Napokon pobjednik

Nekidan sam se sjetio jedne lijepe anegdote o Dirku. Priča je to koju sam davno pročitao u jednom od tiskanih medija posvećenih košarci, prije nego što je Internet preuzeo prioritet sportskog informiranja. Kada je Dirk tek došao u NBA ligu svi su bili fascinirani lakoćom kojom je ovaj njemački vunderkind igrao košarku, ali nitko nije znao ništa o njemu, pa su se novinari trudili izvući što više informacija o životu tog mladića prije ulaska u profesionalne vode, dodatno privučeni činjenicom da čovjek dolazi tamo negdje iz Europe.

Legenda kaže da je Dirk, u vrijeme dok je igrao za svoj Wurzburg u Njemačkoj i bio daleko od svjetala pozornice gdje je danas, trebao imati sastanak s velikim Magicom Johnsonom. Menadžer talentiranog mladog košarkaša tada je na brzinu dogovorio sastanak svog pulena s Magicom, kada je čuo da je proslavljeni igrač Lakersa negdje u blizini njihova grada. Kako se sve odvijalo jako brzo, Dirk je morao otkazati svoj dogovor s djevojkom koju je te večeri vodio u kino da bi se vidio s Magicom.

Što mislite što je mladi Nowitzki učinio? S Magicom se nije našao, jer nije htio povrijediti djevojku, iako je bio itekako svjestan tko je Magic Johnson. To je Nowitzki, bio je i ostao jednostavan i skroman dečko koji nikada nije tražio publicitet bez pokrića. Ako se ne varam, ovu priču je prvi ispričao naš košarkaš Ivo Nakić, koji je s Dirkom dijelio klupski dres još tamo 1998. godine, kada su nejaki Wurzburg zajedno uveli u prvu njemačku ligu.

Uz Nakića i Nowitzkog veže se i jedna druga anegdota, koja je ipak kudikamo poznatija. Navodno je jednom prilikom Dirkov otac rekao Ivi Nakiću, koji je tada bio najbolji igrač kluba, slijedeće riječi: "Da bar moj sin jednog dana bude jednako dobar košarkaš kao ti, Ivo." Ne omalovažavam Nakića, našeg relativno uspješnog internacionalca, ali ove riječi su potvrda kako je Dirkova obitelj bila skromna kada su u pitanju sportski dosezi njihova sina, a tu vrlinu skromnosti su uspješno prenijeli i na njega.

Stručnjaci i analitičari istaknut će ulogu Holgera Geschwindnera, Dirkovog osobnog trenera još od malih nogu. Mnogi će njihov odnos opisati kao poseban, odnos koji je u puno većoj mjeri imao prijateljsku dimenziju od one profesionalne. Geschwindner je kod njega na vrijeme počeo razvijati karakteristike koje nisu uobičajene kod visokih igrača. Zajedno su radili na Dirkovom ubojitom šutu i osjećaju za igru bez obzira na njegove centimetre. Koliko su ostali povezani svjedoči i činjenica što ga je trener vjerno pratio s tribina u ovogodišnjem doigravanju.

Ono što se s Dirkom događalo od prvog kontakta s američkim tlom pa do slavlja na Floridi pretprošle nedjelje priča je koju jako dobro znamo jer se odvijala pred našim očima. Bili smo ovdje kada se Nowitzki mučio u rookie sezoni, onoj obilježenoj lockoutom, ali i iznimno jakom generacijom novaka (Carter i Pierce, to name a few). Pratili smo ga i u idućim sezonama kada je doživio svoju potpunu afirmaciju i počeo pretvarati Mavse iz najgoreg kluba devedesetih u, kasnije će se ispostaviti, najdosljedniju košarkašku franšizu novog milenija.

Nekako u isto vrijeme, navijači Milwaukee Bucksa počeli su proklinjati svoju kratkovidnu upravu što se u vrućoj noći drafta '98 odrekla Nowitzkog u zamjenu za usluge danas pokojnog Roberta "Tractora" Traylora, čovjeka koji će ni kriv ni dužan ostati upamćen kao možda i najveći draft promašaj ikada, upravo zbog Dirka. Nisam siguran, ali pretpostavljam da su frustracije navijača Bucksa na vrhuncu upravo sada. Da ne ispadne da se plače samo u Miamiju.

Ipak, vratimo se Dirkovom putu. Gledali smo i kako zajedno igraju on, Steve Nash i Michael Finley, skupina koju su tada mnogi nazivali velikom trojkom koja može otići do kraja. Nažalost, Stevea smo dočekali kako svoje najbolje partije pruža u nekom drugom dresu u obližnjoj Arizoni, uvijek se pitajući što bi bilo da su ova dva genijalca ostala zajedno. Ovako smo mogli samo promatrati kako i jednom i drugom svake godine fali ono malo do konačnog uspjeha. Sve do nedavno.

