Igre koje mijenjaju svijet

2012., 30, 27, 15, 2. Godina održavanja najveće sportske priredbe na svijetu, ukupni broj olimpijskih igara modernog doba, stvarni broj održanih olimpijskih igara, broj dana koje ću provesti zakopana u oblikovanoj rupi na kauču i broj godina koje će mi trebati za polaganje ispita na ovoj obrazovnoj godini. Mogla bih pozvati dežurne teoretičare zavjere ili numerologe koji bi mi na osnovi ovih podataka mogli izračunati i datume važnijih događaja u životu; vjenčanje, sprovod i slično. Od 27. srpnja, mnogi će nesvjesno dijeliti moju sreću, ushit, uzbuđenje, razočaranje.

Jer, teško je ne shvatiti olimpijski zanos. Teško se ne uživjeti u idealistički pogled na svijet koji tih 15 dana postaje ujedinjen. Bojkoti, ratovi, doping afere, terorizam, sve su to nemani koje su pokušale osujetiti plan baruna Pierrea de Coubertina, ali igre su se održale od kraja 19. stoljeća do danas, utemeljene na višim vrijednostima odlučnosti, srčanosti, poštivanja, hrabrosti, jednakosti i prijateljstva. To je moje opravdanje.

Imali su ga i stari Grci, koji su 776 godina prije Krista odlučili da svake četiri godine, pet dana zaredom, žive u miru. Prestale bi sve svađi i nemiri između polisa, a pobjednicima bi se na povratku kući stavljali vijenci lovora oko vrata te rušili bedemi da bi ih se dostojno dočekalo u gradovima-državama. Zvuči kao ekstremizam, no smatram da sve mora imati svoj ekstremni početak kako bi se održalo u bilo kakvom obliku kasnije, a ideja olimpizma jedna je od najdugovječnijih uopće.

Nekima je to najbolji mogući PR, drugima turistička atrakcija, poslovni izazov ili vrhunac novinarskog pothvata, a onim najiskrenijim zaljubljenicima u sport tek nekoliko dana kada se Kugla ne vrti. Bili dovoljno financijski i/ili organizacijski sposobni da najveću sportsku predstavu na svijetu promatraju uživo, ili pak preko malih ekrana, milijuni ljudi posredno će sudjelovati u stvaranju povijesti. Od streljaštva, badmintona, jedrenja, tenisa pa do nogometa, košarke i dizanja utega, na olimpijskim igrama potpuno je svejedno.

Na olimpijskim igrama nije važno jeste li se jedva plasirali ili ste svjetski prvak u odabranoj kategoriji, jeste li crnac, bijelac, Azijat ili Aboridžin, imate li 75 ili 16 godina, imate li jednu ili deset zakonitih ili nezakonitih žena. Manje je bitno i hoćete li pobijediti, samo sudjelovanje je vrijednost koja ovaj događaj čini drugačijim od svih ostalih manifestacija na svijetu. Sama sportska strast dolazi do izražaja više nego na bilo kojem drugom natjecanju. Favoriti se teško najavljuju, a u prvi plan se izbacuju načela OI koja ne uključuju samu pobjedu, već istinski užitak u nastojanju. Upravo zbog toga, najveća je čast u konačnici biti na vrhu Olimpa. Inspirativno, zar ne?

Bilo zbog savršenstva izvedbe ili zbog priče koja je ispričana za vrijeme ili prije sudbonosnih par sekundi, minuta ili sati, olimpijske igre prava su galerija emotivnih trenutaka za protagoniste i promatrače. One su oduvijek prkosile simbolima ljudske zloće pa je već u ranom periodu modernog olimpizma Jesse Owens pomeo "rasno superiorniju" konkurenciju, kao u inat tadašnjem njemačkom vodstvu koje je osim domaćinstva unaprijed prisvojilo i najsjajnije medalje.

Da nisu samo sportaši oni koji nadahnjuju, dokaz je američki izvjestitelj Jim McKay koji je za vrijeme münchenskog masakra (OI 1972.) zaboravio na svoj jedini slobodan dan i direktno iz hotelskog bazena sjeo u izvjestiteljsku stolicu iz koje nije ustao punih 14 sati da bi obavještavao o stanju izraelskih sportaša koji su bili oteti, a kasnije i ubijeni od strane palestinske organizacije Crni rujan.

"'Naše najveće nade i najgori strahovi rijetko se ostvaruju', rekao bi moj otac dok sam bio dijete. Naši najgori strahovi obistinili su se večeras. Bilo je 11 talaca, dvoje je ubijeno u njihovim sobama jučer ujutro, a devet danas na aerodromu. Svi su mrtvi." Nešto nakon tri sata ujutro, to su bile zaključne riječi prijenosa neumornog novinara ABC-a.

