Diesel je ostao bez goriva

Čak i ako niste ljubitelj igrača takvog profila, dominantnih centara koji svojom snagom i veličinom ostvaruju prednost nad suparnicima, morali ste voljeti ovog momka. Unatoč impozantnim dimenzijama i neprijepornom macho imidžu kojeg je Shaq vukao za sobom, on je bio i ostao veliko dijete NBA lige. Ako na stranu stavimo sve sportske uspjehe, ostaje nam 216 centimetara i više od 150 kilograma čiste dobrote i radosti, radosti čovjeka koji nas je bio u stanju nasmijati u bilo kojem trenutku svoje podugačke i veličanstvene karijere.

Naravno, Shaq je znao i kada se treba uozbiljiti, a učinio je to dovoljno puta da osvoji četiri naslova NBA prvaka, uz tri titule MVP-a velikog finala i (samo) jednu onoga regularne sezone. Dominacija kakvu je ovaj igrač pokazivao na prijelazu milenija u NBA krugovima nije viđena još od doba Wilta Chamberlaina, a lakoća kojom su Lakersi pod njegovom dirigentskom palicom osvojili tri naslova prvaka zaredom bila je upravo nevjerojatna.

Možda zbog njega nisu mijenjali pravila onako drastično kako su to radili u Wiltovo doba, ali mnogi su protivnici njegovih momčadi svoju obrambenu strategiju temeljili upravo na zaustavljanju Diesela. Hack-a-Shaq je pojam koji ste sigurno morali čuti, a podrazumijevao je neprestano fauliranje kojim bi se O'Neala dovelo na njemu najmrže mjesto na terenu – liniju slobodnih bacanja. Koliko su takve strategije uspijevale, prosudite sami.

Shaqova karijera ima sve elemente za ispričati vrhunsku sportsku priču. Uključuje glad za uspjehom, neprestane pokušaje da ga dostigne, ostvarivanje sportskog vrhunca i svjetske slave i lagano odumiranje do kojeg je moralo doći prije ili kasnije. Teško je strpati ovakvu biografiju u nekoliko rečenica, ali vrijedi pokušati.

U NBA ligu je stigao uz veliku pompu kao zvijezda sveučilišta LSU i cijele NCAA lige. Prvi pick opravdao je naslovom novaka godine, a već u trećoj sezoni odveo svoj Orlando nadomak naslova prvaka. Svjetla Hollywooda bila su prejaka da bi ostao na Floridi, pa je san o naslovu nastavio u Lakersima. I trebalo mu je tamo neko vrijeme. Ali kada se otvorila špina, Shaq je bio bogato nagrađen. Tri naslova prvaka s Jezerčanima došla su brzinom munje, a nakon toga je uslijedio i dramaturški dodatak kakvih nikad nije nedostajalo kod njega – svađa s Kobeom Bryantom. Iz osvete i bijesa, O'Neal odlazi opet na Floridu, ovaj put u Miami i osvaja još jedan trofej Larryja O'Briena. Nakon toga ipak ubacuje u nižu brzinu i počinje životariti – promijenivši nekoliko klubova (koji su, istina, svi bili kandidati za naslov) prije mirovine. Ali ovo su samo gole činjenice. A Shaq je bio više od toga.

Kada bi potegli jako konkretno pitanje, a to je ono o najboljem centru svih vremena, Shaqovo ime se ne može izbjeći u nijednom od takvih razgovora. Ruku na srce, košarkaške institucije poput Billa Russella i Wilta ipak su u igračkom smislu za korak ispred. Wilt je bio dominantniji, a Russell trofejniji košarkaš, dok bi grijeh bio Shaqovo ime spomenuti ispred jednog Kareema Abdula Jabbara i svega onoga što je taj postigao. Ali nove generacije imaju nove heroje, i sigurno je da dobar dio fanova upravo Shaqa percipira kao najvećeg centra, da ne kažem košarkaša, koji je hodao svijetom.

Nabrojani velikani su u statističkom smislu možda ostvarili veće karijere od O'Neala, neki po brojkama, neki po naslovima, a Jabbar i po jednom i drugom. Ali nitko od najvećih, pa tako ni oni, nije imao Shaquilleovu karizmu, auru kojom je zračio i ispunjavao svaki prostor u kojem se nalazio, bez obzira da li je u tom trenutku bio odjeven u košarkaški dres ili smoking.

Osim što je kao košarkaš dosegnuo tolike visine da ga se može ravnopravno ubaciti u bilo koju raspravu o najvećem svih vremena, slučajno ili ne je u procesu postao i glumac, reper, zabavljač i punokrvni celebrity, ali onaj s pokrićem. Mnogim klincima je Shaquille O'Neal predstavljao generacijskog idola, puno više od običnog postera košarkaša na sobnom zidu. Bio je netko s kim su se mogli poistovjetiti, iako su bili dvostruko manji od njega, jer je bio jednostavan, pristupačan i zabavljao ljude. U međuvremenu su ti klinci odrasli, ali ga i dalje vole, a Shaq je prerastao svijet profesionalne košarke i postao popkulturna ikona.

Zlobnici će reći da je mogao postići puno više da se možda malo više trudio. Da je trebao biti koncentriraniji na svoje primarno zanimanje umjesto na mnogobrojne izvannastavne aktivnosti. Ja kažem da Shaq onda ne bi bio Shaq. A i kako optužiti za lijenost i nemar čovjeka koji je skupio petnaest allstar nastupa i osam izbora u prvu petorku lige? Zlobnici će također istaknuti da Shaq nikada nije imao pravog protivnika na poziciji klasične petice. S vrhuncem njegove karijere nekako su blijedile one velikih centara Olajuwona, Ewinga i Robinsona, ali po čemu to umanjuje ovu veličanstvenu priču?

Često je znao davati bombastične izjave o tome što želi raditi kada završi karijeru, pa će biti jako zanimljivo ispratiti i njegov post-košarkaški život. Spominjao je Shaq tokom godina posao policajca, šerifa (!) i političara, a uz već pokrenute karijere glazbenika i glumca bit će mu zaista teško odlučiti što i kako dalje. Kako god da završio, Shaq će zauvijek ostati u srcima navijača koji su odrastali devedesetih i dvijetisućitih, a priče o dobrom divu i velikom djetetu američke košarke prepričavat će se generacijama i pričat ćemo ih upravo mi, baš kako su nama govorili u Wiltu, Billu i Kareemu. Hvala mu na dva predivna desetljeća.