Škola u kojoj malo toga naučite

Čini se bespredmetnim trošiti previše vremena na analizu zašto je Dinamo potopljen u Madridu. Što protivnik izgleda jednostavnije u svojoj izvedbi, to je znak da je iz više klase - a sve je u igri Reala izgledalo jednostavno.

Jednostavna realizacija, jednostavna dodavanja, jednostavna i jasna kretanja, jednostavna vizija igre.. Ali dakako, za Dinamo, pa i jače momčadi od Dinama, sve što Real radi čini se vrlo kompleksno.

Postoji razlog zašto Rukavina u čistoj šansi "zatvori oči" i pukne punom nogom "pa kud ode, ode", kao što postoji razlog zašto Benzema ili Higuain unutrašnjom stranom kopačke, smireno i lagano, ciljaju donje nebranjene kuteve suparničkog gola. I kao što je i sve drugo u ovoj priči jednostavno, jednostavan je i taj razlog - bolji su. Zato igraju u Realu, zato koštaju koliko koštaju. Kao što iz istih razloga postoje razlike između napadača Dinama i napadača Osijeka ili Rijeke, a rezultati lijepo pokazuju tu logiku - Real dobiva Dinamo 6:2, Dinamo u MAXtv Prvoj ligi ima 10 bodova prednosti... Sve prema zaslugama.

Znalo se da je Dinamo otišao na "put bez nade", ali nije uspio ostvariti cilj koji se smio očekivati - da ponovi hrabrost, inspiriranost i otpor iz prvog susreta.

Onih minimalnih 1:0 i tada je bilo zavaravajuće - Real je u Zagrebu pucao više puta nego u Madridu (premda je imao manje čistih šansi), no nije bilo zavaravajuće da je Dinamo tada izgledao bolje, da je tada više vjerovao u sebe i u mogućnosti da izvuče dobar rezultat.

Stoga se ponovno valja zapitati - je li ovo uistinu "škola"? Može li Dinamu ovaj poraz poslužiti za analizu "koliko je udaljen od Reala"? Teško, jer i prije utakmice smo znali da je razlika izražena u miljama. Tisućama milja.

Može li u ovakvom jednostranom susretu Dinamo naučiti nešto kao momčad? Teško, jer suparnici koji su ključni za Dinamo - oni u 3. i 4. pretkolu Lige prvaka, igraju potpuno drugačije od Reala. A da igraju 100 utakmica protiv Reala godišnje, i dalje bi bili svjetlosnim godinama udaljeni od takvih klubova. Uostalom, zašto onda to ne očekujemo od Šibenika ili Istre 1961? Jesu li oni svaki put sve bolji kada igraju s Dinamom, ili ipak uvijek ostaje isti odnos snaga, sukladan kvaliteti?

Mogu li u takvom susretu nešto naučiti pojedinci? Mateo Kovačić možda ponešto sitno i može vidjeti, osjetiti na svojoj koži o kakvim se klasama radi, ali većina igrača neće napredovati kroz jedan ovakav susret. Kroz spomenutih 100 utakmica s ovakvim protivnicima pojedinci bi sigurno više napredovali, ali od jednog susreta, i to ovakvog? Teško.

Dinamova škola su treninzi i utakmice MAXtv Prve lige, jer Dinamo jednostavno drugu ligu nema. Ovih nekoliko ogleda u Ligi prvaka zgodna su nagrada za uspjehe kod kuće, i trebali bi biti dobar poticaj za daljnji rad i približavanje takvom nivou, ali ne vjerujem previše u tu priču o učenju kroz poraze gdje vam protivnik puni mrežu.

Dinamo može u teoriji vidjeti što i kako Real radi, no teoriju ne možete u praksu sprovesti bez jednako kvalitetnih igrača. Dinamo svoju igru mora i dalje razvijati prema kadru s kojim raspolaže. Čini se dosadnim, ali jedini mogući način da Dinamo napreduje nije kroz jednu ili šest ovih utakmica u Ligi prvaka već kroz svakodnevni trening, kroz jednomjesečne pripreme i kroz 30-40 domaćih utakmica godišnje.

Tu se ispravljaju pojedinačni i momčadski nedostaci, tu se radi na postavljanju, na zajedničkom kretanju, na izdržljivosti, na uigravanju prekida, na stvaranju prepoznatljive igre koja odgovara afinitetima igrača, na milijunu taktičkih sitnica koje razlikuju momčadi slične kvalitete. Kovačić možda protiv Ajaxa i Reala shvati da ga se lako izigra kroz obični dupli pas, no trening je mjesto gdje mu treneri moraju objasniti što krivo radi, kako to ispraviti, a i mjesto gdje Kova te stvari mora upijati i potom na utakmici prezentirati.

