Ima li Cristiano Ronaldo konkurenciju?

Devetog dana sljedeće godine FIFA će u Zürichu proglasiti, prema skromnom mišljenju krovne nogometne organizacije, najboljeg igrača svijeta u protekloj godini. Samo nekim čudom, da se ne reče nepravdom, ta će nagrada izbjeći ruke Lionela Messija, uz dužno poštovanje posljednjim preostalim konkurentima. Cristiano Ronaldo i Xavi Hernandez sam su vrh svjetskog nogometa, samo su rođeni u "krivo vrijeme", baš poput još niza nogometaša koji bi u nekim drugim vremenima bolje kotirali prilikom dodjela individualnih priznanja.

Samodopadni Portugalac nekoć je predvodio ovaj popis, u doba dok je genijalnost omalenog Argentinca bila još u povojima, a sad je osuđen na opterećenost činjenicom da nije najbolji. No, je li njegovo mjesto "prvog pratitelja" toliko sigurno ili su došli oni čije izvedbe se mogu strpati u isti koš s Portugalčevim?

Tko "prijeti"?

Prije svega treba se dotaknuti ostatka nositelja igre katalonskog diva, spomenutog Xavija i virtuoza Inieste. Xavi nikad nije, a teško da ikad i hoće, bio igrač koji će potezima zaluditi mase. One mase koje u nogometu traže atrakciju, a ne jednostavnost. Zadivit će nogometne stručnjake upravo jednostavnošću vlastite izvedbe, imunošću na razinu grešaka prisutnu kod ostalih nekoliko milijuna nogometaša.

Međutim, sama činjenica da već drugu godinu uzastopce ulazi u uži izbor za Zlatnu loptu vrijedi više od ijednog komplimenta. Slična situacija je i s Iniestom, igračem koji je u reprezentativnim nastupima pokazao kako bi vjerojatno u svakom drugom klubu svijeta on bio "Messi", prvi igrač momčadi. Doduše, zna i u Barceloni katkad preuzeti "konce" igre u svoje ruke, kad se ostali putevi k protivničkom golu zatvore.

No, problem je sa svim igračima Barcelone i ono "vječno" pitanje. Koliko bi bili dobri da stanoviti Argentinac ne nosi dres tog kluba, odnosno da se svi ne uklapaju gotovo savršeno u sustav koji već godinama egzistira na Camp Nou.

"Otočani"

Nadalje, kako ovo ne bi ispala još jedna interna bitka između dva najveća rivala španjolskog klupskog nogometa, treba se okrenuti i "ostatku svijeta". Otoku, primjerice. "Bazenu" dva kluba iz Manchestera, u kojem prednjače eksponati iz građanskog dijela tog grada.

Prije svega, možda pomalo i subjektivno, ali vlastitim izvedbama itekako zasluženo, u ovom tekstu naći će se David Silva. Igrač koji je po dolasku u Englesku, baš poput mnogih, uzeo određeno vrijeme za aklimatizaciju, u nastavku otočke epizode svoje karijere postao je pokretač Cityja. Igrač koji daje ritam i koji vlastitim suigračima iz napada omogućava da na terenu opravdaju u njih uloženi novac.

Nekoć je pogledom na terenu ponajviše tražio Teveza, dok je sad zaključio da je najsposobniji za iskorištavanje njegovih asistencija Sergio Agüero. Kun se u nekim dijelovima sezone činio nezaustavljivim te je u periodu po dolasku u Manchester zaista izgledao kao nogometaš koji može postati prvi pratitelj sunarodnjaka Lionela. Zapravo, izgleda i sad, sa 13 golova iz 17 prvenstvenih nastupa, a svako toliko u dresu reprezentacije pokaže da zna "podmetnuti leđa" i kad momčadi prepunoj zvijezda ne ide sve po planu.

Slijedi Rooney, igrač koji bi rješavanjem privatnih "problema" riješio i dobar dio realizatorskih Manchester Uniteda. Nakon mini krize u koju je u jednom dijelu godine upao Wayne se vratio korijenima. Vratio se pogocima i potezima nedostižnim za veliku većinu nas promatrača, te nešto manju većinu onih kojima se u opisu radnog mjesta spominju lopta, trava i mreža. Ipak, za proboj u vrh ove zamišljene ljestvice, koja sasvim sigurno nije kod svih ista, trebat će kontinuitet igara na razini...