Mnogima je poseban doživljaj sama ceremonija otvaranja olimpijskih igara. Dva događaja vrijedna urezivanja u pamćenje dogodila su se upravo na toj ceremoniji. Unatoč spektakularnim uvodima, "letovima" do velike olimpijske baklje i drugim čudima moderne tehnologije, teško da išta može nadmašiti trenutak kada je 85 tisuća ljudi na Centennial Stadionu u Atlanti shvatilo da je olimpijski plamen posljednji u ruke primio 54-godišnji Muhammad Ali i da će on, unatoč dugotrajnoj borbi s Parkinsonovom bolešću, upaliti vječnu vatru za otvaranje novog lista olimpijske povijesti u kojoj je i sam sudjelovao osvojivši zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji 1960.

85 prisutnih tisuća i još koji milijun je plakalo. Sportaši su plakali. Bill Clinton je plakao.

Još jedan scenarij koji je obišao i razgalio svijet dogodio se na otvaranju Olimpijskih igara u Sydneyu, gdje su Sjeverna i Južna Koreja hodale pod istom zastavom. Kim Un-yong i Chang Ung, kao predstavnici olimpijskih odbora obiju predstavnica na tren su se usuglasili: "Mi smo ista krv." Iluzija, reći će neki. Drugi bi za takav trenutak izabrali drugu imenicu – mogućnost.

Možda je prošla nezamijećeno, ali jedna od najinspirativnijih priča oko OI ona je mongolskog maratonca Pyambu Tuula. Tuul je u Barceloni 1992. na cilj došao - posljednji. Čak dva sata nakon pobjedničkog maratona Hwang Young-choa. Kada je od strane reportera upitan zašto je upisao tako slab rezultat, Tuul je rekao: "Ne, moj rezultat nije slab, možete ga gledati kao mongolski maratonski rekord". Činilo se da se šali.

Međutim, Mongolac nije bio gotov. "Ako me pitate je li mi ovo najbolji dan u životu – ne, nije. Do prije šest mjeseci bio sam potpuno slijepa osoba. Dok sam trenirao oslanjao sam se samo na prijatelje koji su trčali sa mnom. Ali, skupina doktora prošle je godine došla u moju državu da bi radila na humanitarnim poslovima. Jedan doktor pogledao mi je oči i rekao: 'Mogu srediti tvoj vid jednom rutinskom operacijom'. Operirao me je i nakon 20 godina ponovno sam mogao vidjeti. Danas nije moj najbolji dan u životu. Najbolji dan u mom životu bio je kad sam dobio vid natrag i kada sam po prvi put vidio kako je prekrasna moja supruga i dvije kćeri", povjerio je Tuul okupljenim novinarima.

Barcelona je po mnogočemu bila posebna. Ako niste bili u pelenama, sigurno se sjećate Dereka Redmonda. Derek je unatoč ozljedi u najgorem mogućem trenutku, u onih nekoliko desetaka sekundi u koje je uložio više od desetljeća truda, stisnuo zube i utrku nastavio – poskakujući na jednoj nozi. Samo da bi završio utrku na olimpijskim igrama. U posljednjih stotinjak metara utrke s tribina je potrčao njegov otac te ga, naslonivši na sebe, doveo do ciljne ravnine. Naknadno je Redmond bio diskvalificiran, ali lekcija koju je o hrabrosti održao svojoj i bezbroj budućih generacija, neprocjenjiva je. Ako se, pak, toga ne sjećate, sigurno znate olimpijsku priču koju su komercijalizirali Nike i Visa te je Međunarodni olimpijski odbor postavio za zaštitni znak reklamnih videa Celebrate Humanity. Ogroman je utjecaj taj atletičar imao na sam pojam 'hrabrosti' ustrajavši da kao favorit utrke na 400 metara barem završi natjecanje, iako preko granice svojih mogućnosti.

Sličnu priču imala je i Kerri Strug, tada 18-godišnja gimnastičarka koja je reprezentaciji SAD-a u Atlanti 1996. donijela zlato doslovno na jednoj nozi. Visoka ocjena na preskoku bila je potrebna Amerikankama da po prvi put u povijesti osvoje ekipno olimpijsko zlato u sportskoj gimnastici i premijerno svladaju svoje vječne protivnice Ruskinje. Možda bi sve bilo mnogo lakše da Amerikanka židovskog porijekla nije u prethodnom skoku povrijedila zglob i šanse da solidno odradi preskok svela na minimum. Ipak, kao i Redmond, skupila je nadnaravnu (olimpijsku) snagu i skok izvela savršeno, zasluživši najviše postolje na koje su je pri dodjeli medalja timske kolegice iznijele na ramenima.

