Između zdrave ambicije i realnosti

Na redakcijskom je kolegiju puno "standardnih" tema otpalo jer su se činile, recimo to tako, neprimjerenima. Kojeg bi smisla imao tekst "usporedba po pozicijama"? Možemo li uspoređivati dobitnike Zlatne lopte s pobjednicima Sportnetovog Managera? Je li korektno u istu rečenicu stavljati Ikera Casillasa i Ivana Kelavu? Nije, ni prema Casilasu ni prema Kelavi.

Možemo li u kontekstu ovog dvoboja razgovarati o prednostima i manama jedne pa druge momčadi? Možemo li pisati o slabostima Reala? Tražiti optimizam u podatku da Dinamova obrana prima manje golova od Reala za sada, a zažmiriti na to da Real igra s Barcelonom, a Dinamo s Neftčijem?

Trebamo li uopće razglabati kojom taktikom na Real, koji je napadač najbolji zbor, može li Tomečak biti joker s klupe?

Sve se nogometne teme čine deplasiranima, jer Dinamu, jednom europski malenom igraču, u goste stiže najveći svjetski klub koji je potrošio mnogo novca kako bi tom statusu pridodao i onaj "najbolje svjetske momčadi" kojeg uz sav napor Josea Mourinha, Cristiana Ronalda i ostalih nedodirljivo drži i ne ispušta Barcelona. Barem za sada.

Kao kada Dinamo igra s Lučkim - a razlika je još veća - takve nogometne analize nemaju previše smisla. Svaki je Realov igrač bolji od svakog Dinamovog - nekoliko puta. Svaki Realov igrač ima puno više iskustva, svaki Realov igrač igrao je najveće utakmice s najvećim protivnicima na najvećim pozornicama.

Real ima Cristiana Ronalda.

Dinamo ima igrače kojima je glavni cilj na utakmici s njim izmijeniti dres.

I stoga, sve što slijedi u ovom tekstu uzmite "sa zrnom soli", jer je razlika između Reala i Dinama veća od onoga što naši političaru obećaju, a potom ostvare.

Naime, uz svo to dužno poštovanje prema Realu, njegovim klasama i činjenici da će Dinamo igrati jednu jako podređenu ulogu, Modri imaju obvezu na utakmicu istrčati s ciljem - pobijediti Real Madrid.

Neće, dakako, biti sramota ako to ne učine. Neće biti sramota ni ako se Real poigra s Dinamom kao beba sa zvečkom.

Ali, bit će mala sportska sramota ako Dinamo izađe na teren bez pravog i zdravog sportskog motiva, samo s razmišljanjem "tko me gleda na televiziji" i "s kim ću izmijeniti dres". Da nije vjerovao u pobjedu, David ne bi mogao pobijediti Golijata.

A ako postoji sport koji je pogodan za "Davide", onda je to nogomet. Zamet u 100 utakmica niti jednom ne može dobiti Barcelonu u rukometu. Cedevita u 100 utakmica ne može dobiti nit jednom Lakerse u košarci. Ali Dinamo u 100 utakmica sigurno može poneki puta pobijediti Real.

Kako?

Toga dana Kelava mora biti bolji od Casillasa. Toga dana, Tonel i Vida moraju odigrati utakmice života i pokazati da dobre partije mogu pružati i protiv najjačih. Toga dana, Ibanez i Cufre moraju odigrati najpametnije utakmice karijere. Sammir mora pružiti veliku partiju na najvećoj sceni, Badelj mora dokazati da je materijal za prvih 11 hrvatske reprezentacije, Leko i Calello moraju iskašljati pluća i odigrati profesorski mudro u sredini terena. I napadač, tko god bio, mora izvući maksimum iz minimuma šansi koje će imati.

Toga dana i stative i vratnice moraju igrati za Dinamo, toga dana sudac ne smije odmoći, toga dana neki kiks treba napraviti Casillas ili Carvalho ili netko treći. Toga dana Real mora podcijeniti Dinamo, toga dana Sergio Ramos ili Pepe moraju imati neku od svojih žutih minuta i zaraditi crveni karton. Toga dana Dinamo mora biti koncentriran na svaki prekid, toga dana Ronaldove nišanske sprave ne smiju biti precizne.

I najvažnije, toga dana Dinamo mora odigrati sa srcem i samopouzdanjem koje ga nije uvijek krasilo u Europi. Ako misliš da možeš nešto učiniti i ako misliš da ne možeš, u pravu si, rekao je pametno Henry Ford. Ako će Dinamo vjerovati da može nešto učiniti, onda i može. I obrnuto.

Neće se, jasno, ispuniti baš svaki od ovih uvjeta, niti se treba ispuniti baš svaki. Dinamo nije baš četvrtoligaš, Dinamovi igrači igrali su jake utakmice, dosta ih ima dovoljno iskustva i znanja i talenta da može odigrati poštenu utakmicu s Realom.

Uz dužno poštovanje sustavima i rombovima, formula za ovakve utakmice je - dobro se braniti. Pametno, super strpljivo, iznimno disciplinirano, inteligentno, s puno trke, dupliranja, žestine u duelu, agresivno u skoku, s bliskim pritiskom na igrača s loptom. Ne može se ostavljati veliki prostor Realovim brzancima, obranu moraju igrati svi, kreativce treba otjerati što dalje od obrane.

A onda - probati uzvratiti. Gurnuti Sammira u situaciju da prođe 1 na 1, probati kakvom dobrom loptom Badelja ili Sammira izbaciti Tomečaka ili Rukavinu iza obrane i u oči s Casillasom, i onda se prekrižiti i izmoliti Očenaš.

Na kraju večeri, Dinamo će dobiti pljesak, ili bi barem trebao dobiti, ako publika prepozna da su igrači dali sve od sebe, ali i da su ušli u utakmicu sa zdravom sportskom ambicijom, a ne spuštenih gaća.

Real jest užitak i tu utakmicu treba promatrati kao nagradu za sve ove europske pokušaje, uspjehe i posrtaje proteklih godina, ali ne na način da se Madriđane gleda.

Već da se s njima muški igra.