...Luisa Suareza. Još jednog "zločestog dečka" engleskog nogometa i jednog od rijetkih igrača na platnoj listi Liverpoola koji nije opterećen pogađanjem okvira gola. Nije njegov golgeterski učinak taj koji mami uzdahe, već njegova izvedba, gotovo svaki put jednako opasna. Također, sjajnim igrama tijekom ljetne Copa Americe, te kasnije u reprezentativnom dresu, ovaj Urugvajac je zaslužio biti spomenut među onima koji djeluju skloni proboju prema vrhu "ljestvice".

Uvijek blizu

Da, slijedi kategorija onih koji su uvijek blizu vrhu. Toliko ih je da svi ne mogu biti spomenuti, ali imena poput Cavanija, Riberyja, Benzeme, Robbena, Pastorea, Nanija, Forlana, Casillasa, Ibrahimovića i "normalnog" Teveza svim protivnicima u pripremi dvoboja zadaju glavobolje.

Ne može se ne spomenuti Fabregasa koji je od prvog igrača Arsenala postao "tek" jedan od onih u udarnom sastavu Barcelone. Moglo bi se reći da se njegova kvaliteta utopila u kvalitete cijele ekipe, pa raskoš njegovog talenta ne dolazi do izražaja kao što je to bio slučaj u Premiershipu, ligi gdje su takvi igrači nešto veća manjina.

Sa sličnom razinom kvalitete Emiratesom i ostalim travnjacima Otoka zato sada "hara" Robin van Persie. Napadač kojem je najveća mana u očima dodjeljivača nagrada činjenica što je "samo" napadač. Jer neki gore spomenuti nogometaši naučili su dobar dio javnosti da pogoci nisu dovoljni, već njima mora prethoditi i pokoja minijatura. Kako bilo, Nizozemac samo "trpa" i prvi je koji u 2011. može reći da je blizu razine Messija i Ronalda, barem po svom afinitetu prema upisivanju u listu strijelaca.

Neymar. Kako ne spomenuti onoga kojeg se spominje već i prije negoli je započeo "pravu" karijeru. Ako takvom možemo nazvati onu koja za Brazilce počinje u Europi i tako iznijeti mišljenje dobrog dijela nogometne javnosti na pitanje o kvalitete igre mladog Brazilca. U nestašici supertalenata možda je Neymar i proizvod brazilskog "pumpanja", ali nitko ne može reći da nema "ono nešto". Kad, i ako, prenese svoj talent u Europu, vidjet ćemo gdje zaista na ovoj "ljestvici" pripada. On nije od onih koji su uvijek blizu. On dolazi, a vrijeme će pokazati je li spreman za "hrvanje" s najvećima. Ili je još jedan od "onih" Brazilaca.

CR7

Može ga se voljeti ili ne, može se kritizirati njegov nastup na terenu u trenucima kad mu ne ide sve od ruke, može se i ne pokušavati imitirati njegov modni izričaj, ali ne može se ignorirati sve što je napravio i što još uvijek radi na zelenim površinama diljem svijeta. U "suludoj" utrci s Messijem ponekad zaboravi da je nogomet momčadska igra, ali u nekim slučajevima to ne čini razliku kod ishoda njegovih pokušaja postizanja pogotka.

U ovogodišnjih 60 utakmica, što na klupskoj, što na reprezentativnoj sceni, Ronaldo je zabio isto toliko pogodaka. Neki su idealni za uvode sportskih emisija, neki su donijeli veoma važne bodove, nekima je trasiran put na Euro, a jedan je donio Real Madridu i trofej nakon određenog razdoblja "suše".

Kako se ne bi bezrazložno potencirala njegova sebičnost, onda valja svim golovima pridodati i niz asistencija, kojima svojoj momčad omogućuje otprilike još polovicu svog ranije spomenutog golgeterskog učinka. U kojem je, da se ne smetne s uma, bolji čak i od Messija i koji je i dalje njegov najveći argument u "svađi" oko pozicije drugog igrača svijeta.

Da ponekad ne "prespava" velike, odnosno najveće utakmice sezone, i da je u nekoliko takvih susreta bolje podesio svoje "nišanske sprave", možda bi sad na tronu bila portugalsko-argentinska kombinacija. Igra Cristiana je poprilično drugačija od igre najvećeg mu individualnog rivala, ali dok je svrsishodna i gotovo jednako zapanjujuća teško da može "strahovati" od svih gore navedenih velikana trenutne nogometne scene. I svih onih koji su veoma blizu svima navedenima.

Jer 60 pogodaka u 2011. godini nije zabio gel za kosu.