Probijač - Kralj Candlestick Parka

Pozicija probijača u američkom nogometu vrlo vjerojatno je najzahtjevnija pozicija sa strane fizičke zahtjevnosti i taktičke obučenosti. Igrač koji želi na ovom mjestu ostvarivati vrhunske rezultate mora se iskazati na nekoliko polja. Osim što po samoj prirodi mjesta na kojem igra mora biti atletski izvrstan, čvrst u duelima i imati izuzetno sigurne ruke, svaki dobar probijač mora biti u stanju primati dodavanja i blokirati pokušaje obaranja vlastitog dodavača. Zato su oni igrači koji se istaknu igrajući iza QBa zlata vrijedni za svaku momčad kojoj donose razliku.

Frank Gore je u svojoj dosadašnjoj karijeri pokazao da se upravo u tim ključnim elementima igre ističe kao jedan od najboljih u ligi te svakako kao najbolji probijač u bogatoj povijesti San Francisco 49ersa. Gore se footballom počeo baviti igrajući za srednju školu Coral Gables u kojoj je iz godinu u godinu obarao rekorde po postignutim polaganjima i yardima osvojenim probijanjem. Igra u tom razdoblju priskrbila mu je četvrto mjesto na listi najpoželjnijih igrača na fakultetskoj razini u saveznoj državi Floridi te 18. ne razini čitavog SADa.

Zbog privrženosti legendarnoj momčadi Miami Universetyja i teške bolesti majke odlučio je ostati u blizini doma na Floridi. Sveučilišna karijera Goreu je donijela polovičan uspjeh. Iako je u svojim nastupima u većini slučajeva bio izuzetno uspješan mučile su ga ozljede toliko da je bio prisiljen propustiti čak jednu čitavu sezonu. Upravo takvo stanje stvari dovelo je do toga da je unatoč svojim talentima mladi Frank izabran kao 'tek' 65. u trećoj rundi drafta. Međutim, svojim zalaganjem i vanserijskim talentima uspio se izboriti za mjesto u rotaciji prve momčadi. Tijekom te prve godine započeo je samo jednu utakmicu i rezultat od 608 yarda mogao se smatrati uspjehom.

U nadolazećim sezonama Gore je svoje mjesto startnog probijača 'zacementirao' izvrsnim partijama što se posebno odnosi na njegovu drugu sezonu u kojoj je ostvario čak 1.695 yarda probijanjem što je do dan danas njegov rekord u jednoj sezoni. Ipak sam nikako nije mogao uspostaviti ravnotežu u momčadi koja je od 2004. nadalje lutala s izborom glavnih trenera i prikazivala izuzetno loše rezultate. Proces izgradnje ove velike franšize tekao je izuzetno polako počevši upravo od drafta 2005. godine kada su osim Gorea 49ersi izabrali dodavača Alexa Smitha. Smitha koji je do tekuće sezone bio mučen ozljedama, konstantnom promjenom ofenzivnih koordinatora i oscilacijama u svojoj igri. Unatoč nekim usputnim pokušajima momčad sa Candlestick Parka ostala je strpljiva sa Smithom i on im sada vraća to povjerenje s kamatama.

Franku Goreu je strpljenje bilo potrebnije više no ikome u San Franciscu, jer dok se momčad sastavljala i rastavljala iz sezone u sezonu jedino je on doslovce vukao 49erse sa samog dna lige. I čini se kako je dolaskom mlađeg brata Harbaugha upravo Goreu sklonjen golem pritisak s leđa. Jer dok je ranije sve ovisilo o tome hoće li Frank postići više poena od protivničke momčadi, od dolaska novog glavnog trenera obrana se konsolidirala (posebno protiv probijanja), napad je postao racionalniji te omogućio probijaču manje pritiska.

S obzirom na to da su 49ersi osigurali doigravanje i najbolji rezultat još od 2002. može ih se smatrati momčadi koja je napokon nakon gotovo čitavog desetljeća borbe i obnavljanja krenula prema starim putevima slave. Iako će im mnogi zamjeriti to što nastupaju u najslabijoj diviziji u čitavoj ligi, na njih treba računati jer su opasni 'na više kolosijeka' i stoje iza obrane koja je pokazala i dokazala da može zaustaviti i najmoćnije napade lige. A čovjek iz ove priče definitivno će biti jedan od glavnih motora koji će vući svoju momčad sve dalje.