Tko prvi do trećeg mjesta, prvak

Drugo kolo ovogodišnje Primere donijelo je najveću senzaciju sezone. Hercules je pobijedio Barcelonu 2:0 na Camp Nou. Danas? Danas je situacija takva da je Hercules posljednji s 26 bodova, a Barcelona prva sa 78, 24 više od trećeg Villarreala. Logično? Apsolutno, jer su španjolski klubovi sami sebi nametnuli takvu poziciju.

Jedan od njih je Valencia, čiji je vratar Cesar na početku sezone rekao kako će se njegov klub boriti za treću poziciju i Ligu prvaka, klub koji će ponajviše svojom krivnjom još dugo tražiti put do naslova kojeg su zadnji put osvojili 2004. Naravno, pozadina svega je novac, a najviše novca u blagajne španjolskih prvoligaša stiže od televizijskih prava.

Neravnopravnost na kvadrat

U Španjolskoj klubovi svaki za sebe pregovaraju za domaća televizijska prava. Tako su Barcelona i Real Madrid u pretprošloj sezoni (2008./'09.) od tih (domaćih) televizijskih prava zaradili svaki po nekih 125 milijuna eura (ne računajući ona europska za utakmice Lige prvaka). Treća Valencia zaradila je 42 milijuna.

Za usporedbu, u engleskoj Premier ligi klubovi pregovaraju kolektivno od samog osnutka lige, 1992. godine. Tako je Middlesbrough zaradio više od Valencije na račun TV prava, a na kraju je ispao u niži rang. Drugim riječima, u roku od pet godina Valencia će zaraditi 415 milijuna eura manje od Barcelone i Reala. Ako bude treća. Klubovi u dnu tablice zaostajat će za vodećim dvojcem više 500 milijuna.

Barcelonu i Real Madrid to neće ni izbliza dirnuti. Njihova je logika jasna: mi donosimo najviše novca, mi bismo ga trebali najviše i imati. I to je točno, ali prema postojećem modelu Barcelona i Real dobivaju više od trećine ukupnih prihoda i čine natjecanje praktički nemogućim za ostale koji od njega odustaju prije i nego što počne.

Korak naprijed koji to nije

Ostalih 18 klubova prošle je godine predstavilo jednu pozitivnu mjeru prema kojoj će Španjolska nogometna liga po prvi put zaštititi klubove koji ispadnu u niži rang tzv. "padobranskim isplatama". Samo ispadanje znači pad prihoda od televizije za desetak milijuna eura godišnje. S obzirom da su plaće kod većine klubova ostajale iste (prvoligaške), neki su zapadali u financijsku krizu, a neki čak proglasili stečaj (primjerice Real Sociedad i Celta), Liga će odvajati novac kojim će pomagati klubovima koji dožive financijski šok.

Međutim, dok bi ta mjera mogla spasiti mnoge klubove od propasti, nije mnogo učinila po pitanju monopola dvaju najmoćnijih klubova. Barcelona i Real podijelit će između sebe 35 posto ukupnih prihoda od pay-per-view kanala, 11 posto Valencia i Atletico Madrid, a 45 posto ostalih 16 klubova. Naravno, većinu pay-per-view prihoda donose upravo Barcelona i Real Madrid. Za ilustraciju, jedan izvor iz takve televizijske kuće, koje skrivaju statistiku posjećenosti, otkrio je kako je za jednu utakmicu u kojoj nisu igrala dva najmoćnija kluba tek 47 ljudi platilo da je gledaju.

Dok potpisivanje takvog dogovora za manje klubove kojima je cilj samo igrati u Primeri predstavlja spas, za neke ambicioznije to predstavlja kraj bilo kakvog sportskog natjecanja. Točnije, predstavlja ga za dva kluba - Sevillu i Villarreal koji su odbili potpisati takav ugovor jer, prema riječima predsjednika Villarreala Fernanda Roiga, "lige više nema".

Pristanak Valencije i Atletico Madrida posebno je razjario predsjednika Seville Josea Mariu del Nida: "Atletico i Valencia su se prodali. Ja se neću prodati." Ljutnja je sasvim jasna jer, osim što su sami sebe otpisali iz ikakve borbe za naslov, Valencia i Atletico iz utrke su izbacili i Sevillu i Villarreal davši najbogatijem dvojcu najveći dio kolača.

Što je Gijon bez Sportinga

Kao i u Hrvatskoj, mnogi klubovi uopće nisu vlasnici svojih stadiona. Sporting, Racing, Almeria, Getafe, Deportivo, Malaga i Valladolid igraju na stadionima u vlasništvu svojih gradova. Osim toga, većina ih je u ogromnim dugovima.

