Boston Bruinsi zasluženo do naslova

No, očito je početak novog stoljeća donio sjajne stvari za stanovnike Bostona jer je svaki od ovih klubova u ovih 11 godina osvojio barem jedan naslov u svom sportu, pa možemo s pravom reći kako je Boston postao "najsportskiji grad na svijetu" te se tako pridružio našem Splitu koji također u našem podneblju nosi takav nadimak. Možda ne toliko zbog klupskih uspjeha već zbog količine sjajnih sportaša koji su nas, svojim sjajnim dosezima, učinili ponosnima.

Vancouver Canucksi možda i jesu bili najbolja momčad tokom regularnog dijela sezone, međutim u finalu je postojala samo jedna momčad. Možda to i nije pošteno za reći s obzirom da je serija otišla do maksimalnih sedam utakmica, ali kada se pogledaju svi statistički podaci u ovom finalu onda postaje sasvim jasno da su Bruinsi do "kante" stigli sasvim zasluženo.

Najveća zvijezda ove momčadi bez konkurencije je fenomenalni 37-godišnji vratar Tim Thomas koji je ostvario jednu od najboljih vratarskih izvedbi u povijesti NHL-a. Thomas je u 57 odigranih utakmica tokom regularnog dijela sakupio 1.811 obrana te je sezonu završio s prosjekom od sjajnih 93,8 % obranjenih udaraca. U doigravanju je postao vratar s najviše obrana u povijesti sakupivši 798 obrana u 25 utakmica te je u prosjeku manje od dva puta vadio pločicu iz svog gola.

I u posljednjoj utakmici je bio nesavladiv obranivši svih 37 udaraca domaćih Canucksa, a to mu je bio ukupno četvrti shutout u doigravanju. Sjajna statistika za nekog tko je tek u sezoni 2002./2003. odigrao svoju prvu NHL utakmicu. Osam godina kasnije svojim je fenomenalnim izvedbama Bruinsima donio Stanley Cup, a ujedno je osvojio i nagradu Conn Smythe za MVP-ja doigravanja.

No, u ovoj ekipi bilo je mnogo zaslužnih za ovaj naslov. Zdeno Chara je kao kapetan momčadi prvi imao čast podignuti Stanley Cup, a tokom doigravanja je bio glavni obrambeni igrač novih prvaka. Ovaj 34-godišnji Slovak je najviši igrač koji je ikad zaigrao u NHL-u, a nakon Šveđanina Nicklasa Lidströma, postao je tek drugi Europljanin koji je kao kapetan jedne NHL momčadi odveo svoju ekipu do naslova. Odlična je ovo godina za europske igrače u Sjevernoj Americi jer i Chara, poput Dirka Nowitzkog, na svoj prvi naslov čekao 13 godina.

Napadač Brad Marchand je također imao nevjerojatnu sezonu. U svojoj prvoj sezoni prošle godine odigrao je 20 utakmica za Bruinse te je ostvario tek jednu asistenciju, a kada je svom treneru Claudeu Julienu nakon toga najavio da će u idućoj postići najmanje 20 golova većina NHL stručnjaka je s podsmijehom popratila takvu izjavu. No, Marchand ih je sve razuvjerio postigavši 21 pogodak u 77 odigranih utakmica dok je u doigravanju postao još i bolji te je u 25 utakmica postigao 11 golova uz osam asistencija. Dva pogotka postigao je u odlučujućoj sedmoj utakmici finala koju su Bruinsi uvjerljivo dobili sa 4:0. Tako je postao jedan od najvažnijih igrača Bruinsa iako to zaista nitko nije očekivao.

Patrice Bergeron je igrač s najviše odigranih utakmica za Bruinse jer je od svoje prve NHL sezone sve svoje utakmice odigrao za ovu momčad. S 25 godina Bergeron je prošao sve i svašta u svojoj karijeri, no, usprkos svim ozljedama koje su ga pratile ipak je uspio ostvariti svoj najveći san. Iako je tokom ovog doigravanja sakupio odličnih 20 bodova (šest golova i 14 asistencija), Bergeron je najbolje sačuvao za kraj kada je u posljednjoj utakmici, kao i Marchand, postigao dva gola za uvjerljivo slavlje. Nakon utakmice je izjavio "da nikada nije prestao vjerovati u ovu momčad te da je uvijek znao kako će taj naslov jednoga dana zaista doći".

