juniorskim natjecanjima, preko brda i dolina ozljeda i pobjeda, sve do današnjeg vrha svijeta, pristup je ostao isti. Pristup skijanju, sportu i životu, temeljen na univerzalnim vrijednostima.

"Čast", reći će Ante Kostelić, "čast je ono najvrednije što imamo". To je ono što obitelji stoji iznad skijanja, ali to je i ono što ju za skijanje toliko i veže. U skijanju "postoje protivnici, ali ne i neprijatelji", reći će Gips. U skijanju postoji međusobno poštovanje. Duboki naklon velikog Hermanna Maiera Ivici, već nakon njegove prve pobjede u Svjetskom kupu, Anti je i danas u sjećanju. "Pa Ivica je imao samo jednu jedinu pobjedu, a on je jedan Hermann Maier. I poklonio se, ovako" - pokazuje Ante austrijskom novinaru kretnjom koja ovoga tjera na provjeru podatka da stariji Kostelić ima već 72 godine.

Viteške vrijednosti, čast, poštenje, hrabrost, to je ono što je Ante želio prenijeti na sina. I jednom i drugom nepojmljivo je ne pomoći, ne ustati u obranu kada je nekome pomoć potrebna. Samo one koji skijanje prate površno moglo je iznenaditi da je upravo Ivica najaktivniji kada se trebaju zaštititi skijaši, da će upravo on ustati u obranu kada osjeti da je pomoć potrebna. Naravno da je Ivica upozorio na stanje staze u Garmischu, naravno da će odstupiti iz Atletske komisije skijaša ako njegovog kolegu stigne nepravedna kazna. To je nešto što je u njega utkano i s više pažnje od savršene kontrole pokreta na snijegu.

Švicarska novinarka pita Antu da li "u Ivici danas vidi te vrijednosti, usprkos tome što su one u naše doba rijetke". Ante zastaje, otvara fascikl i iz njega vadi novinski isječak s Ivičinom slikom u cilju ovogodišnje utrke. "Ma on čak tako i izgleda. Pogledajte, isti Ricky Nelson, to je čisti 'sixties revival'". I smije se glasno, gotovo do suza. Na hrvatskom dodaje, "Stari moj, jedno ću ti reć'. Ni tetovaže, ni rinčice, ni pramenovi u kosi. A nikad ga nisam tjeral il mu to branil".

Općenito Ante djecu nije tjerao ili im nešto branio. Već su legendarne i bezbroj puta reciklirane loše prepričane anegdote u kojima Ante muči djecu nehumanim treninzima. Možda je preteško jednostavno priznati da su Kostelići jedna jedinstvena obitelj, možda je svaku lijepu priču potrebno ocrniti. Nismo navikli na to da obitelji funkcioniraju, da djeca i nakon 30 godina poštuju roditelje, da imaju zajedničke ciljeve.

"Kod nas su uloge jasne", reći će Gips, ozbiljnim glasom, ali sa smiješkom koji se već nazire. "Janica je naša princeza. Ivica je princ. Ja sam kralj. A moja žena je šefica." I opet pršti u smijeh.

Kraljevstvo Kostelić je do vrha dovelo i princa i princezu, iako su putevi bili vrlo različiti. Ne samo putevi. "Janica posjeduje idealnu kombinaciju za sportaša - vruće srce i hladnu glavu. Ivica? Kod njega je sve vruće", smije se Gips i dodaje kako je Ivica uz to oduvijek bio zainteresiran za sto stvari odjednom.Prepričava kako je jednom ušao u sobu koju su Ivica i Janica dijelili i u kojoj je Ivica već satima svirao na električnoj gitari (bez pojačala). "Pogledao sam Janicu i ona je samo ovak napravila", Ante klizi prstom preko grkljana i smije se. "'Pa kaj da radim?' pita Ivica, a Janica mu veli 'Niš. Gledaj u plafon!'".

Ta sposobnost isključivanja velika je kvaliteta, prednost koja vrhunskim sportašima donosi tako važan mir. Ali Ivica nikada nije mogao gledati u plafon, uvijek je imao "tri stvari paralelno na programu". Ante mu to nije mogao niti htio zabraniti, roditelj je bio ispred trenera . Ali ponekad bi ga upitao, "Ivica što ti misliš, u ovom trenutku, dok ti čitaš o Švicarskoj gardi, što Cuche radi? Prčka po pancericama, to radi."

Kao što ni Ante ne može sakriti da je ponosan na sina, niti mlađi Kostelić ne skriva da mu je otac uzor. "Većini djece je otac uzor, to je normalno", objašnjava Ivica, "ali ta fascinacija traje dok djeca ne napune nekih 15, 16 godina. Meni je otac i danas uzor, sa 72 godine ima više energije od mene, više od bilo koga koga poznam. Zanimaju ga nebrojene stvari." O stablima i jabukama...

Da je važan isključivo put do uspjeha, a ne sam put, Kostelići bi zažalili propuštenu super kombinaciju u Garmischu. Da je njihov život sveden na brojanje medalja, teško bi im bilo prihvatiti "propuštenog zicera", kao što su to mnogi laički prokomentirali. Njihov komentar? "Najbolja odluka sezone". I opet znaju bolje od dežurnih kritičara.

Za razliku od uspona na Everest koji ima jasan početak i kraj, put Ivice Kostelića neće stati kada danas podigne Veliki kristalni globus. Malo zastati, možda, dovoljno da mu da priliku da se podsjeti detalja iz dvadeset godina koje su ga dovele do samog vrha. I dovoljno da nama svima da priliku da pokušamo shvatiti kako je to nevjerojatno da je netko iz naše Hrvatske, zemlje bez ijedne staze za brze discipline, najbolji skijaš svijeta i osvajač Velikog kristalnog globusa.