Jednostavno, u Ligi prvaka je premalo utakmica, i to na razini koja je potpuno, ali zaista potpuno drugačija od domaće lige, da bi tih šest utakmica poslužilo kao supstitut za lošu ligu.

Na stranu sjajni Real, Dinamo si nije smio dopustiti onakav početak - momčad u Ligi prvaka, makar i najlošija u tom natjecanju, mora biti dovoljno koncentrirana, sposobna i pripremljena da izbjegne tri pogotka u osam minuta jer je to zaista amaterski učinak.

Dinamovci su znali da je Real (puno) jači, ali ne može se na taj način igrati utakmica. Pravi "fajteri" ne mogu izaći na teren s razmišljanjem "oni su veliki Real, mi smo mali Dinamo"; u Zagrebu su Modri imali pozitivan pristup, malo su "istukli" Realove zvijezde kojima se to nije svidjelo, ali ih je poremetilo, naživciralo. Dinamo se u Madridu nije potukao, nije imao tu agresiju; Modri ni nisu drvosječe po profilu igrača, ali različito je biti drvosječa i raditi pametne prekršaje protiv superiornog protivnika. Dva prekršaja u prvih 45 minuta?

Jasan znak da se Dinamo preplašio.

I već po tome možemo vidjeti da je teorija sa "školom" na klimavim nogama, jer Dinamo je iz utakmce u utakmicu u ovoj Ligi prvaka bio sve slabiji i imao sve lošiji pristup. Kada je bio barem malo "pun sebe", samopouzdan, pun vjere da se može potući i s najjačima na svijetu, Dinamo je odigrao na gornjoj razini svojih mogućnosti, u prvom ogledu s Realom. Kako su mu porazi narušavali samopouzdanje, tako je i Dinamo izgledao sve slabije, što je kulminiralo s dva teška gostujuća poraza u kojima je i obrambeno i napadački djelovao slabije od onoga kako bi ova momčad ipak mogla i trebala izgledati.

Porazu bez pravog žara malo je kumovao i Krunoslav Jurčić jer je na teren poslao momčad kojoj bi forte trebalo biti držanje lopte, s četvoricom znalaca u sredini, no bilo je jasno i prije utakmice da Dinamo ne može Realu parirati u posjedu lopte. Na klupi su ostali veći borci, poput Jerka Leke i Ivana Tomečaka, koji su ipak skloniji napraviti žešći prekršaj, koji su kadri ući u kost i pružiti otpor.

Naravno da nema te Dinamove jedanaestorice koja bi izvukla (puno) bolji rezultat od ovoga, a možda je svjestan te činjenice Jurčić namjerno izabrao dati šansu onakvoj momčadi Dinama kakvu vidi u budućnosti, s Alispahićem i Kovačićem (jer neminovan je odlazak Badelja i Sammira, prije ili kasnije).

Pojedinačno, teško je davati ocjene u ovakvom susretu, razlika između momčadi je prevelika. Da je bilo koji igrač Reala igrao za Dinamo, ne bi napravio razliku. I isto tako, bilo koji igrač Dinama mogao je odigrati za Real, a da razlika bude vrlo mala. Vidjelo se da Cufre nije pravi nakon polusezone u kojoj je igrao jako malo. Vidjelo se da Sammir nije klasa Reala, ali je najbliži u Dinamu toj razini što se tiče duela i tehnike. Vidjelo se da je Badelj i dalje izvan forme, trenutno daleko od hrvatske reprezentacije. Vidjelo se da ni Kelava nije u top formi iz prošle sezone, usprkos brojnim obranama vratar reprezentativnog kalibra ne bi smio primati golove u prvi kut čak i kada ostane na streljani.

Dva postignuta pogotka sigurno su najbolji dio izleta u Madrid, jer se Dinamo konačno riješio te bezvezne priče. Koliko god ti golovi bili u ovakvom susretu beznačajni, oni su, paradoksalno, važni da pokažu koliko je ta priča o golovima - nevažna. Prvi pogodak je, k tome, bio lijep, plod fine akcije u kojoj su tri igrača pružila nešto na razini Lige prvaka - Sammir se riješio čuvara na centru, predao loptu brzo i kvalitetno, Ibanez je precizno i oštro centrirao, a Beqiraj snažno i odlučno glavom zabio. Ne bilo komu već Realu, kojem ni Lyon ni Ajax nisu pronašli put do mreže iako se i protiv njih pri kraju mogao opustiti, i k tome na Santiago Bernabeu.