A svoju posljednju sezonu u karijeri odigrao je 43-godišnji Mark Recchi. Ovaj sjajni Kanađanin u NHL je ušao još davne 1988. godine kao član Pittsburgh Penguinsa i on zaista zna kako se osvajaju naslovi. Prvi Stanley Cup osvojio je u sezoni '90./'91. zajedno s velikanima Mariom Lemieuxom i Jaromirom Jagrom, drugi u sezoni '05./'06. kao član Carolina Hurricanesa, a treći, ujedno i posljednji, s Boston Bruinsima. Ima li boljeg načina za objaviti kraj velike karijere? Za Recchija se oduvijek znalo da će biti sjajn strijelac, a to je pokazao u sezoni '92./'93. kada je u dresu Philadelphia Flyersa postigao 53 gola i 70 asistencija te 123 boda što mu je ostala najproduktivnija sezona u karijeri. U ovom posljednjem doigravanju postigao je pet golova i devet asistencija za 14 bodova što je sjajna statistika za jednog 43-godišnjaka.

Claude Julien je trener Boston Bruinsa od 2007. godine, a svake je godine ova momčad napredovala pod njegovim vodstvom. U svojoj prvoj sezoni kao glavni trener ove momčadi Julien je u prvom krugu doigravanja morao priznati poraz u sedam utakmica protiv Montreal Canadinesa. Godinu poslije otišli su i korak dalje, no u drugom krugu porazili su ih Carolina Hurricanesi, također u sedam utakmica. Sezonu nakon toga došao je šokantan poraz od Philadelphia Flyersa protiv kojih su Bruinsi u drugom krugu imali vodstvo od 3-0 u pobjedama te 3:0 u sedmoj utakmici, no Flyersi su ipak nekako uspjeli sve to okrenuti te su stigli do samog finala gdje su kasnije bili poraženi od Chicago Blackhawksa.

Međutim, i nakon ovog nevjerojatnog poraza, uprava Bruinsa je ostala vjerna Julienu i to im se itekako isplatilo ove sezone u kojoj Bruinsi nisu briljirali u regularnom dijelu, ali zato jesu u doigravanju. Trebalo bi svakako spomenuti i Nathana Hortona koji je doveden iz redova Florida Panthersa prije početka sezone, a koji je bio vodeći strijelac Bruinsa u doigravanju prije vrlo nasilnog nasrtaja braniča Canucksa Aarona Romea u trećoj utakmici finala nakon kojeg je Horton doživio težak potres mozga te više nije odigrao niti jednu utakmicu do kraja serije. Nije niti Rome koji je dobio kaznu od četiri utakmice zabrane igranja.

A Vancouver Canucksi su zaista imali sjajnu sezonu u kojoj su bili uvjerljivo prvi na ljestvici te su po prvi put u svojoj 40-godišnjoj povijesti osvojili President's Trophy te su bili glavni favoriti za osvajanje Stanley Cupa. U finalu su, međutim, naletjeli na bolju momčad koja je imala i više energije i više želje. Usprkos sjajnim sezonama Roberta Luonga, blizanaca Daniela i Henrika Sedina i Ryana Keslera ipak nisu uspjeli donijeti prvi naslov u Vancouver. U finalnoj su seriji svi podbacili, neki malo manje, neki malo više. Luongo je bio sjajan na svojim vratima u domaćim utakmicama Canucksa (osim u posljednjoj), no u Bostonu je bio neprepoznatljiv. Ukupna gol razlika u finalu je na kraju bila 23:8 na strani Bruinsa i to dovoljno govori o njegovim izvedbama. Braća Sedin su zajedno ostvarila tek pet bodova u ovih sedam utakmica, a kapetan Henrik je od toga sudjelovao tek s jednom asistencijom. Od Keslera se također očekivalo puno, no niti on nije pokazao sve što zna. Doduše, za Keslera se pričalo da vuče ozljedu prepona, no to nikada nije bilo službeno potvrđeno.

Bez obzira na poraz u ovom finalu Canucksi ne bi trebali previše žaliti jer zaista imaju sjajnu momčad koja je već godinama na okupu, pa ne postoji razlog zašto i naredne sezone ne bi ciljali na sam vrh. Ovog su puta Bruinsi bili bolji, no sada njima predstoji najteži dio posla, a to je obrana naslova o kojem će razmišljati nakon ovog ljeta u kojem će svaki igrač dobiti priliku ponosno ponijeti Cup sa sobom u svoju državu, svoj grad, svoj pravi dom. Ovog će ljeta zaista lijepo biti navijač Boston Bruinsa.