Neke od nas je vjerojatno srce boljelo tamo 2006. godine kada je Dirk unatoč Nashovom odlasku s nekim novim suigračima zamalo uzeo trofej Larrya O'Briena. Kako su Mavsi tada ispustili 2:0 i pozamašno vodstvo u trećoj utakmici protiv Heata u velikom finalu vjerojatno je više posao za sportske psihologe nego obične košarkaške analitičare. Ta finalna serija ostavila je toliko duboki trag na Dirka i ostatak kauboja iz Texasa da bih se usudio reći da je momčad Miamija bila njihova Turska, a analogno tome Dywane Wade njihov Semih Senturk.

U godinama nakon neobjašnjivog poraza uslijedilo je još jedan šok. Sezona ovjenčana najboljim scoreom u ligi i titulom MVP-a za Dirka, okončana je već u prvoj rundi playoffa – ispadanjem prvih nositelja od autsajdera iz Oaklanda, momčadi Warriorsa. I idućih sezona Mavsi su svoje vrlo dobre ili odlične predstave u regularnoj sezoni završavali nerazmjerno rano u doigravanju.

Po prirodi stvari, košarkaška javnost proglasila je Dirka zajedno s ostalim Mavsima vječnim gubitnicima. Na njega je zalijepljena etiketa beskičmenjaka, igrača koji savršeno funkcionira kada se igra bez pritiska, ali ostavlja svoju najbolju igru kod kuće u ključnim situacijama. I mora se priznati da su sve ove optužbe bile argumentirane. Nowitzki je uoči ove sezone bio košarkaš sa svim mogućim individualnim priznanjima i kamen temeljac svoje momčadi, ali njegova neosporna kvaliteta nije bila dokazana u onome što se u košarkaškom svijetu najviše cijeni – količini prstenja na rukama.

Da nije bilo ovog čudesnog playoffa, koji je pokazao zašto je košarka jedna od najljepših igara na svijetu, naša percepcija o Dirku Nowitzkom bi zasigurno ostala nepromijenjena. Bio bi jedan od onih jako uspješnih igrača kojima je uvijek falio korak ili dva do pozicije u društvu besmrtnih velikana ove igre. U NBA svijetu postoji nešto što novinari kolokvijalno nazivaju Listom. Na Listi su napisana imena poput Charlesa Barkleya, Patricka Ewinga, Johna Stocktona ili Karla Malonea. Pogađate, radi se o popisu vrhunskih igrača koji nikada nisu osvojili naslov prvaka. Saznanje da je nakon više od desetljeća neumorne borbe za trofej napokon skinut s te liste, zajedno s podjednako legendarnim i još starijim Jasonom KIddom, za Nowitzkog je naprosto neprocjenjivo.

Možda se na njemu to nije vidjelo, ali neprestani porazi u playoffu činili su svoje, a s nakupljenim frustracijama nije se bilo lako nositi. I zato ne čudi količina emocija s kojom je proslavio naslov prvaka i MVP-a finala, istovremeno dokazujući sebi i svijetu da nije gubitnik. A učinio je to na mala vrata, s rosterom iza sebe koji su mnogi prekrižili još ove jeseni, pa onda po još jednom u travnju, svibnju i lipnju. Gotovo prije svake iduće serije. Ali teksaške iskusnjare nisu se dale do samoga kraja.

Simbolike u finalu je bilo koliko hoćete. Dva stara protivnika, dvije suprotne košarkaške filozofije. I gomila razloga za osvetu u Dirkovoj glavi. Na kraju su zasluženo Mavsi pokupili svu slavu košarkaškog svijeta i riješili se svojih gubitničkih epiteta, obračunavši se s povijesti i lošom karmom, na oduševljenje svih nas koji volimo košarku, a ne samo Dirka.

Iako dolazimo iz Draženove zemlje, treba reći da su mu i prije ovog proljeća ljudi tepali kao najboljem neameričkom košarkašu svih vremena. Spominjanje Nowitzkog u tom kontekstu više se ne može smatrati nečijim stavom, već golom činjenicom. Ono što si je ovog lipnja osigurao Dirk – stepenica je iznad toga, a radi se o društvu najboljih ikada, gdje više Larry Bird neće biti jedini bijelac, ili jedini plavokosi košarkaš. No, nemojte nikada pomisliti da će Dirk za sebe reći da pripada tom društvu. On će ostati čvrsto na zemlji, misleći da uvijek može bolje.

A upravo ove godine Nijemac je sve svoje karte odigrao najbolje što se može, automatski brišući sve kritike svoje igre i košarkaškog karaktera nagomilavane godinama. Preuzimao je odgovornost baš kada ga je momčad najviše trebala, i činio je to često tijekom ovog veličanstvenog doigravanja. Posljednja utakmica finala na neki je način projekcija cijele Dirkove karijere – dugo se mučio kako bi krajem utakmice ostvario svoju najbolju igru. Tako je otprilike išlo i s karijerom – tek je na pragu srednjih tridesetih doživio svoj vrhunac. I budite sigurni – bajka o velikom plavom čarobnjaku s košarkaškom loptom još nije do kraja ispričana.