Nije pobijedio u utrci, ime mu čak nije ostalo ni zapamćeno, ali Lawrence Lemieux zasigurno je čovjek koji utjelovljuje ono što olimpijske igre zagovaraju. Mjesto radnje, vode 400-tinjak kilometara od Seoula. Vrijeme radnje, Olimpijske igre 1988. Od sedam utrka u jedriličarskoj Finn klasi, održavala se peta. Lemieux je u tom trenutku bio na drugom mjestu i u odličnoj poziciji da osvoji medalju i okruni svoj dugogodišnji rad. Vjetar je usred utrke pojačao, a Lemieux je na pola puta do cilja nasred pučine ugledao dvojicu natjecatelja iz klase 470, Joseph Chana i Shawa Her Siewa, kako ozlijeđeni pokušavaju spasiti sebe i prevrnutu jedrilicu. Pokušao ih je dozvati i saznati trebaju li pomoć, no komunikacija ni na najnižoj razini nije u tim uvjetima bila moguća: "Nisam mogao razumjeti što govore. Morao sam krenuti. Da sam došao kod njih, a pomoć im nije trebala – zbogom natjecanju. Da nisam otišao, moglo je to biti nešto za čim bih cijeli život žalio."

Završio je utrku na 22. mjestu i – spasio dva života. Naknadno mu je dodijeljeno počasno drugo mjesto i Pierre de Coubertin medalja za hrabrost, nagrada koja se smatra većom od olimpijskog zlata, ali puno više on je dodijelio čovječanstvu.

Važna godina za australski narod bila je 2000., ne samo zbog održavanja igara u Sydneyu, već i zbog očekivanja koja su bila na leđima brojnih domaćih sportaša. Ako je početak novog milenija bio bitan za Australce, onda je za Aboridžine on bio nemjerljiv. "Krivac" za to bila je Cathy Freeman, domaća atletičarka s ambicijom osvajanja zlata na 400 metara.

Freeman je već posjedovala srebro s prethodnih igara u Atlanti, no biti najbrža na svijetu na domaćem tartanu bila je motivacija zbog više razloga koji su "gurali" mladu atletičarku. Ponos je u trenutku prolaska kroz ciljnu ravninu usadila u svaku aboridžinsku dušu, a i dušu svakog imatelja iste. Trenutak koji je nadišao sami trijumf uslijedio je nekoliko sekundi nakon što je Freeman shvatila da je upravo ostvarila svoj san. Izvadila je zastavu, ne samo onu zemlje pod kojom nastupa, nego i zastavu svog domorodačkog plemena, stoljećima potlačivanog od pridošlica. Nekima kontroverza, drugima olimpizam u svom iskonskom obliku.

Nisu samo rušili rekorde i zapanjivali gledatelje svojim performansom, već su redovito i same strojeve koji im odmjeravaju učinak ostavljali šokiranima. Samo jedan od takvih primjera poznata je savršena desetka rumunjske djevojčice Nadije Comaneci, koja je sa 14 godina iznenadila svijet odradivši savršenu vježbu na dvovisinskom razboju. Na tim je Igrama u Montrealu 1976. osvojila sveukupno pet medalja, a nakon spomenute vježbe na razboju semafor, nenaviknut na tako visoke ocjene, pokazao je 1,00, umjesto 10,00.

Možda tehnologija putuje brže od vremena, ali nekad sportaši znaju fascinirati na način neshvatljiv bilo komu ili čemu bez srca. Kako drugačije objasniti skok u dalj Boba Beamona 1968. u Ciudad de Mexicu koji je povećao dotadašnji svjetski rekord za 0,55 metara i prevario optički sustav mjerenja, nesposoban da izmjeri duljinu Amerikančeva skoka?

Olimpijski je svijet prepun zapanjujućih prizora, ostvarivanja nemogućeg, probijanja granica mogućnosti, a sve to stvoreno je iz jedne zamisli francuskog baruna koji je ustrajao u namjeri da obnovi i oživi antičke igre. Citius Altius Fortius, rekao je Coubertin, a novim naraštajima hrabro prepustio palicu koju bi u ruke krajem srpnja preko čudesne spravice s pomičnom slikom u boji trebalo primiti barem pet milijardi sljedbenika, stanovnika 21. stoljeća. Ako ju imate, iskoristite to da zaronite i zadržite dah dok Plamen ne prestane gorjeti.

Divovi će se uzdizati iznad straha, trijumfirati nad boli, gurati sebe i inspirirati druge. Činit će goleme korake i poticati svijet naprijed.

Idemo im sjesti na ramena.