Najvažnije za Dinamo jest pitanje - hoće li zaista biti bolji iduće sezone? Hoće li biti uvjerljiviji i sigurniji u prolasku do Lige prvaka, i hoće li, ako do tamo opet dođe, biti konkurentniji?

Podsjetimo, Dinamo je po vrlo jasnoj krivulji napredovao proteklih godina u Europi. Od ispadanja od Auxerrea do ulaska u Europsku ligu, od osvajanja dva boda, pa tri, pa šest, pa lani sedam u EL, do ovogodišnjeg ulaska u Ligu prvaka nakon brojnih i bolnih neuspjeha.

Logičnim se čini da će po toj krivulji Dinamo i nastaviti, jer je svih ovih godina preživio prodaje najboljih igrača ulažući na vrijeme u mladost, bilo svoju, bilo kupljenu sa strane.

Dinamo u Kelavi, Vidi, Vrsaljku, Ademiju, Beqiraju i prije svih Kovačiću, ali i Šitumu i možda Špeharu, ima igrače koji će biti sve bolji - ili bi barem trebali biti sve bolji. Igrače s reprezentativnim potencijalom. Razviju li se kao što su se proteklih godina takvi igrači u Dinamu razvijali, Modri mogu preboljeti odlazak Badelja i/ili Sammira, pogotovo ovakvih nekonzistentnih i pomalo demotiviranih (odakle im na to pravo?) Badelja i Sammira.

Navedenima se mogu pribrojiti i Ibanez, Alispahić, Calello pa i Rukavina koji tek ulaze u najbolje nogometne godine, pa ako i nije za očekivati veliki napredak, oni mogu biti i bolji. Posebno Alispahić koji tek skuplja iskustvo u Dinamu, i Ibanez koji je u tom društvu najmlađi.

Enigma je Ivan Tomečak, miljenik publike, i jedan od rijetkih brzanaca u hrvatskom nogometu, no igrač koji je ispao žrtva Jurčićevog taktičkog odabira sustava (romb) gdje nema mjesta za krilnog igrača. No, u zagovaranju Tomečaka ne smije se ni zaboraviti da je on više pokazao u prvoj polusezoni nego što pokazuje danas, odnosno da nije napredovao u odnosu na tada. Možda zbog toga što nije dobivao previše prigoda, ali možda i zbog toga što jednostavno - nije napredovao.

Od Barbarića i Kramarića su u Dinamu po svemu sudeći odustali, a treba tek vidjeti tko će iz Lokomotive zaslužiti poziv kod "velikog brata". Dinamo će u Šimuniću, Tonelu, Leki i Pokrivaču, vjerojatno i povratniku Bišćanu, i iduće sezone imati i jednu iskusniju jezgru koja garantra da mladići imaju od koga učiti po pitanju profesionalizma te postavljanja i drugih segmenata nogometne igre koje donosi iskustvo.

Ukratko, Dinamo ima potencijal biti bolji, iako on uvelike ovisi koliko će brzo Kovačić postati klasa koja u Prvoj ligi može biti konkretna poput Sammira, koliko će brzo on biti ta razlika na terenu u korist Dinama. Talent je neosporan, ali kod mladih igrača je problem uvijek kontinuitet. Tako je, na kraju, bilo i sa Sammirom.

Važno je dakle nastaviti raditi, trenirati, napredovati. Real je bila zgodna priča, nagrada za naslove u domaćem prvenstvu i sve muke u europskim natjecanjima.

Sada kada su uvidjeli koja je razlika između njih i Madriđana, Dinamovci bi možda mogli shvatiti kako je za njih prava nagrada svaka pobjeda u Prvoj ligi. Možda bi mogli shvatiti da i oni trebaju maksimalno profesionalno i angažirano odrađivati svaku utakmicu u domaćem prvenstvu, kao što je Real odradio protiv Dinama. Možda bi mogli shvatiti da vrhunski profesionalizam znači napuniti mrežu Lučkog ili Varaždina do vrha, pružiti maksimum - ili barem nešto blizu maksimuma - u svakoj utakmici, jer za to su ti igrači plaćeni. I Realovi, i Dinamovi.

Možda bi od svih lekcija koje je Dinamo naučio u Madridu, ta trebala biti najvažnija.