Jose Maria Gay, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Barceloni, stručnjak za nogometne financije specijaliziran za Primeru i Uefin savjetnik, procjenjuje da ukupni nogometni dug u Španjolskoj iznosi oko 3,5 milijarde eura.

Valencia je dobar primjer. Klub ima dug od 600 milijuna eura. Gradio je stadion Nou Mestalla, koji je dovršen samo do pola jer je novca za dovršetak izgradnje nestalo usred gospodarske krize koja je od zapadnoeuropskih zemalja Španjolsku pogodila najteže. Valencia je pokušala prodati svoj sadašnji stadion Mestallu gradu, ali grad za to nema sredstava tako da je klub prisiljen prodavati najbolje igrače kako bi preživio i čekati povoljnu priliku za prodaju stadiona dok drugi još čeka dovršetak.

Glavni kreditor kluba je Bancacaja, štedna banka kojoj je klub dugovao 220 milijuna eura. Kad je "zaškripilo", banka je izdala još jedan zajam (95 milijuna eura) samo kako bi ga spasila jer nije htjela uznemiriti svoje klijente. Da nije bilo tog poteza, što priznaje i predsjednik Valencije Manolo Llorente, Šišmiši bi se danas natjecali u drugoj ligi.

"Klubovi imaju emocionalnu snagu kojom mogu ucjenjivati", rekao je direktor jedne štedne banke. Da je to tako, pokazuje i primjer Sportinga iz Gijona. Kad je, pritisnut financijskom krizom, klub proglasio stečaj, Grad Gijon kupio je "pravo na ime kluba", tj. brend. Objašnjenje? "Grad nije mogao dopustiti da nestanemo. Gijon bez Sportinga nije Gijon", rekao je jedan od čelnika kluba.

Navijači bez obzira na sve žele uspjehe. Ili kako je rekao direktor jednog španjolskog prvoligaša: "Ako napravim dobar posao na ekonomskom planu, ispast ćemo u drugu ligu, a navijači će me ubiti."

Kraj lige zvijezda?

U Španjolskoj se u posljednjem desetljeću često znaju hvaliti kako Primera privlači najveće nogometne zvijezde, što se iskorištava kao argument za tvrdnju da je Primera i najbolja svjetska liga. Zašto su zvijezde hrlile u Španjolsku?

Objašnjenje se krije u tzv. "Beckhamovu zakonu". Prema zakonu o oporezivanju koji je uveden 2004., stranci koji zarađuju više od 600.000 eura godišnje plaćaju porez od 23 posto, a ne 43. Upravo su nogometaši najbrojniji koji spadaju u tu kategoriju, a prvi koji je iskoristio tu povlasticu bio je David Beckham, koji je i postao simbol te odredbe.

Od tada su mnogi iskoristili povlasticu. Najbolji primjer je Cristiano Ronaldo, od čijeg se dolaska Primera mogla pohvaliti kako u njoj igraju dvojica najboljih na svijetu. Međutim, od 1. siječnja 2010. svemu je došao kraj.

Socijalistička vlada Josea Luisa Rodrigueza Zapatera ukinula je "Beckhamov zakon" koji je donijela bivša vlast na čelu s Narodnom strankom. Ipak, oni koji su od njega profitirali nisu imali razloga za strah: nove odredbe, koje vrijede od početka 2010., neće se primjenjivati retroaktivno.

Do kada "bez trećeg"?

Kakav-takav znak prema jačanju ostalih 18 klubova i vraćanja neizvjesnosti u Primeru dogovor je koji je postignut u kolovozu prošle godine. Dogovor je potpisalo 18 klubova. Pogađate, svi osim Barcelone i Real Madrida. Prema njemu klubovi će kolektivno pregovarati za novac od televizijskih prava. Odluka stupa na snagu od sezone 2014./'15. Klubovi namjeravaju podići iznos sa sadašnjih 700 na 900 milijuna eura.

Taj će se "kolač" dijeliti po sustavu 40+25+20+15. Prvih 40 posto bit će ravnomjerno raspodijeljeno na 18 klubova, dodatnih 25 bit će raspodijeljeno ovisno o broju utakmica pojedinog kluba koje su prikazane na televiziji tijekom sezone. 20 posto dijelit će se ovisno o prosječnoj poziciji na ligaškoj tablici u posljednje četiri godine, a preostalih 15 posto ovisno o poziciji koju pojedini klub zauzme na kraju sezone.

Barcelona i Real Madrid s televizijskim pravima neće imati nikakvih problema. I dalje će o novcu pregovarati samostalno, a dominacija koju su osigurali u sljedećih nekoliko godina osigurat će im i siguran dotok novog novca, što od televizijskih prava, što od marketinga i ostalih prihoda.